Žarko Milaković: Ne plješći kada akcija prođe, već kada igrač pronađe rješenje

Nova analiza koju za košarka24.ba piše Žarko Milaković.

Ne plješći kada akcija prođe, već kada igrač pronađe rješenje

Sve češće svjedočimo tome da mladi igrači u mlađim kategorijama igraju unaprijed definisane akcije, setove i sisteme koji su preuzeti iz seniorske košarke. Dostupnost utakmica, seminari, analitike, podkasteri, videoanaliza i savremenih trenerskih materijala omogućila je trenerima da relativno jednostavno dođu do rješenja koja koriste najbolje evropske i svjetske ekipe.

U tome nema ničeg lošeg. Košarka se razvija, trenersko znanje se prenosi, a analiza vrhunskih igrača i ekipa može biti izuzetno korisna u procesu edukacije.

Međutim, pitanje koje se nameće nije šta smo preuzeli, već šta smo kroz to preuzimanje razvili kod igrača?

Da li smo ih naučili da razumiju igru ili da reprodukuju ono što smo im pokazali?

Akcija je rezultat pripreme, ali nije cijela košarka

Kada akcija koju smo pripremili, skautirali, uvježbali i dogovorili na treningu prođe uspješno, završi poenima, posebno na početku utakmice ili nakon tajmauta, to je potvrda kvalitetnog trenerskog rada.

To je rezultat pripreme, skautinga, preciznosti, tajminga i discipline igrača. Aplauz publike u takvim situacijama često je jednako namijenjen treneru koji je prepoznao situaciju i igračima koji su njegovu zamisao sproveli u djelo.

I to je potpuno opravdano.

Vrhunska košarka zahtijeva organizaciju, sistem, disciplinu i pripremu. Ali upravo na vrhunskom nivou možemo vidjeti i koliko je igrača potrebno da bi se taj sistem uspješno realizovao. Igrači imaju iskustvo, individualni kvalitet, razumijevanje prostora i sposobnost da unutar organizacije prepoznaju ono što se u određenom trenutku događa.

Akcija nije samo niz unaprijed dogovorenih kretanja. Ona je okvir koji omogućava da se prepozna i stvori prednost.

A prednost je ono zbog čega se akcija uopšte igra.

Šta se događa kada odbrana odgovori?

Košarka nije igra u kojoj jedna strana priprema, a druga pasivno prihvata ono što joj je namijenjeno.

Protivnik takođe analizira, skautira, priprema se, prepoznaje naše namjere i pokušava da ih zaustavi. Odbrana reaguje, prilagođava se, zatvara prostor, mijenja način branjenja blokova, preuzima, udvaja i oduzima nam ono što smo pripremili.

Šta se tada događa?

Kada odbrana pročita našu akciju, kada prva, druga ili čak treća opcija više ne postoje, tada više ne govorimo o unaprijed pripremljenom rješenju.

Tada dolaze do izražaja košarkaška inteligencija, percepcija, individualna vještina i sposobnost igrača da donese odluku u djeliću sekunde.

Tada počinje improvizacija.

Ali improvizacija nije slučajnost. Nije nasumično kretanje niti pokušaj da se nešto uradi bez plana. Ona je sposobnost da se na osnovu znanja, iskustva i razumijevanja igre pronađe rješenje u situaciji koja nije unaprijed predviđena.

Improvizacija je, u suštini, primjena naučenog u nepredviđenim okolnostima.

Potencijal, talenat, iskustvo i kvalitet

Potencijal predstavlja mogućnost. Talenat omogućava određenu prednost u procesu razvoja. Iskustvo gradi sposobnost razumijevanja i primjene. Kvalitet dolazi kao rezultat njihovog međusobnog djelovanja, uz kontinuitet rada i odgovarajuće uslove za razvoj.

Ali iskustvo ne nastaje samo kroz odigrane utakmice.

Nastaje kroz situacije u kojima igrač mora da posmatra, prepozna, odluči i reaguje. Nastaje kroz greške, pokušaje, različite protivnike i promjenjive okolnosti.

