Košarkaška 2019. godina u Srbiji definitivno je imala potencijal da se o njoj govori kao jednoj od najuspješnijih u novijoj istoriji. Na kraju priče ostaje bronzana medalja koju su osvojile dame u Beogradu, uz potvrdu iz sjedišta FIBA da će Srbija u 2020. biti organizator predolimpijskog kvalifikacionog turnira u obe seniorske kategorije.

Ipak, prvi čovjek Košarkaškog saveza Srbije Predrag Danilović u novogodišnjem razgovoru za MOZZART Sport kaže da može da bude zadovoljan, ali i da ima velikog prostora za dalji napredak.

“Uspješna godina je iza nas. Ako osvojite jednu od medalja, onda je automatski uspješna. Da smo očekivali bolje, prije svega od A reprezentacije, jesmo naravno. Nije smak svijeta biti peti, bilo je i lošijih rezultata. Uvijek imate spremne ljude koji nikada neće biti zadovoljni ni sa čim i mi smo poznati po tome“, kaže Danilović u udobnosti svoje kancelarije u ulici Sazonova 83 i nastavlja:
“Pričam o rezultatima mlađih kategorija, koje su prethodne dvije godine uzastopno donosile medalje. Prije toga pet godina ništa nije bilo, kao ni ove godine. I klubovi bi trebalo da se zapitaju zbog čega je to tako“.

Zašto?
“Razumijem klubove koji igraju Evrokup i Evroligu i žele najbolje rezultate. Da li ti momci imaju dovoljno prostora da igraju, to je pitanje za analizu i ne treba osuđivati nikoga, niti imam pravo to da radim. U poslu sam dugi niz godina, drugačije je bilo kada sam bio u Partizanu. Prije svega nije bilo toliko stranaca kao danas. Možda tada nije bilo, a sada ima potrebe. Desi se da jedna godina bude bez rezultata“.

Može li da se izvuče nešto pozitivno iz tih neuspjeha?
“Gledajte, moja filozofija je da pravimo igrače za A selekciju. Ako uz to dobijemo i rezultat, osvojimo neku medalju, svima je dobro. Da se razumijemo, jeste neobjašnjivo da su se izgubili momci koji su prije godinu ili dve bili evropski prvaci. Nema ih nigdje, a u reprezentaciji treniraju mjesec dana. To nije ni pravdanje naše, ni kritika za nekog. Opet, dobio sam izvještaj od trenera i sektora za mlade igrače, gdje sam pročitao koliko su se ružno ponašali pojedinci. Na granicama debelog nevaspitanja“.

Šta je uzrok tome?
“Zato što misle da su uhvatili Boga, da izvinete, za onu stvar. I onda misle da su tu bogomdani, da je bolje da sjede u Zvezdi ili Partizanu na klupi, nego da idu u Borac ili neki drugi klub gdje će igrati, na pozajmici ili kako već… Očigledno im je tu ljepše da mašu peškirčićem, da ih gledaju djevojčice, pa da se malo više izlazi, pa malo više i popije za svoje godine… Možda i njihovi roditelji ne vode dovoljno računa o tim stvarima. Sve to je za debelu, ozbiljnu analizu. I na kraju je najlakše reći: ’Savez nije osvojio…’ Dajte Savezu te igrače godinu dana, da zajedno igraju ligu, naći ću lično trenere u Savezu i siguran sam da će nešto da naprave. Ne mogu da napreduju ako ne igraju“.

Ko je gori – menadžeri ili roditelji?
“Roditelji“, kao iz topa će Danilović, pa obrazlaže:
“Bolesna ambicija ili neostvarene ambicije roditelja koje pokušavaju da ostvare preko djeteta. Pa šalju djecu po nekim zemljama, a tamo su stranci, uvijek. Onda se vrate poslije nekoliko godina i čovjek ne može da ih koristi jer nisu ni za šta“.

Ipak, u drugu krajnost se otišlo s tim da generacija koja je imala zlato na kraju ispadne u B diviziju od Velike Britanije…
“Normalno. Mogu roditelji tih igrača da se ljute koliko hoće, ali većina te djece se nevaspitano i uličarski ponašala“.

Mislite na generaciju koja je otišla u B diviziju?
“Da. Ali, nadam se da će da se opamete i naprave bolji rezultat u budućnosti. Svakako je najvažnije da iz svega izvučemo igrače za A reprezentaciju. Uvijek su stubovi reprezentacije bili klubovi. Jer, ti igrači su tamo cijele godine, tu treniraju i igraju najviše“.

Sada smo u situaciji da imamo kompletne petorke sa strancima u našim najboljim klubovima i od ljetos se provlačila priča kako nema domaćih igrača za Zvezdu i Partizan, a onda se pojavi FMP i opovrgne takav stav…
“FMP sjajno radi. Ali, FMP nema ambiciju da igra Evroligu. Realno, ne može. Znaju svoje mjesto. Ali, pokazuju da ima srpskih igrača i rade odlično. I Vladimir Jovanović radi odličan posao i nije tek tako pomoćni trener reprezentacije Srbije“.

Imamo li mi igrača na koje možemo da računamo u budućnosti, da budu nosioci A tima u dogledno vrijeme, bez obzira na trenutne rezultate mlađih kategorija?
“Mi smo računali na ove neke prethodne generacije koje su donosile zlata. Ali, malo ko od njih igra danas. Razumijem klubove, da žele da ulože dosta novca, da se nose s velikim očekivanjima publike. Možda bi igrači trebalo da treneri i klubovi imaju malo više hrabrosti, pa pruže šansu tim momcima. Ne želim da dijelim savijete nikom, samo mogu da kažem da nisam zabrinut i da sam optimista“, kaže prvi čovjek KSS i dodaje:
“Mi, Srbi, smo po prirodi uvijek zabrinuti. Bili smo zabrinuti i poslije generacije Dragana Kićanovića, pa su došli neki drugi. Onda smo se desili mi, pa je došla ova generacija. Nisam zabrinut, samo bih volio da vidim više naših igrača da igraju. Ako ne Evrokup ili Evroligu, pošto je to svima važno, bar Jadransku ligu ili domaće takmičenje“.

Može li da se desi da igrač iskoči odjednom, da to nije nešto što je urađeno planski, da nije prošao sve reprezentativne selekcije?
“Može, naravno“.

Ljudi se sada najviše pitaju – šta ćemo poslije Miloša Teodosića?
“Baš su zabrinuti… Vidjećemo šta će biti poslije Miloša Teodosića. Što bismo sada razbijali glavu oko toga? Ima klinaca“.

Ima li u trenutnoj krizi više do toga da se plejmejkeri kasnije “stvaraju“?
“Sjećam se da je i u Teodosićevo vrijeme bila velika kriza bekova. Jedini pravi plejmejker je bio on, s prirodnim talentom i ’uličarskim’ osjećajem, pozitivnim naravno. Plejmejkeri kasnije sazrijevaju, to je svima jasno. Uz to mora dobro da se radi i trenira, a uz to i igra. Moraju i treneri da ih istrpe“.

Kako objašnjavate fenomen da se kod nas igrači često otpisuju prerano? U prošlosti smo imali dosta takvih primjera, gdje su pojedinci bili precrtani prije vremena, a na kraju ipak postali reprezentativni kalibar…
“Narod je, sjetimo se, prerano otpisao i Novaka Đokovića. Čovjek je četiri puta bio najbolji sportista svijeta. Pa, sad zamislite koliko je malo potrebno ljudima da otpišu jednog takvog čovjeka… To je naš fenomen koji nije vezan samo za sport. Uvijek se nađe rješenje“.

