Žarko Milaković: Trener nije Google
design by/Marija Šukalo
Nova analiza koju za košarka24.ba piše Žarko Milaković.
Kratak je, pamtljiv i odmah otvara pitanje: Ako trener nije tu da ti kaže sve, šta je onda njegova prava uloga?
Evo kako bih ja složio konačnu verziju:
TRENER NIJE GOOGLE
Sve češće primjećujem jednu zanimljivu pojavu.
Igrači traže odgovor za gotovo sve.
Šta da odigram?
Kome da dodam?
Da li sam trebao šutirati?
Kako da razgovaram sa saigračem?
Šta da kažem treneru?
Šta da uradim poslije treninga?
Kako da reagujem kada ne igram?
Pitanja sama po sebi nisu problem.
Naprotiv.
Pitanje je često prvi korak prema učenju.
Problem nastaje onda kada igrač prestane da razmišlja i počne da očekuje da trener ima odgovor na svako njegovo pitanje.
Zašto je to tako?
Možda zato što ne zna.
Možda zato što nije dovoljno siguran u sebe.
Možda zato što se boji da pogriješi.
A možda zato što je jednostavno lakše kada odgovornost prebaciš na nekog drugog.
„Ti si mi rekao.“
Rečenica koja ponekad postane savršena zaštita od vlastite odgovornosti.
Naravno, postoje igrači koji zaista žele da uče.
Pitaju zato što žele razumjeti igru. Žele povezati informacije. Žele shvatiti zašto se nešto radi, a ne samo šta treba da urade.
Takva pitanja trener uvijek treba da podrži.
Ali postoji ogromna razlika između igrača koji pita da bi naučio i igrača koji pita da bi neko drugi odlučio umjesto njega.
I upravo tu počinje prava uloga trenera.
Naš posao nije da damo odgovor na svako pitanje.
Naš posao je da igraču damo dovoljno znanja, iskustva i informacija da jednog dana sam pronađe pravi odgovor.
Jer utakmica neće stati da trener objasni sljedeći potez.
Niko sa klupe neće imati vremena da ti kaže:
„Sada dodaj.“
„Sada šutiraj.“
„Sada kreni lijevo.“
„Sada promijeni odbranu.“
Igra se odvija u djeliću sekunde.
Igrač mora da vidi, procijeni i odluči.
Sam.
Zato na treningu ne razvijamo samo šut, dribling, pas ili odbranu.
Razvijamo razmišljanje.
Razvijamo sposobnost procjene.
Razvijamo donošenje odluka.
Razvijamo odgovornost.
Zato je nekada najbolji odgovor koji trener može dati — novo pitanje.
„Šta ti misliš?“
„Zašto si donio tu odluku?“
„Šta bi uradio drugačije sljedeći put?“
Možda će igraču u tom trenutku biti teže.
Možda će željeti jednostavan odgovor.
Možda će čak pomisliti da trener nije želio da mu pomogne.
Ali upravo tada počinje ono najvažnije.
Počinje da razmišlja.
A kada počne da razmišlja, počinje da preuzima odgovornost.
I to je jedan od razloga zbog kojih mislim da mladog igrača ne smijemo učiti samo kako da igra košarku.
Moramo ga učiti kako da razumije igru.
Jer košarka je igra odluka.
A igrač koji stalno čeka da mu neko kaže šta da uradi, teško može postati igrač koji vodi igru.
Isto je i van terena.
Dijete koje za svaku situaciju čeka roditelja da mu kaže šta da uradi, teško će preko noći postati samostalna osoba.
Zato je važno da i treneri i roditelji naprave prostor za grešku.
Za pitanje.
Za razmišljanje.
Za pokušaj.
Za vlastitu odluku.
I za posljedicu te odluke.
Ne moramo uvijek djeci dati odgovor.
Ponekad im moramo dati priliku da ga sami pronađu.
Jer najveći uspjeh trenera nije kada igrač uvijek zna šta trener želi da uradi.
Najveći uspjeh je kada igrač, zahvaljujući svemu što je naučio, sam prepozna situaciju i donese pravu odluku.
Tada trener više nije potreban za svaki pojedinačni potez.
I upravo tada znamo da smo uradili dobar posao.
Cilj nije stvoriti igrača koji zavisi od trenera.
Cilj je stvoriti igrača koji zna razmišljati.
Čovjeka koji zna donositi odluke.
I, što je možda najvažnije — čovjeka koji je spreman da preuzme odgovornost za njih.
Trener nije Google.
Trener nije tu da ima odgovor na sve.
Trener je tu da te nauči kako da ga pronađeš.
Pročitajte i prethodne analize:
- „Profesionalni“ roditelj u sportu
- Žarko Milaković: Spremi ga za prvi tim!?
- Žarko Milaković: Sistem ne pobjeđuje slučajno
- Žarko Milaković: Šta je danas talenat u košarci?
- Žarko Milaković: Sve što izbjegavaš danas, plaćaš kasnije kroz karijeru
- Žarko Milaković: Ne poredi se. Ugledaj se.
- Žarko Milaković: Igrač koji stalno bira — nikad ne izabere sebe
- Žarko Milaković: Da li smo zaboravili da kažemo NE MOŽE?
- Žarko Milaković: Trenerova sreća traje pet minuta
- Omaž Dušku Vujoševiću
- Žarko Milaković: Šta nam donose takmičenja u mlađim kategorijama?
- Žarko Milaković: Nije svaki dan inspiracija, ali je svaki dan odgovornost
- Žarko Milaković: Možeš imati sve – bez karaktera nemaš ništa
- Žarko Milaković: Kada je “dobro” postalo dovoljno
- Žarko Milaković: Sport je igra, ali nije ugodnost
- Žarko Milaković: Dali smo mu šansu
- Žarko Milaković: Roditelji između podrške i pritiska
- Žarko Milaković: Razvoj sportiste ne zavisi od komentara publike ili hype-a na društvenim mrežama
- Žarko Milaković: Problem savremene košarke kod nas nije nedostatak talenta, problem je što taj talenat treniramo za igru koja se više ne igra
- Žarko Milaković: Pet igrača, jedna glava
- Žarko Milaković: Košarka nije zbir izolovanih vještina, košarka je igra odluka
- Žarko Milaković: Kretanje je nova akcija
- Žarko Milaković: Kontrola kao iluzija
- Pozicije nestaju – igrači ostaju
- ANALIZA: ABA liga između talenta i sistemske krize
- Stručna analiza neuspjeha Srbije: Kad Jokić ostane sam
About The Author
