Žarko Milaković: Svaki put počinjemo ispočetka

Nova analiza koju za košarka24.ba piše Žarko Milaković.

O odgovornosti, stalnim promjenama i potrazi za novim rješenjima u košarci.

Ako smo se u prethodnoj kolumni pitali za koga se košarka igra, sada se moramo zapitati i ko je vodi, kako je vodi i koliko je spreman da preuzme odgovornost za ono što stvara.

Ni trenerski posao nije izvan ove priče.

Danas, kada slušamo konferencije za medije, često čujemo slična objašnjenja.

Nedostajao nam je važan igrač. Imali smo problema s povredama. Raspored je bio naporan. Nismo imali dovoljno vremena za pripremu. Suđenje nije bilo na našem nivou.

Sve su to realne okolnosti koje mogu uticati na utakmicu. Košarka nije egzaktna nauka niti se svaki problem može riješiti pobjedom.

Ali zar nije upravo posao trenera da traži odgovore na probleme koje ne može kontrolisati? Da pronađe rješenje kada nema važnog igrača, prilagodi igru kada nema dovoljno vremena za trening i izvuče maksimum iz onoga što ima na raspolaganju?

Naravno, nije svaki poraz trenerska greška, kao što ni svaka pobjeda nije dokaz da je sve urađeno kako treba.

Ali ako je posao trenera da vodi ekipu, onda je njegova odgovornost da traži rješenja, a ne samo objašnjenja.

Gdje prestaje objašnjenje, a počinje opravdanje?

KO JE ODGOVORAN ZA TIM?

Kada govorimo o odgovornosti, ne možemo se zaustaviti samo na treneru.

Tu su generalni menadžeri, sportski direktori, uprave i svi oni koji učestvuju u stvaranju ekipe.

Čije su zasluge kada tim pobjeđuje? Trenerove, jer je povezao igrače u funkcionalnu cjelinu? Menadžerove, jer je sastavio kvalitetan tim? Ili svih zajedno, jer je svako uradio svoj dio posla?

Vjerovatno svih.

Ali ako su zasluge zajedničke kada se pobjeđuje, zašto odgovornost tako često postaje pojedinačna kada se gubi?

Kada rezultat izostane, trener je prvi na udaru. Ako ode, često odlazi i nekoliko igrača. Ako ni to ne pomogne, traži se novi koncept, nova ekipa i novo rješenje.

A rijetko se vraćamo na početak.

Ko je sastavljao tim? Ko je birao trenera? Jesu li ciljevi bili realni? Jesu li uloge bile jasno definisane? Je li postojala ideja o tome kakvu ekipu želimo da napravimo?

Ako je neko učestvovao u stvaranju tima, onda mora preuzeti odgovornost i za njegovu strukturu. Ako je trener prihvatio taj tim, njegova je odgovornost da od njega napravi najbolju moguću ekipu.

Jedno ne isključuje drugo.

Problem nastaje kada svako želi da učestvuje u zaslugama, a niko ne želi da preuzme odgovornost za cjelinu.

Tada više ne govorimo o sistemu. Govorimo o ljudima koji pokušavaju da sačuvaju vlastitu poziciju.

ZAŠTO JE PRVA REAKCIJA PROMJENA?

Povrijedio se važan igrač. Ekipa je izgubila nekoliko utakmica. Neko nije opravdao očekivanja. Rezultat nije u skladu s ambicijama.

I već se traži novi igrač.

Ponekad je to opravdano. Povrede, pogrešne procjene i neusklađenost igrača s potrebama ekipe sastavni su dio profesionalnog sporta. Nije svaka promjena greška, kao što ni kontinuitet sam po sebi nije garancija uspjeha.

Ali zašto tako često vjerujemo da je novo automatski bolje?

Šta se dešava s igračem koji je prošao pripreme, upoznao sistem i prihvatio svoju ulogu? Postoji li mogućnost da mu damo više prostora? Da pronađemo drugačiji način da iskoristimo njegove kvalitete? Da mladom igraču pružimo priliku koju bi inače dobio neko novi?

I šta poručujemo ekipi kada poslije prvog problema posegnemo za promjenom?

Da je povjerenje privremeno? Da se mjesto čuva samo dok rezultati odgovaraju očekivanjima? Da je razvoj nešto o čemu govorimo, ali od čega odustajemo čim postane teško?

Možda je problem u tome što smo navikli da tražimo rješenja, a sve manje vremena posvećujemo razumijevanju problema.

Ako smo pogrešno procijenili igrača, ko preispituje tu procjenu? Ako smo pogrešno sastavili ekipu, ko analizira način na koji je sastavljena? Ako smo izabrali trenera čija ideja ne odgovara mogućnostima tima, ko je odgovoran za taj izbor?

Ako se svaki pogrešan izbor rješava novim izborom, a prethodni se nikada ozbiljno ne preispita, onda ne učimo iz grešaka.

Samo ih ponavljamo, uz nove ugovore, nove troškove i nova obećanja.