Velika se polemika povela oko toga ko je najbolji košarkaš Srbije za 2019. godinu – Bogdan Bogdanović ili Nikola Jokić? Šta vi mislite?
“Bogdana su novinari izabrali za najboljeg igrača. Tačka. Lično nemam ništa s tim izborom. Jokić je bio najbolji igrač prošle godine. Bogdan je imao odličnu sezonu, baš kao i Nikola. Ali, Bogdan je bio najboljoj petorci Mundobasketa i najbolji strijelac istog takmičenja“.

Šta je to što Bogdana izdvaja od ostalih, pa izgleda tako dobro u reprezentativnom dresu?
“Šta ga izdvaja? Kod njega je sve podređeno košarci. Jedan je od rijetkih, pravih profesionalaca u današnje vrijeme koje poznajem. Ima i talenat, ali on dečko mnogo radi. Nije dovoljan samo talenat, potrebno je i mnogo rada i truda da biste postali dobar igrač. On živi košarku“.

Čini se da on ipak ima poseban odnos prema reprezentativnom dresu, podsjeća malo na vašu generaciju?
“Naravno, ali neću da griješim dušu, jer ima i drugih dobrih igrača koji s velikom emocijom igrao za reprezentaciju. Teo je, recimo, uvijek igrao tako. Da ne nabrajam sad. Neko pokazuje manje, neko više emocija. Vama novinarima su prije svega interesantni Bogdan i Teo, zato stalno imamo njihove izjave i donosimo zaključke na konto toga. Sve i da nema toliko njihovih izjava, oni su takvi. Imaju pravi odnos prema nacionalnom timu. Nije to samo priča da su ponosni što igraju za reprezentaciju. To je nešto mnogo više“.

Prenose li tu emociju na druge?
“Da, sigurno. Ti drugi bili bi ludi i glupi kada to ne bi prihvatili od njih“.

Šta mislite da je nedostajalo Srbiji da ode po zlato u Kini? Nedavno smo imali izjavu Vasilija Micića u kojoj kaže da je bilo previše kvaliteta u timu za takav turnir…
“Ništa, da onda igramo s igračima koji nemaju kvalitet“, uzvraća Danilović uz osmjeh i dodaje:
“Vasa je to možda rekao misleći možda na nešto drugo. Ne mogu sad ništa da tvrdim. Vasa je predobar momak i odličan igrač. E sad, šta je falilo? Bilo bi neozbiljno od mene kao predsjednika KSS da komentarišem neke stvari o radu, šta je trebalo, šta nije… Takva pamet nije donijela nikome dobro. Možda nismo imali dovoljno jakih utakmica, da smo prelako pobjeđivali, a onda kada smo naišli na teže protivnike – nismo se snašli“.

Koliko je nedostajao Miloš Teodosić?
“Teo bi nedostajao svakoj reprezentaciji, pa i našoj, tu nema spora“.

Prebacimo se sada na neke aktuelne teme. O izboru Igora Kokoškova za novog selektora Srbije svi su rekli samo najlepše stvari, a šta vi mislite?
“Veliki posao smo završili s angažmanom Igora Kokoškova. Nije bilo lako, više od mjesec dana smo bili u kontaktu. Morale su neke stvari da se poklope. On je prvi asistent u Sakramentu, ne drugi, treći ili četvrti, već prvi, što je vrlo bitna stvar. Srećom, poklopile su se sve kockice. Naravno, morao je da dobije dozvolu kluba. Lično sam bio angažovan oko njegovog dovođenja, zato nisam ni kontaktirao Igora dok nisam pitao Vlada Divca. Postoji neki red koji mora da se poštuje. Zamislite kako biste se osjećali da ste generalni menadžer i da vam neko zove trenera, bez vašeg znanja“.

Da li bismo ga dobili da nije bilo Vlada Divca u klubu?
“Vlade je mnogo pomogao u cijeloj priči. Ko zna da li bismo dobili Igora da nije njega, možda bismo, možda ne… Svakako je super što je Divac tu. Na kraju je Igorova velika, velika želja napravila presudni korak napred da se posao završi“.

