Pistol Pit trenirao uz narodnjake!

Legendarni košarkaš i trener Rudi Tomjanović, koji je rođen u porodici hrvatskih emigranata, ispričao je priču o druženju sa legendom američke košarke Pitom Maravićem, koji je srpskog porijekla piše “Kurir”

Pit Maravić je, odrastao u Pensilvaniji, njegov otac, poznati trener bio je organizator srpskih košarkaških turnira po Americi i drilovao sina uz srpske narodne pjesme.

Šta si ti, Srbin ili Hrvat – pitao je Pit Maravić Rudija Tomjanovića.

Mislim da sam Hrvat – odgovorio je Tomjanović.

Onda mislim da nas dvojica ne smemo biti prijatelji – objasnio mi je Maravić koji je srpskog porijekla. Ipak, kasnije smo se družili – ispričao je Rudi Tomjanović, dvostruki NBA prvak sa Hjustonom, a u njegovom rodnom mestu u Mičigenu, najbrojniji su bili Poljaci, pa je i Rudi dok je bio mali mislio da je Poljak.

Tomjanović je imao zapaženu karijeru, pet puta je bio na Ol staru, Hjuston je povukao njegov broj 45, a šampionske titule je osvojio 1994. i 1995. sa Rokitsima.

Kao selektor SAD, osvojio je olimpijsko zlato u Sidneju 2000. godine.

Sa druge strane Piter „Pit“ Maravić 22. jun 1947 — 5. januar 1988) bio je košarkaš poznat po nevjerovatnim šuterskim sposobnostima, kreativnim asistencijama i vrtoglavim baratanjem loptom i driblinzima. Takođe je poznat i kao „Pištolj Pit“. Započeo je sa igrom u koledžu i nastavio u tri NBA tima. Maravić je još uvijek vodeći na listi šutera svih vremena NCAA lige, sa prosječnim učinkom od zapanjujućih 44,2 poena po utakmici, bez olakšice u vidu šuta za tri poena, koja u to vrijeme nije postojala.

Rođen u Pitsburgu-Pensilvanija u malom predgrađu Alikipa, od roditelja srpskog porijekla. Njegov otac, Petar Maravić, koji je od bivšeg profesionalnog igrača postao košarkaški trener, počeo je Pita da upoznaje sa osnovama košarke još od Pitove sedme godine života. Pit je tada, potpuno opsjednut košarkom, obično po čitave sate vježbao kontrolisanje lopte, razne trikove, dodavanja, „lažnjake“ kao i šuteve sa velike udaljenosti.

Vježbanje se isplatilo kada se Pit pridružio prvotimcima srednjoškolskog košarkaškog tima kao osmi na listi. On je kao tinejdžer pohađao dvije srednje škole, D. V. Daniel Haj Skul u Južnoj Karolini i Broton Haj Skul u Rejliju u Sjevernoj Karolini. Takođe, pohađao je i jednu pripremnu godinu u Edvard militeri institutu u Salemburgu, Sjeverna Karolina. Tokom tih godina koje je proveo u srednjim školama, dopao se univerzitetskim (koledž) skautima zbog šuterskih sposobnosti, driblinga, dodavanja i skorom postignutih poena. Priča se da je Pit želio da se upiše na Univerzitet Zapadne Virdžinije, ali mu je otac na to zaprijetio da ako ne potpiše za LSU ne treba više nikada ni da se vraća kući. I tako, 1966, Pit je zaista odlučio da se upiše na Državni univerzitet Luizijane – LSU (engl. Louisiana State University), i da igra za svoga oca, koji je tada bio novopostavljeni glavni trener univerzitetskog košarkaškog tima.

Eto tu je Pištolj Pit, sve sa svojim zaštitnim znakom-zarozanim soknama, postao legendaran. A jedan od njegovih klupskih drugova, Den Riči, kasnije će postati član predstavničkog doma države Luizijane, državni senator i politički savetnik.

