Bogdan Tanjević: Zvezdina snaga su domaći igrači, ali po nivou talenta ja bih radije uzeo da treniram Partizan, da mi život zavisi o tome

Bogdan Boša Tanjević jedan je od najplodonosnijih trenera sa prostora bivše Jugoslavije.

Sa sarajevskom Bosnom je 1979. godine bio pobjednik Kupa Šampiona. Poznat je i po radu sa nladim igračima.

Na pitanje kako danas gleda na rad s mlađim kategorijama u zemljama bivše Jugoslavije, te kako poredi principe iz svog vremena s današnjima, Bogdan Tanjević najpre ističe da talenat nije nestao — samo je poprimio drugačije oblike i kontekst.

“Izašli su novi virtuozi. Imamo u NBA čitavu novu grupu naših sjajnih igrača. Ja uvijek mislim na zajednički prostor. U ono vrijeme nismo mogli ni da zamislimo da bi jedan od naših košarkaša mogao konkurisati za jednog od najboljih igrača svijeta.

Danas je poprilično uvaženo mišljenje među igračima, i to američkim, da je Jokić najbolji igrač na svijetu. Da ne govorim o čudesima koje je Dončić tamo napravio”, rekao je Tanjević za BasketballSphere.

Ne može se govoriti o sadašnjosti, a da se ne pomene zlatno doba jugoslovenske košarke. Tanjević evocira uspomene na generaciju koju je teško zaboraviti.

“Da se ne vraćam previše na ona vremena — na Rađu, Kukoča, Divca, Dražena naravno, njega se uvijek treba prvog spomenuti — svi su imali ekstremno velike uloge u najboljim klubovima svijeta”.

U tom kontekstu, osvrće se i na promjene koje su u međuvremenu nastupile u načinu na koji mladi igrači grade svoje karijere, kao i na posljedice profesionalizma.

“S pojavom plaćanja u NCAA stvari će se sada dodatno pogoršati, odnosno brže će igrači odlaziti odavde. U svakom slučaju, sam profesionalizam nas je oštetio, jer kada su igrači dobili status profesionalnih igrača, to je otvorilo put agentima.

Klubovi koji su imali ‘know-how’ nisu bili u stanju da zadrže najbolje mlade igrače, jer uvijek ima neko ko ima veću kesu. Sve skupa, mislim da se još uvijek dobro radi. U Srbiji se, po onom što sam ja vidio, najbolje radi. Problem je što se nema mogućnosti da se zadrže mladi igrači”.

Pravi i jedno nostalgično poređenje s vremenima kada su se najveći uspjesi ostvarivali bez stranaca u ekipi.

“Mi smo osvajali Kupove šampiona bez stranaca. Probijene su barijere. U moje vrijeme nas su pravila štitila pa si mogao da projektuješ ekipu, da sačekaš mlade igrače i da im daš priliku da igraju do svojih najboljih godina. To je bilo vrijeme neamaterizma i kada su postojala pravila koja su te štitila”.

Komentarišući sadašnje stanje košarke na prostoru bivše Jugoslavije, Tanjević vrlo jasno prepoznaje dominaciju srpskih klubova, ali i razloge zbog kojih dolazi do takve disproporcije u odnosu na ostatak regije.

Dok Crvena zvezda i Partizan redovno bilježe evropske uspjehe i pune dvorane, nekadašnji giganti poput Cibone, Zadra i Splita ostaju u sjenci, boreći se s finansijskim i organizacionim problemima.

Tanjević u svom odgovoru pravi razliku između sistema, budžeta, ali i kvaliteta domaćih igrača – što smatra ključnim u momentima kada utakmice odlučuje nijansa.

“Zvezdina snaga su domaći igrači, ali po nivou talenta ja bih radije uzeo da treniram Partizan, da mi život zavisi o tome. Zvezdi domaći igrači drže atmosferu, znaju za koji grb igraju. Balkanski igrači znaju da igraju tijesne utakmice kada se “iskače iz shema i zglobova”.

Naši tu imaju bolja znanja od američkih igrača koji nemaju ta iskustva – gdje ne igraju utakmice koje zavise od života. Nisu igrali u situacijama gdje se ispada iz lige, niti su se borili za neki rezultat. Ja te američke utakmice ne mogu da gledam – već samo dramatične koje su na jednu loptu.

Sve je profesionalizam – u svim sferama života, tako i u košarci. Ne može se prebacivati beogradskim vječitima ništa – u prvih 10 ekipa Evrope su, što je samo po sebi fantastično, po meni – oba tima. Ako se vrednuje po novcu, oni su na pola troškova od Reala Madrida, Barselone, Panatinaikosa…

Prema tome, to su jako dobri rezultati, što se potvrđuje i posjetom na utakmicama. 20.000 gledalaca je van svake pameti. Karte čak nisu ni jeftine, ali je rasprodano – s čime se pokrije dobar dio budžeta. Šteta je što nema Cibone, da Zagreb nema jednu takvu ekipu, a tu se mora imati pomoć grada i države”, pomalo se i nostalgično, osvrće Tanjević.