Kako biste opisali Igora Kokoškova, koliko ima dodirnih tačaka s tradicionalnom srpskom školom košarke?
“Ne treba da zaboravimo da je već bio jedan od pomoćnika naše reprezentacije. Igor je vrlo pristojan, odgovoran trener i veliki profesionalac, mislim da može da bude samo bolje. Čovjek je koji poštuje dres, grb, zastavu… Na kraju, svi znaju koje su norme da bi se došlo u reprezentaciju, a tu je i Savez. Lično prvi ne bih dozvolio da se dovodi bilo ko. Sve ostalo prepuštam treneru, jer se nikada nisam miješao u sastavljanje tima, taktiku i druge stvari“.

Da li ste saglasni da je Aleksandar Đorđević vratio kult reprezentacije i te neke, bitne stvari svojim dolaskom na klupu?
“Jeste. Nisu se one ni izgubile toliko, samo je naišao period, a Sale je sve ono dobro izbacio na vrh. Uradio je mnogo dobrih, predivnih stvari, ostvario fenomenalne stvari“.

Mislite li da je reprezentaciji bilo potrebno ovakvo osvježenje na selektorskoj poziciji s čovjekom koji ima vrlo moderne poglede na igru, te stručnom štabu, gdje su sada neka nova lica poput Dejana Milojevića i Vladimira Jovanovića kao dvojica perspektivnih stručnjaka?
“Niko nije pretplaćen ni za šta. I Sale je donio novitete u reprezentaciju, kao i svaki selektor prije njega. Svi se oni prilagođavaju situaciji i nastoje da igramo bolju i moderniju košarku nego što su drugi igrali. Možda ima neka druga razmišljanja jer je dugo u SAD, ali svakako valja osvježiti kadar s vremena na vrijeme. S druge strane, taj čovek je osvojio Evrobasket sa Slovenijom, potvrđen je trener. Vlada Jovanović i Dejan Milojević su mladi, talentovani treneri koji duže vrijeme rade odličan posao i to je sjajan spoj i zaslužili su tu da budu“.

Dosta se u javnosti provlači pitanje – da li će Darko Rajaković ostati dio stručnog štaba?
“Ne znam, to je pitanje za selektora. Lično se ne miješam trenerima u posao. Ni Saletu u reprezentaciji, ni Vladi Jovanoviću ili Dušku Vujoševiću u Partizanu. To je na selektoru, on bira svoj stručni štab i koga izabere, sigurno postoji razlog zašto je tako“.

Koliko je dobro što je Kokoškov u SAD, gdje imamo praktično cijelu petorku igrača?
“Jako pozitivna stvar, pogotovo iz aspekta što je i Igor tamo. Stalno je s njima u kontaktu, prati sve što se dešava iz prve ruke. Znate šta, ne treba nikoga moliti da igra za reprezentaciju, ali treba imati razumijevanja, ni košarka više nije ista kao prije šest-sedam godina. NBA igrači imaju neke obaveze koje moraju da poštuju, zato ih razumijemo i uvijek ih čekamo. Opet, ne treba niko nikoga da vuče za nos. Ni igrači nas, ni mi igrače. Moraju da se poštuju njihove obaveze“.

Koji su opravdani razlozi za izostanak iz reprezentacije, po vama?
“Povreda, da kaže da se oprašta od reprezentacije, ili da treba da potpiše ugovor te godine kojim će da obezbijedi narednih šest generacija. I to treba da se razumije“.

Imali smo takvu situaciju s Nikolom Jokićem. Da li ste saglasni s tim da smo mjesecima bili taoci njegove odluke da li će igrati za reprezentaciju ili ne?
“Nismo bili taoci. Znao sam da će da igra deset dana prije nego što je bilo ko drugi saznao. To što vama (novinarima) nisam rekao ne znači ništa. Eto, deset dana bismo manje bili taoci njegovog razmišljanja“.

A, da li se u narodu previše proslavilo to što će igrati?
“Jeste i ne samo to, već sve kompletno. Za to ste najviše vi (novinari) krivi. Opet, razumijem i vas. Ali i drugi igraju košarku, mada je bilo realno očekivati nešto veliko s obzirom da je ovo jedna od najtalentovanijih generacija. Možda je to uticalo kod njih, pritisak. Mi smo kao narod, svakako, ekstremi. Ili u visine, ili u kanal. Ništa to nije novo“.

Stiče se utisak, opet, da mnogo bolje prolazimo kada “skrpimo“ tim, nego kada napravimo Drim tim. Čini se da je tako bilo svaki put još od kraja ere Svetislava Pešića?
“Nije to tako jednostavno, razni su faktori tu, mora dosta toga da se poklopi. Kada nemate kompletan tim onda ostali više skupe redove, koncentrisaniji su iz pozitivnog straha što fale kapitalci, pa iz svega daju 110 odsto svojih mogućnosti. Ovako, kada imate ceo, kompletan tim, izuzev Tea koji je veliki dio ekipe u svakom smislu, možda dođe do opuštanja. I to je ljudski. A ovde se o toj Kini priča kao da se više nikada ništa neće igrati, ni Olimpijske igre, ni Evrobasket…“

Da li ste u Argentini tokom Mundobasketa prepoznali nešto naše, da li ste im na nečemu zavidjeli?
“Nisam ni na čemu zavidio. Samo sam im pružio ruku i čestitao, jer su bili bolji od nas. Kao i Španija“.

Šta mislite o sve aktuelnijoj priči stranca u našoj reprezentaciji?
“Ne mogu s vama (novinarima) lično da pričam, a vi to poslije pišete u tekstovima“, uz osmjeh će Danilović, pa konstatuje:
“Moje mišljenje je apsolutno nebitno, jer ovo nije moj Savez, otom – potom. Ako bude bilo potrebe da pričamo o tome – pričaćemo. Ako ne bude, nećemo. Što unaprijed da pričamo o nečemu što je pitanje da li će biti, što je možda izvučeno iz konteksta“.

Da li bi bila sramota da mi kao košarkaška nacija posegnemo za takvim rješenjem, s obzirom da smo uz Litvaniju među rijetkima koji nisu naturalizovali?
“Da li je sramota da u klubovima igra po osam-devet stranaca?“, uzvraća kontrapitanjem predsjednik KSS i nastavlja:
“Nije sramota ništa što je u granicama pristojnog. Ali, sve je to na treneru, uz konsultaciju sa mnom, naravno, jer je to ipak jako velika stvar“.

Imate li nekada konsultacije oko nekih, tako važnih tema sa patrijarsima srpske košarke poput Dude Ivkovića, Željka Obradovića, Svetislava Pešića…?
“Naravno. Iskreno, bogat sam čovjek zato što imam prijatelje kakvi su Željko i Duda. Ogromni treneri. Stalno se s Dudom konsultujem, pričamo kao i uvijek. Tako smo radili i u vrijeme kada sam vodio Partizan. To ne znači da će tako biti, ali bio bih glup kada ne bih iskoristio toliko iskustvo. S nekim sam bolji prijatelj, s nekima manje. Duda i Željko su mi kao porodica. Oni su me trenirali, a kada vas takvi ljudi treniraju imate veću konekciju, nego na primer s Pešićem. Ipak, on me nije trenirao“.

Posljednjih meseci dosta se priča o sudbini Jadranske lige i njenom postojanju ako više ne bude prolaza u Evroligu, što će se vjerovatno dogoditi u bliskoj budućnosti. Ima li smisla igrati ABA ligu, ako nema izlaza u elitno takmičenje?
“Nema. Ima zbog Evrokupa, ali svi gledaju Evroligu. Evrokup nije loše takmičenje. Opet, postoji i alternativa u FIBA takmičenjima. Klubovi treba da odluče šta će i kako će. Svakako liga gubi mnogo na značaju ako nema Evrolige na stolu. Onog momenta kada se bude završio posao s Velikom Britanijom i zemljama gde je veći obrt novca za televizijska prava, vjerovatno će tog momenta reći da Jadranskoj ligi više nema Evrolige i da je u opticaju samo Evrokup. U to ne sumnjam, jer pokušavaju to već tri-četiri godine. Loše je za sve, klubove prije svega, ali svako treba da gleda svoje dvorište“.

