Toni Kukoč: Tako je stigao papir iz moje srednje škole da sam propustio 200 i nešto časova i da me izbacuju iz škole

Toni Kukoč govorio o mnogim temama.

Legendarni košarkaš Toni Kukoč, od septembra 2021. godine i član košarkaške Kuće slavnih, u HRT-ovoj emisiji “U svom filmu”, govorio je o prebogatoj igračkoj karijeri, velikanima s kojima je dijelio svlačionice, vremenima kada je počinjao košarkašku karijeru, kao i o pokojnom Draženu Petroviću.

Na početku se osvrnuo na činjenicu da je postao peti Hrvat koji je postao član prestižne Kuće slavnih. Njegov rodni Split uvijek je znao cijeniti vrhunske sportiste i sportske uspjehe svojih sugrađana.

“Split je dao velik broj velikih sportista, od vaterpola, preko tenisa, fudbala, košarke… Neka mi oproste oni čiji sam sport zaboravio. Dino Rađa i ja imali smo sreće da igramo za jednu super generaciju Jugoplastike. Kada smo imali 14, 15, 16 godina, imali smo trenere koji su nam pokazali put, koji su u nas vjerovali. Bili smo djeca, nismo imali pojma koliko se treba trenirati i odreći stvari da bi se došlo do tih nekih rezultata”, govori Toni Kukoč

Govoreći o ulasku u Kuću slavnih, kaže da nitko ne započinje svoju karijeru s idejom da će tamo jednoga dana i završiti.

“To je nešto sasvim posebno i daleko, ali to je ono što se kaže “šlag na tortu” nekog uspjeha. Kada uđeš u taj “Hall of fame. Kada sam doznao da ću ući u Kuću slavnih bio sam u Splitu na utakmici, to je isto zanimljivo da se to tako dogodilo. Zvonio je telefon baš na utakmici Splita, ali nije mi se dalo javljati tijekom utakmice.

Kada sam došao kući vidio sam da me zvao Ivica Dukan. Vidio sam na američkom telefonu da zovem gazdu, da mi nešto treba reći. Nazvao sam potom Džerija Reinsdorfa koji mi je rekao da sam ušao u Kuću slavnih, ali da ne govorim nikome jer će sve izaći u javnost za nekoliko dana”, prisjeća se Kukoč.

Samo u Meridianu: Igraj Bet Builder na košarku i složi kvotu po sopstvenoj želji

Dodaje da se u Springfildu tokom tri dana susreo s legendama poput Bila Rasela, Larija Birda, Majkla Džordana, Lebrona Džejmsa i Stefa Karija

“Kada dođeš na tu binu, vidiš sve te igrače, to je osjećaj koji dobije malo ljudi”.

Govoreći o svojim počecima u Jugoplastici, debitovao je sa 16 godina, a radilo se o pet minuta u finalu prvenstva bivše države protiv Cibone.

“Sjećam se velikog broja utakmica od prije trideset i nešto godina, sjećam se i te utakmice. Bio sam nevažna osoba u toj ekipi, možda bih igrao minutu ili dvije, ili kada bi vodili ne znam 25 razlike, onda bi me trener stavljao.

Sjećam se svih igrača i te tuge kada smo tu utakmicu izgubili. To je bila bolna lekcija, ajme meni. Sjećam se i bolne lekcije kada sam igrao evropsko finale za Beneton. To su mi najbolnija finala”, govori Kukoč.

Govorio je i o NBA vremenima s Dinom Rađom.

“Dino i ja sam od prvih dana bili zajedno. U SAD-u bi ili ja otišao kod njega na večeru, ili kod mene bi on došao u Čicagu na večeru. Najbolje bi bilo da smo mogli cijelu karijeru igrati zajedno. Od prvih koraka smo sve prolazili zajedno, zatvorenih očiju znaš što drugi radi.

