Dragan Milosavljević: Duško Vujošević je naš najbolji trener kada gledate samu košarku do detalja

Dragan Milosavljević

foto: aba liga/Dragana Stjepanović

Dragan Milosavljević, kapiten Igokee, u opširnom razgovoru za “Basketball Sphere” govorio je o nekolicini zanimljivih tema.

Jedan od rijetkih košarkaša koji pripada “zaštićenoj vrsti” u smislu činjenice da je oduvijek bio uzor. Od treninga, preko utakmica, pa sve do ponašanja mimo terena. Nadimak “Kapiten” je opravdao u punom smislu te riječi, ma gdje god da igrao. Isti epitet ponio je i u Igokei gdje će uz tu vrstu dodatne odgovornosti predvoditi sastav Vladimira Jovanovića u svim izazovima koje nova sezona donosi.

Da li ste znali zbog koje utakmice nije spavao nekoliko dana? Koliko mu je teško pala povreda kada je uz zacakljene oči ispratio autobus reprezentacije Srbije na FIBA Svjetsko prvenstvo? U nekoliko navrata bio je i tragičar, ali i heroj. Tako nam je otkrio njemu jedan od najdražih koševa u karijeri.

Partizan je bio neizostavna tema razgovora, a sve ono što je Dragan Milosavljević doživio u Fuenlabradi otkriće vam značaj evroligaške titule iz 1992. godine. Duško Vujošević je neko koga “Kapiten” izuzetno poštuje, pa smo i njemu, te jednoj od najtalentovanijih generacija u novijoj istoriji crno-bijelih takođe posvetili vreme.

Zašto baš Igokea?

“Čuo sam se sa Vukom Radivojevićem, a u tom trenutku sam bio u Megi. On mi je iznio kakvo je stanje u klubu, u kakvom smjeru žele da idu, te da se gradi jedna ozbiljna priča. Meni je savršeno odgovaralo sve što smo se dogovorili. Prošla sezona se nije odvijala baš najbolje, bilo je problema sa rosterom i povredama, ali na kraju smo vezali neke pobjede i zamalo da uđemo u play-off ABA lige.

Sada smo polako krenuli da sastavljamo ekipu za ovu sezonu. Mislim da imamo ozbiljan tim, popunjen roster i na svakoj poziciji tri ili četiri kvalitetna igrača. Ulazimo s velikim ambicijama, jer mislim da je ovo stvarno dobra ekipa. Nadam se uspješnoj sezoni, igraćemo na dva fronta, ABA ligu i FIBA Ligu šampiona. Neće biti lako, ali od početka smo krenuli sa dobrim radom. Nekoliko igrača je imalo problema sa povredama, ali sada smo svi na okupu i spremno sve što dolazi.”

Vladimir Jovanović na klupi.

“Vlado je prije svega sjajan čovjek i trener. Kao mlad stručnjak ima potrebnu energiju i svi smo se pronašli u njegovim zahtijevima. Odličan je tip van terena, što nam takođe mnogo znači. Mislim da klub raste iz dana u dan. Definitivno je top osam ABA lige jedan od ciljeva, dok je na evropskoj sceni cilj da što dalje doguramo. Imamo ogromnu motivaciju i želju da i u Evropi pokažemo da sa svima možemo da se nadmećemo.”

U sezoni 2012/2013 Partizan je sa jednom od najtalentovanijih generacija u novijoj istoriji predvođen s klupe trenerom Vujoševićem osvojio ABA ligu. Uz Milosavljevića taj tim su činili Bogdan Bogdanović, Vladimir Lučić, Leo Westermann, Davis Bertans, Dejan Musli, Nikola Milutinov, Žofri Lovernj.

Zanimljivo da je deo te ekipe bio i Nemanja Gordić, povratnik u ekipu Igokee poslije deset godina “odsustva”, pa će sada upravo on i Milosavljević nastupati zajedno.

“Ta sezona je meni najdraža u karijeri. Svi smo bili mladi, imali smo hemiju i na terenu i van njega. Ostalo mi je u lijepom sjećanju. I sada pamtim koliko nam je taj trofej ABA lige značio i preokrenuo sezonu. Poslije toga smo svi dobili veliko samopouzdanje i ušli u Evroligu. Poslije smo osvojili i Košarkašku ligu Srbije, tako da je to kada se zaokruži sve meni ubedljivo najdraža sezona u mojoj karijeri”, ispričao je Dragan Milosavljević.

Dragan Milosavljević nikada nije krio koliko je značajan dio njegove karijere, ali i već pomenutih saigrača upravo trener Vujošević. Sada su već naširoko poznate njegove specifične metode rada. Pamte se šuterski treninzi Bertansa sa rukavicama na rukama, a prije čuvenog derbija protiv Crvene zvezde kada je postigao trojku za praktično za pobjedu u poslednjim sekundama meča.

Pokušao je izjednačiti Igor Rakočević, a upravo Milosavljević je blokirao njegov pokušaj, te je Partizan pobedio drugi put u seriji, gdje je kasnije podigao trofej namijenjen šampionu Srbije. Letonski snajper na posljednjem treningu prije tog meča je kolabirao na treningu i nije uspio vezati 10 pogođenih šuteva za tri. Samo dan kasnije sve je došlo na naplatu, jer je predvodio svoj tim do pobjede i pogodio kada je bilo najpotrebnije.

Pamte se i treninzi Bogdana Bogdanovića koji je ostajao poslije svakog treninga da dodatno radi na šutu. Pomagao mu je, tada pomoćnik Petar Božić, sa metlom preko koje je srpski bek vježbao šut.

“Dule ima neke specifične metode rada, ali on je čovjek posvećen 24 sata košarci svakog dana. Na treningu je to bio krvav rad. Kada se on toliko trudio oko nas, glupo je da ti kao igrač ne vratiš na terenu i pružiš 100%. Pomogao nam je jako puno i u drugim stvarima, bilo mu je stalo da izrastamo u prave ljude. Pored terena je vodio računa da se ponašamo kao pravi profesionalci i budemo primjer. On je takav tip, bio je i psiholog i trener.

Za mene je bio tu i poslije Partizana, kada god sam imao neki problem. Uvijek sam mogao da se oslonim na njega, nevezano za košarku. Kupio nas je tada da budemo spremni poginuti za njega na terenu i da mu vratimo sve to. Od nas je napravio nešto, jer smo poslije njegovih sezona svi otišli u dobre klubove, te stasali kao i igrači i ljudi.

Mnogo igrača je napravio, vjerujem da su mu svi zahvalni na tome. Duško Vujošević je naš najbolji trener kada gledate samu košarku do detalja, za mene. I on ima svojih mana i ulazi u neke druge stvari, ali čisto košarkaški, zaista je veliki um”, objasnio je Dragan Milosavljević.

Novi kapiten reprezentacije Srbije nije baš uvijek bio maksimalno posvećen samo košarci. O tome je nedavno pričao i trener Vujošević:

“On nije u svim periodima svog života između treninga živio onako kako bi jedan sportista trebalo da živi. Ipak, on je u svakom periodu svog života bio spreman da radi krvnički. Krvnički i više od drugih, sa maksimalnim naporom.

Imao je taj neki moral da radi preko granice bola. Njegovi ciljevi i ambicije su uvijek bili vrhunski, ali su bili praćeni velikim voljom da radi. Tako da nisu bili bolesni. Drago mi je što je postigao ovakav stepen zrelosti na terenu.”

Igokea osvojila turnir u Opatiji

Mnoge anegdote obeležile su taj period, a Dragan Milosavljević je potvrdio priču prema kojoj je upravo Bogdanović najčešće trčao uz strme stepenice hale “Aleksandar Nikolić”:

“Ko god u tim momentima nije bio spreman da odgovori svojim zadacima ili ima neku svoju ideju van ekipe, kažnjavan je na taj i mnoge druge načine. Bogdan je u tom trenutku bio najmlađi igrač, Dule je prepoznao njegov potencijal i znao je na koji način treba da ga usmjeri.

Svi se čujemo sa Duletom i danas, ja kad god stignem popijem kafu sa njim. Uvijek mi je drago i videti ga i čuti. Nije baš za intervju (smeh), bilo je tu dosta anegdota. Osim toga svega, on je jako duhovit tip, tako da je uvijek znao održavati atmosferu u ekipi na pravi način.”

Dragan Milosavljević je ostvario zapaženu karijeri, ali ostaje gorak zbog činjenice da su sveprisutne povrede u velikoj mjeri uticale na to da ne napravi dodatnu vrstu iskoraka. Upravo zbog toga u dva navrata je propustio FIBA Svjetsko prvenstvo, ali utjehu je pronašao osvajanjem srebrne medalje na Evropskom prvenstvu 2017. godine.

“Ja nikada nisam imao sreću da zaigram na Mundobasketu. Uvijek je tu bila neka povreda, ali to je najteža povreda koju sam doživio zbog čega nisam otišao u Kinu. Spremali smo se za, imao sam značajnu ulogu u ekipi i došlo je do toga što me odvojilo 19 mjeseci od parketa. Bilo je stvarno teško, ali vežu me lijepe uspomene i medalja. Nema ljepše stvari nego igrati za svoju zemlju. Imali smo neko zajedništvo i igrali sa mnogo emocija.”

Upravo prije odlazak u Kinu na pretposlednji šampionat planete Dragan Milosavljević je došao da pozdravi svoje saigrače. Bilo je to poprilično emotivno, a nakon svega što nam je ispričao i ne čudi takva reakcija. To je još jedan od gestova kojima je potvrdio mišljenje košarkaške publike, kao saigrač, prijatelj i navijač.

Reprezentacija Srbije je kući donela još jednu srebrnu medalju, a ovaj put su ostvarili plasman u finale FIBA Svjetskog prvenstva, gdje su poraženi od Nemačke. Član Igokee je ispratio dešavanja na Mundobasketu i sumirao utiske svega viđenog, uz neke neplanirane i nesretne okolnosti koje su zadesile Borišu Simanića.

“Ispratio sam sve, igrali smo jednu modernu i dobru košarku. Malo ko je očekivao da dođe do ovakvog uspjeha poslije silnog otkazivanja. Stvarno su momci bili sjajni cijelo prvenstvo. Ostaje žal za tom zlatnom medaljom, ali definitivno svaka im čast na tome, veliki ponos! Naravno, taj peh koji je zadesio Borišu, svi smo bili tužni i loše se osjećali. On je sjajan košarkaš i odličan momak, ali se nadamo da će sve proći kako treba i da će i on ponovo zaigrati.”

Po svemu onome što prikazuje na parketu, može se povući paralela prema kojoj su Avramović i Milosavljević igrači slične uloge. Nije tajna da su oduvek doprinosili ogromnom energijom u odbrani, a nije im strano ni da izrešetaju koš rivala s vremena na vrijeme.

“On do 26-27 godine nije igrao na tom nivou. Poslije prve sezone u Partizanu je napravio veliki pomak i zaslužio je sve ovo. Pokazao je da može mnogo da pruži i da je potencijal. I da odigra sjajnu odbranu i kada se svi ugase u napadu da on na neko svoje ludilo iskreira poene. Za Partizan je velika stvar što dolazi pun samopouzdanja i što je stasao kao igrač.”

Njih dvojica su jedan kratak vremenski period proveli zajedno u dresu Unikahe, ali Avramović je otišao na posudbu poslije svega nekoliko mjeseci. Zanimalo nas je kako se tada odnosio prema igri i da li se moglo naslutili koji mu je maksimalan potencijal:

“Uvijek imao ogromnu motivaciju, igrao dobro ili ne, uvijek ulaže ogromnu količinu rada. Jednostavno se u tom trenutku nije snašao, imao je mnogo igrača iz Španije koji su imali prednost u odnosu na njega. Drago mi je što je poslije svih tih stvari našao svoj put i što se nije predavao. Naše druženje nije dugo trajalo, uspio je da dođe do najvišeg nivoa. Nadam se da će i za Partizan igrati kao na Svjetskom prvenstvu i da će potrajati ova ‘Aleksamania’ koju je pokrenuo.”

Plećaš: Jako su mi zamjerili što sam 1991. godine prihvatio da budem šef struke u Borcu iz Banjaluke

Dragan Milosavljević je skoro u svakom klubu gde je nastupao s vremenom stekao ulogu kapitena. Tako je bilo u Partizanu, do trake je došao i u berlinskog Albi, a kao što smo već rekli upravo on će biti kapiten Igokee u predstojećoj sezoni. Da ga teška povreda koljena nije udaljila od parketa 19 meseci u dresu Unikahe iz Malage, nema sumnje da bi i tamo dobio takvo zaduženje.

“Nikada se previše nisam trudio oko toga da budem kapiten. Da li je to urođeno, ne znam. I u Partizanu i u Albi, a sada i ovde, drago mi je da je tako. Velika mi je čast. Što se kaže ima neku težinu nositi traku, na drugačiji način moraš da gledaš neke stvari. Moram reći da se nikada stvarno nisam trudio, svaki put je spontano došlo. To jednostavno ljudi vide.”

Poslije te višemjesečne pauze, Dragan Milosavljević je tražio pravu sredinu gde bi se vratio na dobro poznate stare i u prepoznatljivu formu. Tada se Fuenlabrada ukazala kao prava prilika, a kada smo čuli tu stranu priče, pomalo smo ostali zatečeni koliko se Partizan prati u predgrađu Madrida.

Činjenica je da su crno-bijelih svoj evroligaški pohod 1992. godine počeli upravo tamo, ali nevjerovatno je da ljubav navijača koji žive tamo i danas traje. Čak štaviše, ne prođe dan da se ne priča o čuvenoj generaciji koja je pokorila Stari kontinent.

“Njima je to stvarno veoma značajno. Oni Evroligu gledaju kao da je Partizan njihov klub. Posebno jer Fuenlabrada ima značajno mjesto u tom podvigu, jer su bili dio toga. Tamo bukvalno svi znaju za Partizan i pričaju o tome. Ljudi su praktično prihvatili kao da je njihov klub uradio tako nešto. I danas oni to slave, a mi smo tada u okviru kluba obilježili godišnjicu osvajanja Evrolige.

Drago mi je što sam bio dio te priče i u oba kluba. U čast Partizana smo jednu utakmicu i nosili posebne dresove s imenima oba kluba. Igrao sam tamo šest mjeseci, a nije prošao dan da mi neko nije pričao o tome, ljudi su me uvijek prepoznavali, tražili zajedničku fotografiju. Svakodnevno su me zaustavljali i pričali o crno-bijelima. Kao što rekoh oni prate Partizan kao da su u Srbiji.”

Nikola Jović: Poslije dočeka na balkonu išao da polaže maturu

Jasno je da svaki profesionalni sportista ima utakmice koje ga godinama kasnije “proganjaju”, a postoje i oni šutevi za pobedu sa posebnim značajom. Tako je i u slučaju “Kapitena”.

Partizan je pre povratka u Evroligu pauzirao cijelih osam godina, te nije bio deo najelitnijeg evropskog takmičenja. U godinama dok su bili dio elite, igrali su odlučujuću utakmicu za plasman u Top 16, a Bamberg je na kraju slavio. Upravo Dragan Milosavljević tada je promašio slobodna bacanja koja su presudila u korist rivala.

“Definitivno ta utakmica kada sam promašio bacanja zbog čega nismo otišli u Top 16. Odmah smo putovali u Mađarsku, igrali smo neku bitnu utakmicu, a ja nisam spavao dvije noći poslije toga. Moraš da se prešaltaš, jer odmah ide sljedeća. Ima tu dosta emocija i adrenalina, moraš da gledaš to kao profesionalac i sljedeću da igraš kao da se ništa nije desilo. Bilo je tu onih utakmica kada sam promašivao u odlučujućim momentima, bilo je i onih koje sam rješavao, tako da to sve ide uz ono što mi radimo. Prosto ne smiješ da odustaneš.”

Isto tako, bilo je i onih utakmica koje je rešio upravo on, a otkrio nam je i koji mu je najdraži koš u karijeri:

“U Albi kada smo u Minhenu protiv Bajerna igrali finale Kupa. Dao sam koš nekoliko sekundi prije kraja za titulu i to je jedna od utakmica koje sam prelomio. Definitivno mi je ostala u sejćanju kao jedna od najbitnijih pobeda u mojoj karijeri.”

Na kraju razgovora Dragan Milosavljević je rezimirao period u redovima Partizana otkad je na klupu zasjeo Željko Obradović:

“Željko je veličina koja uz sebe vuče sve te kvalitete i što se tiče finansija, navijača, igrača, Evrolige. Prva sezona prošla je u periodu adaptacije i shvatanja, nije išlo kako se očekivalo, ali evo već u drugoj godini Partizan je bio na korak od Final Foura. Pratično su zbog gluposti ostali kratki za taj plasman u završnicu, ali eto poslije deset godina osvojili su ABA ligu.

Sada klub izgleda onako kako bi to trebalo da bude i kako zaslužuje. Idu u pravom smjeru, nadam se da ćemo i ove sezone gledati Partizan u dobrom izdanju. Igrali su sjajnu košarku, drugačiju od drugih, uz naravno 20 hiljada navijača u Areni. To ne možeš da vidiš nigdje u Evropi.”

About The Author