Da li bismo preživjeli da nismo ušli u ABA ligu početkom trećeg milenijuma? Vi ste prvi bili protiv regionalnog takmičenja…
“Tako je. Naravno da bismo preživjeli. Imali bismo jaku domaću ligu i vjerovatno bismo i danas imali predstavnika u Evroligi. Treba gledati vrijeme i razloge zašto se to tada desilo. To što su se klubovi odvojili od Saveza i vode KLS inicijalno je bila odlična ideja. Bilo je planirano da naša liga uđe u ULEB i automatski igra Evroligu, a da Savez ostane pri FIBA. Plus biste imali i ABA ligu, samim tim i mogućnost da imate dva predstavnika u Evroligi. To je bila zamisao. Međutim, gospoda iz Slovenije, prije svega jedan čovjek, da mu ne pominjem ime, a nije Roman Lisac, je na prevaru otišao tamo (u ULEB prim.aut) i rekao: ’Mi smo zvanični predstavnici bivše Jugoslavije’. Tako liga nije ušla u ULEB“.

Da li su srpski klubovi bili složni oko te ideje tada?
“Partizan je posljednji ušao u Jadransku ligu. Mi smo vodili razgovore o tome, klubovi su tada mislili da je najbolje za njih da uđu u ABA ligu. Odlučili su tako i to je to. Partizan nije mogao da ostane ovde i sam da igra. Činjenica je bila da smo hteli da imamo našu, jaku ligu“.

Može li srpska klupska košarka da se oporavi poslije svega, s obzirom da su se neki centri van Beograda ugasili, dok tek neki još dišu?
“Nisu se ugasili. To je floskula, njihova alibi priča. Ne mogu svi da budu kao Zvezda i Partizan. Mora nešto da se radi, da bi se pokrenuli klubovi. Pogledajte Čačak, koji odlično radi. Mora malo da se mrdne guzica, a ne samo da se sjedi i čekaju pare od lokalne samouprave, ili da kukaju kako žele da se vrate pod okrilje Saveza i onda misle da će biti bolje. Zavrnite rukave, nađite novac. Ne trenira niko, sigurno, napolju po kiši i snijegu. Nije sve tako crno kao što to neko želi da predstavi. Lično obilazim te regione. Imamo stalni kontakt. Svi se bore, igraju košarku, ali mora da se radi“.

Znači, ima nade?
“Ljudi pričaju kao da se ništa ne igra izvan Beograda. Ono najzanimljivije jeste u Beogradu s Partizanom i Zvezdom. Ali, opet znam da ima dosta publike i na utakmicama širom Srbije. Ne sad po 15.000 ljudi, jer klubovi nemaju te uslove, ali po 1.000 – 2.000 da. Nije tačna priča da klubovi nemaju ništa. Nije nikome lako, ali nije baš ni sve tako crno kako se priča. Svakom je svoj problem problem najveći, ali ne treba da se predstavlja tako da je svima loše, ako je nekom loše“, završava misao Danilović, pa okreće drugi list:
“Mislite li da je lako Savezu da radi? Nije. Imamo 25 zaposlenih, plus honorarce. A opet, trebalo bi mi još deset ljudi, koliko posla imamo“.