Kada je prvi put izašao na košarkaški teren da odigra svoju brucošku (frešmen) utakmicu za LSU mnogo svijeta se okupilo na tribinama da vide „oko čega je dizana tolika buka“. U to vrijeme, „brucoš“ nije mogao odmah da igra za prvu postavu. Na prvoj utakmcici Maravić je postigao 50 poena, napravio 11 asistencija i 11 skokova. LSU-ova brucoška ekipa je izgubila samo jednu utakmicu, dok je prvi univerzitetski tim izgubio tri utakmice.

Upečatljiv zbog svoje neuredne braon kose i zarozanih sivih sokni, Maravić je postigao više poena za Univerzitet nego bilo koji drugi igrač u istoriji. Za samo tri godine, igrajući za tim svoga oca na LSU, Maravić je postigao 3667 poena – 1138 poena 1968 godine, 1148 poena 1969 i 1381 poen 1970 ili prosječno 43,8 ; 44,2 i 44,5 poena po utakmici. U toku tih godina, „Pištolj Pit“ je postavio 11 NCAA rekorda i 34 rekorda Jugoistočne konferencije, a isto je oborio svaki LSU rekord u postignutim poenima, prosjeku postignutih poena, koševima iz igre u pokušaju kao i postignutim, i slobodnim bacanjima izvedenim kao i pogođenim.

U studentskoj karijeri, ovaj 1,96 m visoki bek, imao je nevjerovatnih 44,2 prosječna poena po utakmici u 83 takmičenja i bio po broju pogodaka tri puta na čelu NCAA lige. On je takođe postavio i NCAA rekord tako što je postigao više od 50 poena na 28 utakmica. Tri puta je proglašen za Ol-Amerikena i još uvijek drži mnoge od ovih rekorda, iako je od toga prošlo više od 40 godina. Ovde treba istaći da u njegovih 3667 poena nije uključeno 741 poen koji je postigao kao frešmen ili činjenicu da se u Maravićevo vrijeme igralo bez linije za tri poena.

Maravić je bio tri puta u prvom timu Ol-Amerikena i bio je proglašen za igrača godine u anketi lista „Sporting Njuz“ (engl. The Sporting News) za 1970 godinu, a takođe je primio i Nejsmitovu nagradu. On je postigao lični rekord od 69 poena na utakmici protiv Alabame odigranoj iste godine, i sakupio još mnoge druge nagrade i univerzitetske rekorde.

Maravić je zasijao na parketu i LSU je postepeno izlazio iz svoga dotadašnjeg sivila. U godini prije njegovog dolaska, univerzitetska ekipa je postigla 3-20 rekord, a u Pitovoj početničkoj sezoni učinak LSU-a je bio 20-8 i izborili su se za učešće u postsezonskom takmičenju.

Nakon što je diplomirao na univerzitetu LSU 1970. godine, Maravić je izabran kao treći u prvoj rundi drafta NBA lige i odmah ušao u njenu istoriju kada je potpisao svoj prvi ugovor na 1,9 miliona dolara – bila je to jedna od najvećih plata u to vrijeme – kada je potpisao za Jastrebove iz Atlante. Trebalo mu je ipak nešto malo vremena da uđe u početnu petorku sa prosječnih 23,2 poena po utakmici u njegovoj početničkoj-ruki sezoni. Nakon što je proveo četiri sezone u Atlanti, Maravić je trejdovan u Nju Orlins Džez, gdje je dostigao svoj vrhunac kao NBA šomen i superstar. Ušao je u Ol-NBA prvi tim 1976 i 77 godine kao i u drugi Ol-NBA tim 1973 i 78 godine. Bio je na čelu NBA lige po učinku 1977 sa ličnim rekordom od 31,1 poen po utakmici. Maravić je završio svoju karijeru u Juta Džezu (engl. Utah Jazz) i u Boston Seltiksima (engl. Boston Celtics) 1980. godine kada je jednu sezonu zajedno sa njim igrao i Leri Bird.

