Žarko Milaković: Gubimo li košarku dok pokušavamo da je napravimo boljom?

Nova analiza koju za košarka24.ba piše Žarko Milaković.

Svaki košarkaš i svako ko je na bilo koji način uključen u košarku mogao bi se danas zapitati:

Zašto bi neko u srijedu, četvrtak, subotu ili bilo koji drugi dan naveče došao u dvoranu?

Šta mu nudimo?

Poznaje li nekoga na parketu? Igra li u ekipi neko iz njegovog mjesta? Zna li ko je mladi igrač koji je upravo dobio priliku? Je li utakmica najavljena? Postoji li neka zanimljiva priča oko nje? Postoji li atmosfera? Osjeća li se da se u gradu nešto događa?

Ili se sve svodi na to da se utakmica odigra, upiše rezultat i nastavi dalje?

Ako je odgovor na većinu ovih pitanja negativan, možda problem nije samo u publici.

Možda ljudi nisu prestali da vole košarku.

Možda smo prestali da stvaramo košarku koja pripada ljudima.

⸻

Ako se osvrnemo nekoliko decenija unazad, vidjećemo da sportski klub nikada nije bio samo rezultat.

Rezultat je uvijek bio važan. Vrhunski uspjeh prirodno donosi veći interes, privlači publiku i podiže vrijednost kluba.

Ali rezultat sam po sebi nije dovoljan.

Iza velikih rezultata često postoje ideja, vizija, identitet i ljudi koji znaju šta žele da grade.

Postoji nešto zbog čega se ljudi prepoznaju u onome što gledaju.

Nekada se u dvoranu dolazilo i zato što su ljudi poznavali igrače, trenere i ljude koji su vodili klub. Komšija je igrao, njegov sin trenirao, prijatelj bio trener. Djeca iz škole dolazila su da gledaju starije, a mladi igrači imali su pred sobom nekoga ko im je pokazivao dokle mogu stići.

Klub nije bio samo ekipa koja se takmiči.

Bio je dio svakodnevnog života jednog grada.

Postojao je odnos između kluba i sredine iz koje je dolazio.

A taj odnos nije nastajao preko noći. Gradio se godinama, kroz ljude, generacije, zajedničke uspjehe i poraze.

⸻

Zamislimo danas mladog igrača iz jednog našeg grada.

Sa osam godina ulazi u klub. Prolazi mini-basket, pionire, kadete i juniore. Godinama trenira, igra utakmice, putuje i raste zajedno sa svojim saigračima.

Njegovi roditelji voze ga na treninge. Prijatelji ga gledaju. Mlađa djeca prepoznaju ga kao nekoga ko je napravio korak više.

I onda jednog dana dođe do seniorskog tima.

To bi trebalo da bude trenutak u kojem cijela ta priča dobija smisao.

Dječak koji je odrastao u klubu postaje senior svog grada. Postaje dokaz da postoji put od prvog treninga do ozbiljne košarke.

Ali šta ako se taj put sve češće prekida?

Šta ako seniorski tim postane mjesto u kojem se igrači uglavnom mijenjaju iz godine u godinu? Šta ako domaći igrač nema dovoljno prostora da se razvija i preuzme odgovornost? Šta ako klub u potrazi za brzim rezultatom zaboravi na proces koji bi trebalo da traje godinama?

Ne gubimo tada samo jednog igrača.

Gubimo vezu između kluba i djeteta koje dolazi iza njega.

Možda gubimo njegovog roditelja na tribinama, prijatelje koji su dolazili da ga gledaju, mlađe igrače koji su u njemu vidjeli uzor.

Jedan čovjek manje na parketu često znači mnogo više od jednog čovjeka manje u rosteru.

Naravno, nije problem u tome što klub dovodi igrače iz drugih gradova ili država. Košarka je međunarodni sport, a razmjena igrača, znanja i iskustva može biti ogromna vrijednost.

Pitanje je šta gradimo uz taj proces.

Šta ostaje kada igrači odu? Kakav put ostavljamo djeci koja dolaze? Imamo li sistem koji će nastaviti da stvara igrače ili svake godine počinjemo iznova?