Nije najveći problem pogriješiti. Problem je kada promjenom ljudi pokušavamo da izbjegnemo suočavanje s vlastitim greškama.

Prelazni rokovi postoje s razlogom. Profesionalni sport zahtijeva prilagođavanje i ponekad su promjene neophodne.

Ali ako se ekipa neprestano mijenja, kada se zapravo završava proces stvaranja tima?

Kada trener dobija priliku da izgradi sistem? Kada igrači počinju da razumiju jedni druge? Kada ekipa dobija identitet po kojem je prepoznajemo?

Ili je danas dovoljno imati kvalitetne pojedince, pa očekivati da će se tim nekako napraviti sam od sebe?

KONTINUITET NIJE POVLASTICA

Često se divimo klubovima u kojima treneri godinama rade, razvijaju igrače i ostavljaju prepoznatljiv trag.

Ne ostaju nužno zato što uvijek pobjeđuju, već zato što postoji povjerenje u proces, jasna ideja i razumijevanje onoga što se pokušava izgraditi.

Naravno, dug staž nije dokaz kvaliteta. Postoje treneri koji moraju otići i projekti koje treba završiti.

Ali kontinuitet ne bi trebalo da bude nagrada za prošle zasluge, niti bi promjena trebalo da bude automatska kazna za nekoliko loših rezultata.

Kontinuitet ima smisla samo ako postoji ideja. A promjena ima smisla samo ako znamo šta njome želimo da popravimo.

Upravo je tu razlika između sistema koji se razvija i sredine koja stalno počinje ispočetka.

Jedan prepoznaje problem, analizira ga i traži način da bude bolji. Drugi traži novog čovjeka, nadajući se da će s njim nestati i svi problemi.

A problemi se često ne nalaze samo u ljudima. Nalaze se i u načinu na koji su izabrani, u očekivanjima koja su im postavljena i u sistemu u kojem treba da rade.

Možda zato nije dovoljno pitati da li je trener dobar, da li je igrač kvalitetan ili da li je menadžer napravio dobar posao.

Moramo pitati i da li smo stvorili uslove u kojima njihov kvalitet može doći do izražaja.

A GDJE SMO MI?

Ova pitanja nisu rezervisana za NBA, Evroligu ili najveće evropske klubove.

Ona su jednako važna i u našoj košarci, gdje su resursi ograničeniji, greške skuplje, a prostor za improvizaciju često manji.

Možemo li napraviti okruženje u kojem igrač želi da bude dio ekipe čak i kada nije prva opcija?

Možemo li treneru dati prostor da razvija igrače, a istovremeno zahtijevati odgovornost za njegov rad?

Možemo li od menadžmenta tražiti jasnu ideju, a ne samo spisak dovedenih igrača?

Možemo li od uprava zahtijevati da ljude biraju na osnovu znanja, iskustva i vizije, a njihov rad procjenjuju prema unaprijed definisanim ciljevima?

I možemo li prestati da svaki problem rješavamo promjenom, a neke probleme početi rješavati radom?

Ne moramo kopirati druge da bismo od njih učili. Ne moramo imati njihove budžete da bismo razumjeli važnost organizacije. I ne moramo pobijediti u svakoj utakmici da bismo znali da li napredujemo.

Ali moramo znati šta želimo da gradimo.

Jer košarka nije samo rezultat na semaforu. Nije samo statistika, ugovor, ime na dresu ili snimak koji će za nekoliko sati obići društvene mreže.

Košarka je i ono što se dešava na treningu, u svlačionici, u razgovoru trenera i igrača, u odnosu kluba prema ljudima koji ga čine.

Ona je način na koji biramo ljude, razvijamo ih, postavljamo im zahtjeve i preuzimamo odgovornost za odluke koje donosimo.

Možda ne možemo promijeniti cijeli košarkaški svijet. Ali možemo odlučiti kakvu ćemo košarku graditi u svojoj sredini.

Onu u kojoj se odgovornost prebacuje s jednog čovjeka na drugog ili onu u kojoj svako zna svoju ulogu i stoji iza svojih odluka.

Onu u kojoj se stalno traži neko novi ili onu u kojoj se prvo pokušava izvući najbolje iz onoga što već imamo.

Onu u kojoj je rezultat jedino mjerilo ili onu u kojoj razumijemo da se do rezultata dolazi i načinom na koji radimo, odnosima koje gradimo i ljudima koje razvijamo.

Lige su krenule. Prvenstva su počela. Košarka se igra na svim meridijanima i horizontima.

Pitanje je samo šta gradimo dok je igramo.

Jer nije dovoljno imati ljude koji znaju da rade svoj posao.

Potrebni su nam ljudi koji znaju zašto ga rade, imaju ideju šta žele da stvore i spremni su da preuzmu odgovornost za ono što iza njih ostaje.

A možda se upravo tu, mnogo prije prvog podbacivanja lopte, odlučuje kakvu ćemo košarku gledati.