U deset NBA sezona, Maravić je bio pet puta član ol star tima, postigao je 15948 poena u 658 utakmica što čini u prosjeku 24,2 poena po utakmici (15. mjesto svih vremena). Bio je vodeći u ligi sa postignutih 31,1 poen po utakmici 1977. Njegova NBA simultanka, sa eksplozijom od 68 poena, desila se protiv Njujork Niksa (engl. New York Knicks) 25. februara 1977. Takođe deli i rekord sa najviše postignutih slobodnih bacanja (14) u jednoj četvrtini.

Pošto ga je povreda noge prisilila da napusti košarku 1980, Maravić se prepustio usamljeničkom životu. Sve to vrijeme, kao što je jednom rekao, on je bio u potrazi za životom. Pokušavao je sa jogom i hinduizmom, što je on nazivao UF-ologijom, zatim vegeterijanizam ili fruitarijanizam (ishrana samo voćem) i konačno makrobiotika. Poneki put on bi nanovo prilazio hrišćanstvu. Petog januara 1988, dok je igrao pikap košarkašku utakmicu za Crkvu Nazarena u Pasadeni, Kalifornija, sa grupom u koju je bio uključen i njihov glavni vođa Džejms Dobson (Maravić je imao zakazano da se pojavi sa Dobsonom u njegovoj radio emisiji kasnije tog dana), on je doživio kolaps i preminuo od srčanog udara u dobu kada je imao samo 40 godina. Autopsijom je otkriveno da je njegova smrt prouzrokovana srčanom manom koja ranije nikada nije bila dijagnostikovana. Naime utvrđeno je da je on rođen sa samo jednom koronarnom arterijom umjesto uobičajene dvije (nije imao lijevu koronarnu arteriju što je veoma rijetko stanje).

„On će ostati upamćen zauvijek“, rekao je bivši LSU košarkaški trener Dejl Braun kada je čuo vijest o Maravićevoj smrti:

„Kada god vidimo klinca sa razbarušenom kosom i spuštenim soknama, kako stoji na nekom poluzamračenom košarkaškom terenu i kako šutira loptu na koš, nakon što su svi ostali odavno otišli svojim kućama, mi ćemo se uvijek sjetiti i pomisliti na Pita.”

Godinama prije svoje smrti, u dobi od 23, Maravić je u razgovoru sa pensilvanijskim reporterom izjavio:

„Ne želim igrati u NBA ligi 10 godina, a da nakon toga umrem od srčanog udara kada budem imao 40 godina.”

Maravić je uveden u Košarkašku kuću slavnih 1987 godine. Bio je, i još uvijek jeste, najmlađi igrač koji je doživeo ovu počast. Pit Maravić je snimio 1987 video seriju pod nazivom „Pištolj Pitov domaći zadatak iz košarke“. Serija sadrži četiri različita videa – svaki posebno za dodavanja, vođenje lopte, šutiranje i driblovanje. Video je osmišljen za ljude svih godišta koji žele da usavrše košarkašku vještinu ili da vježbanjem od sebe načine jednog od najvećih košarkaša svih vremena.

U decembru 1987, samo jedan dan prije njegove smrti, Maraviću je dodeljena nagrada O’Rajli Ol-koledž Basketbal klasik u Oklahoma Sitiju. Nakon Maravićeve smrti, Guverner Luizijane, Badi Remer potpisao je proklamaciju kojom je košarkaški teren univerziteta LSU zvanično nazvan Pit Maravić Asembli Centar.

U NBA 1996/97 sezoni on je proglašen jednim od 50 najboljih NBA igrača u istoriji i to na panelu sastavljenom od NBA istoričara, bivših igrača i trenera. Od igrača sa liste on je jedini bio pokojni. Njegova dva sina, Đeson i Džošua, primili su ovo priznanje u njegovo ime. U 2005 godini, ESPN je proglasio Maravića najvećim univerzitetskim košarkašem svih vremena.

foto:fineartamerica.com

About The Author

Možda ste propustili