Žarko Milaković: Za koga se igra košarka?

Nova analiza koju za košarka24.ba piše Žarko Milaković.

Ko igra, ko mora, ko očekuje, ko bira, šta se promijenilo i gdje smo mi?

Krenule su lige, počela su prvenstva, a NBA se čeka. Na svim meridijanima i horizontima igra se košarka. Profesionalna, poluprofesionalna, amaterska, razvojna, nacionalna, privatna, klupska, univerzitetska. Igra se gotovo neprestano, na stotine terena, pred hiljadama gledalaca, pred kamerama, na televizijama i digitalnim platformama.

A onda se nameće jedno jednostavno pitanje: da li se košarka zaista igra? I za koga se igra?

Ko igra zato što voli igru? Ko igra zato što mora? Ko očekuje da igra? Ko bira ko će igrati? Ko odlučuje koliko će ko igrati, koliko će imati loptu u rukama, koliko će biti plaćen i koliko će njegova uloga zavisiti od rezultata?

Šta se u svemu tome promijenilo? I gdje smo mi?

Danas je košarku izuzetno teško pratiti čak i kao običan gledalac, a kamoli kao neko ko u njoj živi, ko je prati, analizira, voli i pokušava da razumije sve što se oko nje dešava.

Nalazimo se u vremenu hiperprodukcije. Broj liga, nacionalnih prvenstava, privatnih takmičenja, utakmica i televizijskih prenosa raste. Ponuda je ogromna, a vrijeme koje imamo da sve to ispratimo ostaje isto. Možda je čak i manje.

Zato se sve češće košarka prati kroz skraćene snimke, highlights, Instagram objave i TikTok reels sadržaje. Nekoliko atraktivnih poteza, zakucavanje, blokada, trojka sa devet metara. Nekoliko sekundi koje bi trebalo da predstave četrdeset minuta igre.

Ali koliko ljudi danas uspije da pogleda cijelu utakmicu? Koliko ih može redovno pratiti makar jedan tim, iz sedmice u sedmicu, razumjeti njegovu igru, prepoznati promjene, vidjeti zašto je neko napredovao, a neko stagnirao?

I možda je još važnije pitanje: šta zapravo vidimo kada gledamo košarku?

DA LI JE KOŠARKA IGRA ILI POSAO?

Postoje sredine u kojima se košarka i dalje prepoznaje kao igra u kojoj svaki element ima svoju vrijednost.

Trčanje, skok, odbrana, dodavanje, postavljanje bloka, pravovremeno kretanje bez lopte, preuzimanje odgovornosti, razumijevanje prostora i saigrača. Namjerno preskačem poene, jer oni jesu važni, ali nisu jedino što čini košarku.

Igrač može biti koristan, kvalitetan i važan za ekipu, a da ne bude prvi strijelac, da nema najveći broj posjeda i da se njegovo ime ne pojavljuje svakodnevno na društvenim mrežama.

Takav igrač može da uživa u igri zato što razumije svoju ulogu, zato što doprinosi ekipi i zato što zna da njegova vrijednost ne zavisi isključivo od broja poena koje je postigao.

U takvom okruženju i talenat, i vještina, i atleticizam dolaze do izražaja na drugačiji način. Njihova vrijednost ne mora biti potvrđena viralnim snimkom. Prepoznaje se kroz utakmicu, kroz sezonu, kroz kontinuitet i kroz sposobnost da se igra učini boljom.

Kada posmatramo košarku u Španiji, Francuskoj, sad i Njemačkoj…, često se zagledamo u njihove sisteme, organizaciju i način rada. U njima vidimo nešto čemu težimo, a što nam je istovremeno, barem mentalno, još uvijek prilično daleko.

Naravno, ni tamo nije sve idealno. Ali vrijedi se zapitati da li je razlika samo u novcu, infrastrukturi i kvalitetu igrača ili postoji i razlika u tome kako razumijemo samu igru.

Jer ako je košarka napravljena da bi se igrala, onda bi u njoj trebalo da postoji prostor za uživanje u igri, za razvoj i za doprinos koji se ne mjeri isključivo individualnom statistikom.

KADA IGRA POSTANE POSAO

Sa druge strane, imamo lige koje su nam mnogo bliže. Lige koje možemo gledati uživo, čuti zvuk kontakta, osjetiti atmosferu dvorane i prepoznati ljude koji su dio našeg košarkaškog prostora.

Tu često vidimo i drugačiju sliku.

Vidimo igrača koji mora da igra, igrača koji očekuje da igra i igrača koji smatra da zaslužuje više. Vidimo onoga koji je nezadovoljan jer nema dovoljno loptu u rukama, dovoljno šuteva ili dovoljno posjeda. Vidimo frustraciju kada saigrač igra više, kada dobija veću ulogu ili kada zarađuje više novca.

„Kako on može, a ja ne mogu?“
„Zašto on igra više od mene?“
„Kako je moguće da on zarađuje toliko, a ja toliko?“

To su legitimna pitanja u profesionalnom sportu. Svaki igrač želi da igra, napreduje, bude prepoznat i adekvatno plaćen za ono što pruža.

Problem nastaje kada individualna očekivanja postanu važnija od zajedničkog cilja. Kada se vrijednost igrača počne mjeriti isključivo njegovim posjedom, minutama, poenima i ugovorom. Kada saigrač više nije partner u igri, već konkurent koji zauzima prostor koji neko drugi smatra svojim.

Tada košarka prestaje da bude igra u kojoj svi učestvuju i postaje posao koji svako pokušava da odradi pod uslovima za koje smatra da mu pripadaju.

I nije problem u tome što je košarka posao. Profesionalni sport to odavno jeste i treba da bude plaćen, organizovan i odgovoran.

Problem je kada posao potpuno potisne igru.

Kada igrač više ne razmišlja o tome kako da doprinese ekipi, već kako da poveća vlastitu vrijednost. Kada je svaka utakmica prilika da se nešto dokaže drugima, a sve manje prilika da se zajedno napravi nešto dobro.

A onda se pitamo zašto nema zadovoljstva, zašto ima toliko frustracije i zašto se toliko teško prihvata uloga koja nije u prvom planu.

Možda zato što smo počeli da vrednujemo ono što se najlakše vidi, a zanemarujemo ono što je najteže izmjeriti.

A možda je odgovor negdje drugo.

Možda negdje postoje ljudi koji košarku vode drugačije. Posvećenije, promišljenije, odgovornije, možda na kraju i stručnije i obrazovanije.

Ljudi koji ne gledaju samo rezultat, već razumiju igru, ljude i proces koji do njega vodi. Koji ne traže uvijek novo rješenje, već znaju kako da razvijaju ono što već imaju.

I zato se nameće pitanje: da li oni negdje drugdje zaista rade bolje ili smo mi prestali da postavljamo prava pitanja o tome kako, zašto i za koga igramo košarku?

Možda je to tema za neki naredni tekst.

Pročitajte i prethodne tekstove: