Sport u BiH: Sistem koji ne postoji

Nova analiza koju za košarka24.ba piše Žarko Milaković.

Sport u Bosna i Hercegovina danas ne pati od manjka talenta. Pati od manjka sistema. A sistem ne nestaje sam od sebe – on se svjesno ne gradi.

Savezi bi trebali biti kičma sporta. Umjesto toga, postali su kancelarije bez vizije, ideje i odgovornosti. U njima se ne govori o razvoju, već o mandatima. Ne o djeci, već o pozicijama. Ne o znanju, već o lojalnosti. Savez koji ne zna kuda vodi sport – vodi ga nigdje.

Sudije su posebna priča. Ne zbog grešaka – greške su sastavni dio igre – već zbog percepcije interesa. Kada sport izgubi povjerenje u regularnost, izgubio je temelj. A bez temelja, ni pobjede ne znače ništa.

Novac u sportu postoji, ali rijetko dolazi s razumijevanjem. Finansijeri, često vezani za budžete lokalnih političkih zajednica, sport doživljavaju kao trošak, reklamu ili obavezu. Rijetko kao proces. Novac se dijeli po imenima, funkcijama i “tradiciji”, a ne po programima. Tako se ne gradi budućnost – tako se kupuje mir.

Na čelu klubova sjede ljudi s titulama, ali bez kompetencija. Predsjednici s jednocifrenim brojem sati menadžmenta i fizičkog obrazovanja odlučuju o sudbinama djece, trenera i klubova. Sportski direktori, često opterećeni neostvarenim karijerama, vode politiku ličnih kriterija, a ne sportskih potreba. Sistem se ne vodi emocijama – ali se kod nas emocijama najčešće vodi.

Trenerska scena nije pošteđena. Dio trenera opstaje više zahvaljujući marketingu nego metodologiji. Vidljivost je postala važnija od znanja. Društvene mreže su zamijenile evaluaciju rada. Rezultat je generacija igrača koji treniraju mnogo, a napreduju malo.

Igrači to osjećaju. Zato domaći sistem proizvodi amaterizam s velikim ambicijama. Zato se Amerika vidi kao spas, a ne kao opcija. Odlazak u inostranstvo postaje bijeg, ne korak u razvoju. A bez temelja – ni tamo ne traje dugo.

Škole sporta niču na svakom koraku, ali sport se u njima često ne uči. Djeca treniraju, roditelji plaćaju, a razvoj se podrazumijeva. Bez plana, bez metodologije, bez pedagoškog okvira. To nisu škole sporta – to su servisi čuvanja iluzije.

Mediji, portali, podcasti i komentatori dodatno zamagljuju sliku. Znanje se simulira, samopouzdanje se prodaje, a analiza se svodi na navijanje. Buka je glasna, ali sadržaj tanak. U takvom ambijentu, struka se povlači, a površnost dominira.

Menadžeri djeluju u sivoj zoni – između ambicije, interesa i magle. Igrač postaje roba, ne projekat. Kratkoročna korist potiskuje dugoročni razvoj. A sport bez dugoročnosti je samo privremena zabava.

I zato sport u BiH nije slučajno tu gdje jeste. On je tačno tamo gdje su ga doveli ljudi bez znanja, bez odgovornosti i bez vizije. Reforma nije pitanje želje – nego nužnosti. Pravo pitanje nije da li se može bolje, nego ko ima hrabrosti da to započne.