Savanović: Prve pare potrošio na jelo
Duško Savanović je jedinstveno ime u svijetu košarke. Umjetnik sa loptom odlično se snalazi i sa kistom u ruci toliko je jednostavan i neposredan da poslije prvog razgovora sa njim imate osjećaj da ga poznajete cijeli život.
Uvijek spreman za šalu na svoj i tuđi račun u razgovoru za “Glas Srpske” otkrio je malo poznate detalje iz bogate karijere koju je završio prije godinu i po, a od tada se okrenuo potpuno drugim stvarima. Kao i nekolicina bivših saigrača i prijatelja poput Nenada Krstića, Darka Miličića i Uroša Tripkovića mir je pronašao uzgajajući dunje.
“Svaka čast momcima, ali ipak moram da kažem da sam sa tim poslom počeo mnogo ranije od njih. Prve sadnice nikle su 2008. godine, ali nisam ni ja prvi među košarkašima, jer sam to vidio od mog velikog prijatelja Dejana Milojevića. Prija mi sve to poslije dvadesetak godina boravka u dvoranama, avionima i hotelima. Njiva je sada moja kancelarija i ne bih je mijenjao ni za šta na svijetu”,počeo je priču Savanović.
Da li ste, kako se popularno kaže gazda, ili i Vi zasučete rukave?
“Ma kakav gazda. Uživam u tom poslu, volim mašine, prirodu, pa ljudi često mogu da vide gospodina Duška Savanovića na traktoru. Sve radim, ja sam glavni majstor”.
Kakva je rakija, da li je ima u slobodnoj prodaji?
“Za sada prodajem samo plod dunje, a rakiju proizvodim isključivo za svoje potrebe i dijelim širokom krugu prijatelja alkoholičara, hahaha. Ne volim prejaku rakiju, u Srbiji je obično vade na 23, 24 grada, pa ljudi od dve čašice izgube pamet. Moja je slabija, ali prijatnija i bezbolnija za degustiranje”.
Obzirom na to da imate slobodnog vremena naročito u zimskim mjesecima, stignete li da obiđete slave?
“Uh, nisam ni znao šta propuštam tokom karijere. Kao pravi domaćin, rakiju obično pečem u novembru, kada okupim prijatelje kod sebe, a onda kreće ubitačna serija. Prošle godine sam se doslovno ubio od hrane i pića, ali mi je toliki merak bio da se nisam štedio. Mislim da sam iz zime izašao sa nekih 17 kilograma više, ali sam sve uspio da vratim. Sada polako hvatam prošlogodišnji tempo, hahaha”.
Da li Vas pored svih aktivnosti ponekad povuče zov lopte i parketa?
“Iskreno, ne. Mnogi kažu “ti si lud, mogao si još da igraš”, ali sam jednostavno prelomio i to je to. Uživam u svemu navedenom, šalu na stranu, porodica mi je na prvom mjestu, imam suprugu i dvije kćerke kojima sada trebam, a ne za deset, 15 godina kada odrastu. Volimo skijanje, bili smo malo u Italiji, pa na Zlatiboru. Uživam. A basket? Pa odigrao sam ih nekoliko, ali iskreno da kažem, teško je da se sastavimo. Nekoliko puta sam išao, ne želeći nikoga da potcijenim, sa teškim rekreativcima, a samo smo jednom skupili pravu ekipu gdje je bilo krljanja i svega onog što basket nosi”.
S obzirom na to da su zaštitni znak Vaše karijere finte koje se uče ispred zgrade, da li ste možda razmišljali da se pridružite srpskim basketašima koji vladaju svijetom?
“Ha ha. Nije to basket na kojem sam odrastao. Drugačija su pravila, jer kad date koš lopta pripada protivniku, sve se odvija vrlo brzo, pa ne vjerujem da bih bio od pretjerane pomoći Bulutu i momcima”.
Budući ste u igri više koristili glavu nego fizikalije, može li se reći da ste mrzili teretanu?
“Bio sam redovan u teretani do 25, 26. godine, a kasnije samo održavao formu. Imao sam sreću da sam prirodno jak, što se kaže krajiški tip čovjeka, pa sam sigurno bio među pet najjačih četvorki u Evropi. Mnogi su se opekli zbog predrasude, posebno protiv kojih sam prvi put igrao. Kada me vide ovako mlohavog mislili su lako ćemo sa njim, a onda su nailazili na zid. Imao sam poseban motiv protiv takvih, kažem sam sebi dođi rođače da vidiš kako se igra i pokidam ih”.
Sada je trend košarke u kojoj dominiraju fizikalije, sve je manje vica u igri?
“Mislim da je to ciklična pojava. Devedesetih su dominirali umjetnici poput Bodiroge, Rigodoa, Berića, Neše Ilića i takvo vrijeme će se kad-tad vratiti. Publika trenutno više voli da vidi Blejka Grifina kako kida obruč preko trojice, to prodaje ulaznice. Ali proći će i to vrijeme”.
Nikola Jokić je jedan od momaka koji igra mozgom. Da li pronalazite sličnosti između Vas i njega?
