Žarko Milaković: Dali smo mu šansu
Nova analiza koju za košarka24.ba piše Žarko Milaković.
Rečenica koju stalno čujemo i slušamo.
“Dali smo mu, imao je šansu”.
To je danas najčešći alibi u razvoju mladih igrača.
Šansa od tri minute. Jedna greška. Klupa. Dvije utakmice bez ulaska. Pa opet tri minute.
I onda presuda:
“Ne može na ovom nivou”.
Ali istina je jednostavna: Nismo ga spremali da igra. Spremali smo ga da ne pogriješi.
To nije razvoj. To je test pod reflektorom.
Šansa je trenutak. Podrška je sistem.
Šansa je sporadična. Podrška ima kontinuitet.
- Podrška znači da igrač zna da će igrati i poslije greške.
- Da postoji plan njegog razvojnog puta.
- Da je dio dugoročnog cilja, a ne kratkoročnog rezultata.
I tu dolazimo do ključne hijerarhije odgovornosti:
- Igrač dobija podršku od trenera i kluba.
- Trener dobija podršku od kluba i uprave.
- Uprava stoji iza dugoročnog cilja.
To su procesi ispred kojih stoji vrijeme.
Bez toga – sport gubi kontekst, a razvoj postaje improvizacija.
Niko više nema strpljenja
- Ni trener koji mora pobijediti.
- Ni klub koji mora opravdati budžet rezltatima.
- Ni okruženje koje traži rezultat odmah.
Ali razvoj nikada nije bio brz proces.
Posebno između 16 i 22 godine – perioda u kojem se karijere najčešće lome.
Ne zato što talent nestane. Nego zato što nestane strpljenje oko njega.
Igrač koji kasni nije problem
- Neko sazri sa 17.
- Neko sa 21.
Igrač koji kasni ne mora stići druge. On mora razviti sebe.
Ali da bi razvio sebe, neko mora izdržati njegovu fazu rasta. Ako sistem to ne može – izgubiće ga.
Kada sistem nema strpljenja – individualni rad spašava razvoj
- Individualni rad nije luksuz.
- On je korektiv sistema.
- On vraća vrijeme koje takmičenje oduzme.
U individualnom radu igrač nije etiketa.
- Nije „rezerva“.
- Nije „projekat“.
On je fokus.
Individualni rad omogućava:
• rad prema razvoju
• korekcije prilagođene tijelu koje raste
• razumijevanje igre, a ne samo izvršavanje zadataka
I što je najvažnije – prostor za grešku bez straha.
Zaključak:
Problem nije što mladi igrač pogriješi. Problem je što nemamo plan šta raditi poslije te greške.
Ako razvoj zavisi od tri minuta bez greške, onda to nije razvoj, nego selekcija pod pritiskom.
Sistem koji traži gotove igrače sa 18 godina, završi bez njih sa 23.
A individualni rad?
On ne stvara čuda. On samo produžava vrijeme onima koji ga najviše trebaju. I često je upravo to razlika između izgubljenog talenta i igrača koji se pojavi kada svi misle da je zakasnio.
Pročitajte i prethodne analize:
- Žarko Milaković: Roditelji između podrške i pritiska
- Žarko Milaković: Razvoj sportiste ne zavisi od komentara publike ili hype-a na društvenim mrežama
- Žarko Milaković: Problem savremene košarke kod nas nije nedostatak talenta, problem je što taj talenat treniramo za igru koja se više ne igra
- Žarko Milaković: Pet igrača, jedna glava
- Žarko Milaković: Košarka nije zbir izolovanih vještina, košarka je igra odluka
- Žarko Milaković: Kretanje je nova akcija
- Žarko Milaković: Kontrola kao iluzija
- Pozicije nestaju – igrači ostaju
- ANALIZA: ABA liga između talenta i sistemske krize
- Stručna analiza neuspjeha Srbije: Kad Jokić ostane sam
About The Author