Klub ne mora imati samo domaće igrače da bi imao identitet. Ali mora imati nešto što traje duže od jedne generacije igrača.

Mora imati temelj.

Slična je priča i sa trenerima.

Nekada je trener godinama gradio generacije, prolazio mlađe selekcije, učio, napredovao i preuzimao sve veću odgovornost.

Njegovo znanje prenosilo se sa generacije na generaciju.

Danas često tražimo iskustvo, rezultat i spremnost da se uspjeh napravi odmah.

Želimo gotovog igrača. Želimo gotovog trenera. Želimo rezultat što prije.

A razvoj ne funkcioniše tako.

Iskustvo se ne može dobiti bez prilike. Kao što se igrač ne može razviti bez minuta i odgovornosti, tako se ni trener ne može razviti bez povjerenja, rada i vremena.

Ne možemo očekivati da imamo kvalitetne trenere ako im ne stvaramo uslove da postanu kvalitetni.

Ako danas ne razvijamo ljude koji će sutra voditi naše klubove, ko će ih voditi za deset ili dvadeset godina?

Ako ne ulažemo u njihovo znanje, ako ne cijenimo njihov rad i ako im ne dajemo priliku da napreduju, onda problem nije samo u nedostatku trenera.

Problem je u tome što ne gradimo vlastitu budućnost.

⸻

Ali ni igrači, ni treneri, ni dobra ideja ne mogu se razvijati bez odgovarajućih uslova.

O tome često govorimo manje nego o rezultatima.

Košarka je dvoranski sport. Potrebni su joj adekvatni tereni, kvalitetan parket, rasvjeta, grijanje, oprema i termini koji omogućavaju kontinuitet rada.

Potrebni su uslovi u kojima djeca mogu redovno trenirati, treneri kvalitetno raditi, a publika doći u dvoranu i osjećati se prijatno.

Ne možemo od djece tražiti da zavole sport ako im ne stvaramo uslove da se njime bave.

Ne možemo očekivati kontinuitet ako klubovi nemaju dovoljno termina.

Ne možemo govoriti o razvoju ako zanemarujemo infrastrukturu i ambijent u kojem se taj razvoj odvija.

A odgovornost za stvaranje takvih uslova ne pripada samo klubovima. Ona se dijeli između sportskih organizacija, lokalnih zajednica, institucija i svih onih koji odlučuju o tome koliko će sportu biti dostupno prostora, vremena i sredstava.

Ipak, ni dobri uslovi sami po sebi nisu dovoljni.

Košarka je igra vještine. Traži znanje, tehnički kvalitet, kreativnost, razumijevanje igre i sposobnost igrača da napravi razliku.

Publika želi da vidi nešto vrijedno gledanja. Želi da prepozna talenat, da se divi potezu, da osjeti neizvjesnost i da vidi ekipu koja igra sa idejom.

Pripadnost može dovesti čovjeka u dvoranu. Kvalitet igre može ga oduševiti. Dobra organizacija i osjećaj zajedništva mogu ga navesti da se vrati.

Zato ne možemo očekivati da publika dolazi samo zato što je klub naš.

Moramo joj ponuditi i košarku vrijednu gledanja.

⸻

Danas i mali i veliki budžeti često traže rješenja kroz dovođenje igrača.

To je razumljivo. Seniorski sport traži rezultat, a klubovi imaju obaveze prema svojim navijačima, sponzorima i sredini koju predstavljaju.

Ali pitanje je da li se razvoj kluba svodi na ono što možemo postići u jednoj sezoni.

Budžet može napraviti ekipu za jednu sezonu.

Ali ideja, sistem i kontinuitet mogu napraviti klub za nekoliko generacija.

Zato bi, uz ulaganje u seniorski tim, mnogo više pažnje trebalo posvetiti djeci, trenerima, obrazovanju, infrastrukturi, saradnji sa školama i odnosima sa roditeljima i publikom.

To nisu sporedne aktivnosti koje dolaze na red kada se završi sezona.

To je temelj na kojem bi trebalo da počiva svaki ozbiljan klub.

Iza svakog takvog izbora stoje nečiji prioriteti i nečija odgovornost.

Hoćemo li ulagati samo u ono što donosi rezultat odmah ili i u ono što će vrijediti za deset godina?

Hoćemo li svake sezone iznova kupovati vrijeme ili ćemo graditi sistem koji će nam omogućiti da ga imamo više?

Jer nije isto imati ekipu koja se takmiči i imati klub koji se razvija.

⸻

A možda je potrebno da se zapitamo i šta košarka znači za društvo u kojem živimo.

Košarka, kao ni druge sportske, kulturne i umjetničke djelatnosti, ne može se posmatrati isključivo kroz profit.

Njena vrijednost nije samo u zaradi, broju gledalaca ili mjestu na tabeli.

Ona je i u djeci koja kroz sport uče da rade, sarađuju i preuzimaju odgovornost. U trenerima koji prenose znanje. U roditeljima koji podržavaju svoju djecu. U ljudima koji se okupljaju oko zajedničkog interesa. U osjećaju da grad ima nešto svoje.

Sport, kultura i umjetnost različitim putevima obogaćuju život zajednice.

Oni stvaraju prostor za susret, pripadnost, obrazovanje i zajedničko iskustvo.

Zato način na koji se odnosimo prema sportu mnogo govori o tome kakvu zajednicu želimo da gradimo.

Nije sve što vrijedi moguće izmjeriti profitom.

To, naravno, ne znači da klubovi ne treba da vode računa o finansijama ili da je svaki sportski projekat dobar samo zato što nosi sportski naziv.

Naprotiv, potrebno je odgovorno upravljanje, jasni ciljevi i održiv način rada.

Ali ako vrijednost košarke mjerimo samo rezultatom i novcem, zanemarujemo veliki dio onoga što ona daje ljudima i sredini iz koje dolazi.

I zato se vraćamo na početak.

Zašto bi neko došao u dvoranu?

Možda zato što igra njegov komšija.

Možda zato što je na parketu dječak kojeg je gledao u pionirima.

Možda zato što njegov sin trenira u tom klubu.

Možda zato što poznaje trenera, vjeruje klubu ili jednostavno voli košarku.

Možda zato što zna da će gledati kvalitetnu utakmicu.

A možda zato što osjeća da je to njegov klub i njegova dvorana.

Vrhunski rezultat svakako će povećati interesovanje. Kada dođe uspjeh, ljudi će doći.

Ali šta ćemo sa vremenom prije tog uspjeha?

Šta radimo da ljudi ostanu uz košarku dok rezultat ne dođe?

Ne možemo budućnost graditi samo čekajući da napravimo dobru ekipu. Moramo graditi sredinu u kojoj će ta ekipa imati publiku, podršku i razlog da postoji.

Zato razvoj košarke nije samo proizvesti boljeg igrača ili osvojiti više utakmica.

Razvoj znači imati više djece koja žele da treniraju i ostaju u sportu. Više trenera koji žele da uče i napreduju. Više klubova koji imaju vlastiti identitet. Više ljudi koji vjeruju da je košarka važan dio njihove zajednice.

I, naravno, više kvalitetnih igrača i boljih rezultata.

Jedno ne isključuje drugo.

Naprotiv, dugoročno bi trebalo da se međusobno nadopunjuju.

Jer možda danas ne gubimo samo publiku.

Gubimo ljude, trenere, igrače i veze između klubova i gradova.

A možda najopasnije od svega, gubimo osjećaj zašto smo uopšte počeli da igramo košarku.

Zato pitanje budućnosti nije samo ko će biti prvak za deset godina.

Pitanje je ko će za deset godina biti u dvorani.

Ko će sjediti na tribinama? Ko će biti na parketu? Ko će ih trenirati? Ko će voditi klubove? Koliko će djece sanjati da postanu košarkaši?

I hoće li taj klub za njih biti samo ime na dresu ili će zaista osjećati:

„To je moj klub.“

Možemo izgubiti utakmicu. Možemo izgubiti sezonu ili prvenstvo.