“Ne mogu da kažem da sam pasionirani ljubitelj NBA, jer oni otaljavaju bar 50 odsto mečeva do plej-ofa. Pratim samo naše momke, a Jokić je dečko kojem se divim. Radi dosta toga kao ja, ali na višem nivou. Fenomenalno. Drago mi je zbog Bjelice i Bogdanovića, a volio bih da se Teo vrati u Evropu ako već ne dobija priliku tamo”.
Kako komentarišete pojavu da u današnje vrijeme mnogo košarkaša otkazuje nastup u reprezentaciji čekajući da potpiše ugovor u NBA ligi?
“To je meni sasvim normalna stvar, jer ne radi se u toj priči o pet kilograma krompira, nego o 100 miliona dolara. Međutim, kada se riješi ugovor, red je da se odazoveš u reprezentaciju i odslužiš svojoj državi. Tako sam vaspitan, tako odrastao i uvijek sa osmjehom dolazio na okupljanja”.
U ratu Evrolige i FIBA najviše pate igrači. Da li su postali moderni robovi?
“Ne znam kao će se rasplesti taj čvor, ali definitivno igračima pucaju noge, ligamenti… Izgubljen je razum. Smisao reprezentacije je da za nju igraju najbolji, a to u ovim prozorima nije slučaj. Ispašta i publika, ali igrači su na prvom mjestu”.
Da li Vas u bliskoj budućnosti možemo očekivati u odijelu i kravati kako nervozno šetkakte uz teren?
“Vrlo teško, skoro nemoguće. Već sam rekao da su mi prioritet porodica i neka druga interesovanja, a kada bih bio trener radio bih 20 časova dnevno. Nisam lud da uništavam trenutni komoditet. Možda bih radio sa klincima, ali malim, ne a onim od 15, 16 godina, jer su to već klipani koji su odavno naučili osnove”.
Na šta ste potrošili prve pare?
“Na jelo. Kada sam otišao u Uniks bio sam željan svega. Dva mjeseca sam hodao po restoranima i samo jeo. Bilo djete gladno. U FMP-u sam imao samo za benzin, rekao bih da je to bila plata kao za tvog kolegu novinara, ali mladog novinara pripravnika koji je prvi put ušao u redakciju”.
Da li se često sjetite Kerema Tunčerija koji vam je 2010. godine iz auta oteo medalju i nacionalnu penziju?
“Majke mu ga… Rekao sam to i njemu više puta. Na stranu to, odličan je momak, jedan od najboljih drugova. “Dere” rakiju i pršutu iako je Turčin. Mnogo njih živi normalno posebno Istanbul i Ankara, oni nisu prava Turska u to sam se uvjerio”.
Boli li Vas promašaj protiv Francuza koji je možda odnio i medalju na EP 2011?
“Sjetim ga se, a i ako se ne sjetim neko me podsjeti. Nije ugodno, ali sa tim se živi. U psihologiji nas ljudi je da mnogo bolje pamte takve stvari. Pa Peđu Mijatovića i danas proganjaju za onaj nesrećni penal”.
Koliko često idete u kafanu?
“Kafana je mjesto u koje se ne ide, to je mjesto u kojem se živi. Šalu na stranu, za to kultno mjesto mora biti vremena. U njoj sretnete razne njuške, ona je socijalna pijaca”.
Veliki ste poštovalac muzike, filma i umjetnosti uopšte. Šta prija vašim ušima i očima?
“Za mene je umjetnik neko ko stvara. Ne volim pijacu, kad neko dođe kupi pjesmu, neko mu napiše muziku, a on se namontira i otpjeva. To ne može da bude iskreno kao ono prvo”.
Godinama ste bili prepoznatljivi po “bubi”. Da li je još u životu?
“Jeste, kao je volim. To je za mene najbolji automobil”.
Sa kojim igračima ste najviše voljeli da igrate?
“Imao sam sreću da delim svlačionicu sa velikim majstorima… Ne bih nikog da nabrajam, da nekoga ne zaboravim. Ali mogu da kažem da sam se lijepo osećao uz braću Lavrinovič, Štombergasom, Tunčeri je sjajan, Gonlum, naravno naši momci iz reprezentacije. Volio sam saigrače uz koje se osjećam sigurno, Miloš Vujanić je jedan od njih. Ma ima ih mnogo zaista”.
Iako ste rođeni u Zagrebu, vaši korjeni su iz Prijedora. Dolazite li u Krajinu?
“Moj otac je iz Donje Dragotinje, a majka iz Novog Grada. Imam dosta rodbine, ujak živi u Prijedoru, pa ih brat i ja bar jednom, dvaput godišnje obiđemo. Prijedor mi je lijep grad i uvijek se lijepo osjećam”.
Iako ste iz Zagreba izbjegli kao dječak 1991. godine, kako ste ranije ispričali sa majkom i ocem, koji je držao otkočen pištolj kraj volana, imate mnogo prijatelja u Hrvatskoj?
“To je jedna od najljepših strana sporta. Politika je druga priča. Mi nemamo veze s tim. Vjerovatno bih se okumio s Hrvatom, ali smo odustali jer bih morao da pređem u katolike ili da kum prihvati pravoslavlje, hahaha”.
foto:
About The Author