Ako mladom igraču unaprijed definišemo svako kretanje, svaku odluku i svaki odgovor, možda ćemo dobiti disciplinovanog izvršioca, ali nismo nužno razvili njegovu sposobnost samostalnog razmišljanja.

Zato je važno razumjeti da razvoj igrača ne znači samo povećavanje količine informacija koje mu dajemo. Razvoj znači povećavanje njegove sposobnosti da te informacije razumije, povezuje i primjenjuje.

Da li učimo djecu da igraju košarku ili da igraju naše akcije?

Ovo je pitanje koje bi svaki trener mlađih kategorija trebalo sebi da postavi.

Da li igrača učimo da čita odbranu ili da pamti njena kretanja?

Da li ga učimo da prepozna prostor ili mu samo pokazujemo gdje treba da stoji?

Da li razvijamo njegovu sposobnost donošenja odluka ili odluke donosimo umjesto njega?

Da li mu dopuštamo da pronađe rješenje ili ga vraćamo na početak akcije svaki put kada odstupi od našeg plana?

Naravno, mladom igraču potrebni su organizacija, disciplina, principi i jasne smjernice. Nije cilj ukinuti akcije niti prepustiti igru potpunoj improvizaciji.

Cilj je da akcija bude sredstvo za stvaranje prednosti, a ne ograničenje u razmišljanju.

Trener treba da postavi okvir, ali unutar tog okvira igrač mora naučiti da prepoznaje mogućnosti.

To zahtijeva drugačiji pristup treningu. Više situacija u kojima odbrana ima mogućnost da reaguje. Više igre u kojoj se rješenje ne zna unaprijed. Više pitanja, a manje gotovih odgovora.

Ponekad je važnije pitati igrača zašto je donio određenu odluku nego mu odmah reći šta je trebalo da uradi.

Jer cilj nije samo ispraviti grešku. Cilj je razviti sposobnost da igrač sljedeći put sam prepozna bolju mogućnost.

Odgovornost trenera

Naš posao nije da imamo odgovor na svaku situaciju koja se pojavi na terenu.

Naš posao je da stvaramo igrače koji će jednog dana moći da pronađu odgovor bez nas.

To zahtijeva strpljenje. Zahtijeva toleranciju prema greškama koje nastaju iz pokušaja da se pronađe rješenje. Zahtijeva razumijevanje da proces razvoja nije uvijek najbrži put do pobjede u određenoj utakmici.

Postoji velika razlika između greške nastale zbog nediscipline i greške nastale zbog pokušaja da se prepozna i riješi košarkaška situacija.

Ako želimo igrače koji će razumjeti igru, moramo im omogućiti da uče kroz igru.

Ako želimo kreativnost, moramo ostaviti prostor za kreativnost.

Ako želimo samostalnost, moramo prihvatiti da igrači neće uvijek donositi odluke koje bismo mi donijeli.

I možda bismo, kao treneri, trebali promijeniti ono što nagrađujemo.

Ne plješći samo kada akcija prođe onako kako je nacrtana.

Plješći kada igrač prepozna da akcija ne funkcioniše i pronađe novo rješenje. Kada razumije zašto je odbrana zatvorila prostor. Kada prepozna prednost koju nije predvidio nijedan set. Kada donese odluku koja je košarkaški ispravna, čak i ako nije bila dio našeg plana.

Jer naš najveći uspjeh nije igrač koji besprijekorno izvršava ono što smo ga naučili.

Naš najveći uspjeh je igrač koji razumije igru dovoljno dobro da može da uradi ono što ga nismo naučili.

Akcije će se mijenjati. Sistemi će se mijenjati. Treneri će se mijenjati.

Ali sposobnost da igrač vidi, razumije, odlučuje i pronađe rješenje ostaje.

Kada akcija prestane da funkcioniše, počinje ono što smo zaista razvili kod igrača.

Pročitajte i prethodne analize: