Žarko Milaković: Problem savremene košarke kod nas nije nedostatak talenta, problem je što taj talenat treniramo za igru koja se više ne igra

Nova analiza koju za košarka24.ba piše Žarko Milaković.

Svaka generacija trenera vjeruje da je igra „došla do kraja“. Da su sve promjene već viđene i da se suština ne mijenja. Ali košarka nas stalno demantuje. I dok se igra razvija, mi često ostajemo vjerni onome što poznajemo – čak i kada znamo da više ne funkcioniše.

Problem savremene košarke kod nas nije nedostatak talenta. Problem je što taj talenat treniramo za igru koja se više ne igra.

Kroz ovu seriju pisao sam o nestanku pozicija, o sposobnosti ispred vještine, o iluziji kontrole, o kretanju kao novoj akciji i o potrebi da svih pet igrača razmišlja. Sve te teme imaju zajednički imenitelj: igra se promijenila brže nego naši sistemi razvoja.

Još uvijek učimo djecu da budu poslušna, umjesto da budu odgovorna. Da čekaju instrukciju, umjesto da donesu odluku. Da savladaju akciju, umjesto da razumiju princip. I onda se čudimo kada na višem nivou ne mogu da se snađu.

Ne zato što nisu talentovani – nego zato što nisu pripremljeni.

Iz trenerskog ugla, najveća promjena koju moramo napraviti nije taktička, nego mentalna. Moramo prihvatiti da greška nije neprijatelj razvoja. Da sloboda nije haos. Da rezultat u mlađim kategorijama nije mjerilo kvaliteta rada.

Košarka budućnosti neće pitati koliko setova igrač zna. Pitaće kako reaguje kada se ništa ne odvija po planu. Pitaće da li vidi igru ili samo pamti uloge.

A mi još uvijek treniramo da plan nikada ne pukne – umjesto da treniramo šta raditi kada pukne.

Treneri nisu problem. Treneri su dio rješenja. Ali samo ako imaju hrabrosti da izađu iz zone komfora, da priznaju da se igra promijenila i da uče zajedno sa igračima. Ne postoji sistem koji može zamijeniti razumijevanje. Ne postoji tabla koja može zamijeniti odluku.

Najbolji treneri sutrašnjice neće biti oni koji sve kontrolišu, nego oni koji znaju kada da se povuku. Oni koji stvaraju okruženje u kojem igrači misle, komuniciraju i preuzimaju odgovornost.

Jer tim koji zavisi od trenera – zavisi od okolnosti. Tim koji razumije igru – zavisi od sebe.

Na kraju, pitanje nije kuda ide košarka?. To je jasno.

Pitanje je hoćemo li mi ići s njom – ili ćemo je posmatrati kako prolazi. Ako nastavimo trenirati prošlost, igraćemo protiv budućnosti. A budućnost, nikada ne čeka.

Pročitajte i prethodne analize: