„Profesionalni“ roditelj u sportu

Nova analiza koju za košarka24.ba piše Žarko Milaković.

Postoji još jedna stvar o kojoj se u sportu rijetko govori.

Mladi igrač teško može da se odupre uticaju roditelja. Ne zato što ne želi da razmišlja svojom glavom, već zato što mu je roditelj najveći autoritet, oslonac i osoba kojoj najviše vjeruje.

Zbog toga je teško očekivati da dijete samo odbaci ili ignoriše roditeljske stavove, čak i kada oni nisu nužno u njegovom najboljem interesu. Ono nema dovoljno iskustva da uvijek procijeni ko je u pravu. Prirodno je da vjeruje onome ko ga voli i kome najviše vjeruje.

Upravo zato odgovornost nije na djetetu, već na odraslima.

Najmudriji roditelj nije onaj koji učestvuje u svakoj odluci svog djeteta. Najmudriji roditelj je onaj koji zna kada treba napraviti korak unazad.

Da prepusti prostor treneru.
Da ne tumači svaku odluku, svaku izmjenu ili svaku kritiku.
Da ne reaguje na svaku situaciju iz emocije.
Da vjeruje procesu više nego trenutnom rezultatu.

Ponekad je najveća podrška upravo – distanca.

Ne distanca od djeteta, već distanca od njegovog sportskog puta.

Biti dovoljno blizu da dijete uvijek zna da ima oslonac, ali dovoljno daleko da mu se dozvoli da samo uči, griješi, prihvata kritiku, donosi odluke i snosi posljedice svojih odluka.

Jer dijete jednog dana mora naučiti da samo gradi svoj put.

Ako roditelj stalno donosi odluke umjesto njega, objašnjava mu svaku situaciju, traži opravdanja za svaki neuspjeh i reaguje na svaku odluku trenera, dijete teško razvija samostalnost i odgovornost.

Zato mislim da je ovo jedna od najvažnijih poruka za roditelje u sportu:

Ljubav prema djetetu ne znači stalno učestvovati u njegovoj sportskoj karijeri.

Ponekad najveća ljubav znači vjerovati djetetu, vjerovati treneru, vjerovati procesu i dozvoliti mu da kroz sport – sam sazri.

Jer cilj nije da roditelj napravi put umjesto djeteta.

Cilj je da ga osposobi da jednog dana taj put može sam da pređe.

Pročitajte i prethodne analize: