Danas je u „Kući košarke“ održana promocija selektora ženske seniorske reprezentacije Srbije Marine Maljković, koja će najbolje srpske košarkašice voditi i u naredne dvije godine.

Uvodu riječ pred brojnim predstavnicima medija dao je predsjednik Košarkaškog saveza Srbije Predrag Danilović.

“Izuzetno sam srećan što smo postigli dogovor sa, prije svega, mojom prijateljicom, a onda i selektorkom ženske reprezentacije Marinom Maljković. Činjenica koja treba da se naglasi jeste da je Marinina predanost i odanost ovoj kući, Košarkaškom savezu, kao i reprezentaciji i u tome da svaki put kada treba da dođe provodi vrijeme u karantinu. Od pola godine ili koliko već bude sa reprezentacijom, provede sigurno tri-četiri mjeseca u karantinu, što pokazuje njenu predanost KSS i djevojkama koje trenira. Ponavaljam da sam stvarno srećan i zadovoljan što će Marina sa nama biti još najmanje dvije godine”, rekao je Danilović.

Maljkovićeva se zahvalila predsjedniku Daniloviću na lijepim riječima i rekla:

“Danilović je veliki razlog mog ostanka ovde, to je sasvim sigurno. Vjerujem da je Saša Danilović garancija za ispunjavanje mojih košarkaških ambicija. Sportski motiv uvijek mora da postoji, ali on nije bio presudan u mojoj odluci da ostanem selektorka Srbije. Kao neko ko je obišao sva mora i okeane, dobro znam tradiciju koja obavezuje kapetana da zadnji napusti brod u slučaju nekog problema. Riječ patriotizam je toliko istrošena da ne želim da je koristim. Naša stara lijepa riječ, koju koristi jedan od mojih omiljenih pisaca Jovan Dučić, jeste rodoljublje i ona meni mnogo ljepše zvuči. Smjena generacija je teška i u zemljama sa mnogo bogatijim biološkim rezervoarom nego što je naša. Na primjer, 12 francuskih reprezentativki daje nacija od 75 milona, a 12 španskih daje 45 milona. O Rusiji, Kini i Americi da ne govorimo… A sve te ekipe su naši direktni protivnici u borbi za medalje”.

Maljkovićeva se vratila nekoliko godina unazad…

“Sjetimo se za trenutak Vidovdana 2015. godine. Od prvog do drugog evropskog zlata ženske košarkaške reprezentacije prošlo je šest godina. Uporedite ta dva tima, koliko personalnih izmjena, koliko novih imena… Razmišljala sam puno o tom putu, obično velike ekipe drže jednu istu grupu ljudi mnogo duže. Crkva mjeri vrijeme zagledana u vječnost, a košarka mjeri vreme u sekundi, sekunda je vječnost… Zlato iz 2021. godine u Valensiji je već davna prošlost, istorija… Ko to ne zna, ne treba da se bavi ovim poslom. Imajući sve navedno na umu, sve čudne poglede i pitanja “Kako možeš više”, ja sam ipak odlučila da, pored brojnih ponuda koje su stizale sa bukvalno svih kontineta, ostanem tu, kod kuće u Srbiji. Nakon Tokija, našu reprezentaciju i košarku napustile su velike igračice. Mi smo ostali na manje od pola tima iz Tokija. Igračice sa klupe postaju lideri, a one koje nisu ni igrale – sjedaju na klupu. To je mnogo, mnogo teška priča. Ali, mene i te kako inspiriše rad sa njima. Užasno me motiviše ta nova krv i nove stvari kroz koje ću prolaziti na treninzima sa mladim devojkama sa kojima ću raditi. Mi smo svojim radom i rezultatima, sa četiri velike medalje – zlato iz 2015, bronza iz Rija, nama vrlo važna bronzana medalja koja se rijetko pominje, 2019. u Beogradu jer je došla poslije mnogo problema, kao i ova posljednja zlatna iz Valensije, razmazili domaću publiku i prelako zaboravljamo da do prije šest godina praktično nismo imali reprezentaciju”.

I to nije sve…

Više nego na medalje, i kao sportski radnik i kao Srpkinja, ponosna sam na Pokret za žensku košarku i na Insistut za ženski sport koje sam osnovala. Zašto? Zato što sam uspjela da uđem u bazu, u srž našeg društva i da kroz socijalno odgovorne akcije više hiljada djevojčica uključim u trenažni proces. Ali ne treba zaboraviti da sam ja sve to radila dok sam sedam ili deset dana, kad dođem iz dalekog Šangaja ili Tokija, umjesto da provodim vrijeme sa svojom porodicom i prijateljima, obilazila male gradove i sela po Srbiji propovjedajući deci o bavljenju sportom, tako da mi danas u košarci, ali i svim drugim sportovima, treniramo od Kikinde do Pirota. I zašto postojimo? Zato što stvaramo reprezentativke u košarci i svim drugim sportovima. Radeći sa mladima mi radimo za budućnost. Najbolji primjer je upravo ženska košarkaška reprezentacija, koja u ovim FIBA prozorima, djevojke koje se tu budu takmičile, nisu bile na Eurobasketu, ni na Olimpijskim igrama, ali su tri mjeseca prošle godine vrijedno radile sa mnom u reprezentaciji sa članovima mog stručnog štaba. Zato je bitno da se kaže da je ovo sistem koji ništa ne prepušta slučaju. U tom karantinu koji je Saša pomenuo, a koji je zaista težak, ja se bavim i ženskom košarkaškom reprezentacijom, a ne samo svojim klubom, gledam sve utakmice svih naših igračica, imam vremena da se posvetim skautiranju svakog detalja, svake lige, kao i naravno traženju nekih novih imena. Ovo je sistem koji dovodi perfektnog stranca za reprezentaciju, a to je nešto što je izuzetno teško, a vama su kao takve dobro poznate Danijel Pejdž i sada Ivon Anderson”.

Osvrnula se i na aktuelnu reprezentativnu akciju kao uvod u kvalifikacioni tunir za Svjetsko prvenstvo, koji naše devojke igraju od 10. do 13. februara 2022. u novobeogradskoj „Hali sportova Ranko Žeravica“.

“Moj posao kreće sa sedam-osam dana, ali svoje slobodno vrijeme koristim da od juče radim sa najmlađim djevojkama iz domaće lige koje vidite na spisku i presrećna sam zbog toga. Ni u jednom momentu ne dozvoljavamo da bilo šta promakne i to je ono što pravi rezultat sve ove godine. Činjenica da nas i radu podržava naša država je za svaku pohvalu i mi to svi znamo i stalno ponavljamo. Način na koji se pripremamo je isti kao i najveće ekipe svijeta. Imamo zaista najbolje uslove. Međutim, moram da se pohvalim nečim što je izuzetno važno. Zahvaljujući cijelom ovom našem radu, Pokreta, Instituta i reprezentacije, prije tri dana je naša zemlja primljena u „Sports diplomasi program SAD“. Dakle, naš trud i rad cijene i van granica Evrope, od Šangaja pa do Vašingtona. Radi se o najvišem nivou sportske razmjene gdje jedna velika Amerika bira baš Srbiju. I, na kraju, slikari iza sebe ostavljaju legate, ja iza sebe ostavljam medalje i vrhunsku sportsku organizaciju. Jedno bez drugog ne ide. Pauzu u osvajanju medalja imaju svi, i NBA zvijezde, ali je meni izuzetno važno nešto drugo – jaka organizacija je uvijek kadra da iznova proizvodi igračice, rezultate i na kraju opet medalje”, poručila je Marina Maljković.

foto:kss