Koliko je pojava instant klubova otežala život timovima iz provincije? Mogu li oni da se bore s njima i kako?
“Mogu, ali sve je to prirodna stvar. Normalno je da dijete u jednom trenutku prevaziđe sredinu i želi da ide negdje. Nikom nije drago što će da izgubi dječaka ili devojčicu i vjerovatno bi i njima bolje bilo da što duže ostanu u svojim sredinama, prije nego što dođu u Zvezdu, Partizan, Megu, FMP, Dinamik… Znate šta, instant klubovi nisu zapravo ’instant’. To su mladi klubovi. Da su instant, ugasili bi se za godinu ili dvije. Mega, na primjer, radi odličan posao. To je privatni klub koji stvara igrače i zadovoljni su s tim. Znaju svoje mjesto. U Dinamiku je isto“.

Ali, tu nemaju pritisak kao što bi, eto, imali u Čačku, Nišu ili Kraljevu?
“Istina. Zato što imaš Zvezdu i Partizan, oni ti odnesu ceo pritisak“.

Kako da se klubovi u, recimo, Užicu ili Čačku, izbore s tim kada im, na primjer, dođe Miško Ražnatović i odvede igrača?
“Prvo, Miško Ražnatović je ubjedljivo najbolji u poslu kojim se bavi. Drugo, Miško vodi glavnu riječ u svom klubu, ne srpskoj košarci, Savezu ili bilo gdje drugo. Odlično radi svoj posao. Kako da se klubovi izbore? Možda ne treba da se bore, već da gledaju kako da zarade. Da se dogovore tako da i klubovima bude dobro“.

Koji je način danas da se zaradi novac, s obzirom da košarka nije isplativa? Imamo primjer Zvezde i Partizana – šta bi oni bez pomoći države?
“Ni Savez ne bi mogao da da funkcioniše bez pomoći države. Ovo je ipak državna ustanova. Zvezda i Partizan su državni klubovi i treba da ih pomaže država. Fenomenalno je što imaš čoveka poput Aleksandra Vučića koji voli sport i košarku. Ne pričam o Vučiću kao političaru, to me ne zanima. Govorim ono što znam, a znam koliko država pomaže Savezu. U jednom momentu je Zorana Mihajlović pomogla kada je bila organizacija Evropskog prvenstva za dame. To je za svaku pohvalu. Hvala Bogu što imamo takvih ljudi. Država treba da pomogne klubovima, kao i lokalna samouprava. Ali, ti ljudi što rade u klubovima iz unutrašnjosti moraju da pokažu neko znanje da bi im samouprava dala novac i rekla: ’Mi prepoznajemo kvalitet i trud, imate sve naše igrače, a ljudi vole da vide svoju djecu kako igraju’. Moraju i oni da rade, glupo je da čekate da oni priđu vama i daju novac“.

A, kako zaraditi novac i živjeti?
“Tako što mora da se radi. Moraš da juriš, moliš, svi to rade. Nema tu mjesta za sujetu. Ako se prihvatiš takvog posla da vodiš klub i budeš neko i nešto, moraš da moliš, da predstaviš neke ideje, projekte, da se ti ljudi animiraju. Mora da postoji neka inicijativa, da bi samoupravi to bilo zanimljivo. Jer i oni ljudi imaju svojih problema. Nije košarka jedina stvar koju treba da rješavaju, tu su svakodnevne stvari koje treba menjati. Košarka nigdje, izuzev u SAD, nije isplativa, to treba da bude jasno“.

Da li je ovo plafon što se tiče pomoći države?
“Ne znam. Država dovoljno pomaže. Da li može više? Ako država prepozna interes u tome, siguran sam da hoće“.

U posljednje četiri godine drugi put organizujemo predolimpijski turnir, ovog puta i za dame…
“Pogledajte zemlje koje se uopšte nisu kandidovale za to, a ekonomski su bogatije. Za dame da ne pričam, niko to nije htio ni da uzme. Mi smo sportska nacija, a košarka ima poseban status zbog svih šampiona koji su igrali. Da nam država nije dala finansijske garancije da možemo da se kandidujemo, džaba nama sve i sve umijeće ovog svijeta“.

foto:kss