Gurali smo jedan drugoga. Benefit je bio čitave ekipe, poklopilo se da smo imali super trenere, tu je Slavko Trninić. Bilo smo na pravom mjestu u pravo vrijeme, s pravim trenerima i pravim igračima. Košarka je sport u kojem bez ekipe ne možeš ništa napraviti”.

Kaže da današnji klinci prerano počinju razmišljati o stvarima poput novca, da prerano razmišljaju o budućnosti i tome gdje će igrati.

“Jedna od možda najvećih grešaka da ta djeca počnu razmišljati o tome ko će im biti menadžer, gdje će ići, pa tu su i roditelji koji vide tu profit. Do 20 godine onda im se više ništa ne da. Rijetki su oni koji se posvete sportu i ne razmišljaju o tim drugim stvarima. U naše vrijeme to nije bilo moguće, plate su bile smiješne”.

Škola je trpjela, naročito srednja.

“Ne možete očekivati da će vas staviti da ćete igrati, a niste došli na treninge pred utakmice. A stalno su bile neke utakmice. Tako je stigao papir iz moje srednje škole da sam propustio 200 i nešto časova i da me izbacuju iz škole. Majka je poludjela i otišla je do Jugoplastike, kod Josipa Bilića. Brzo je došlo 16,17 ili 18 godina gdje sam ja morao birati, košarka ili škola”.

Govoreći o Jugoplastici, kaže da se radilo o zlatnim danima splitske košarke.

“Tri smo godine za redom osvojili Kup šampiona, svi su navijali za tu Jugoplastiku, bilo gdje da samo igrali. U Ljubljani, Beogradu, Skoplju…Svi su navijali za nas, valjda su voljeli način na koji igramo košarku. Takođe, radilo se o jednoj super ekipi, koja se jako razumijela”.

Posebno je evocirao uspomenu na prvi evropski naslov Jugoplastike, trijumf na Final fouru u Minhenu kada su svladali Barselonu i Makabi.

“Bilo smo djeca, bojali smo se i Barselone i Makabija i Arisa, nije svejedeno. Kada smo dobili Barselonu koju smo iznenadili, shvatili smo da igramo dominantnu košarku, počeli smo vjerovati u to što možemo postići te smo zadnjih pet minuta protiv Makabija vodili pet, šest razlike, pred kraj utakmice, a ja uvijek kažem da mi nismo mogli tu utakmicu izgubiti. Bili smo svjesni da nas nemaju šanse dobiti”.

Osvrt na finale protiv Drim Tima 1992. godine u Barseloni

“Da su stavili Šekila Onila umjesto Kristiana Lejtnera, onda mislim da bi to bila najbolja ekipa ikada, svih vremena. To u sve članovi Hall of famea”, govori Toni Kukoč ističući kako se zbog političke situacije do par mjeseci prije Olmpijskih igara nije znalo hoće li Hrvatska nastupiti.

O pogibiji Dražena Petrovića.

“Tragedija, što drugo reći. Ja sam bio u Čikagu, potpisivao sam ugovore, nisam bio s reprezentacijom. Upalio sam ESPN i vidio što se dogodilo. Nisam prvo vjerovao jer je nesreća bila u Njemačkoj, a oni su bili u Poljskoj. Samoga sam sebe uvjeravao da oni ne znaju što pričaju. Onda sam shvatio, počeo zvati, rekli su mi čitavu priču, spremio se i došao.

To je toliko tragično, kada izgubiš takvu jednu osobu. Uvijek kažem da zašto uvijek idu dobri ljudi, a ne oni loši. To bi trebalo nekako srediti da idu oni koji su nikakvi. Ja sam generacija tri ili četiri godine od Dražena, uvijek smo gledali da njih moramo dostići. Na SP-u u Argentini smo Dražen i ja bili cimeri. Upoznao sam ga tu kao osobu, da bi se onda to dogodilo”, govori Kukoč.

NBA je nešto sasvim drugo u odnosu na ostatak košarkaškog svijeta, posebno Čikago Bulsi, koji su bili tri puta šampioni prije nego ja on došao.

“Način rada, način treninga, način ishrane, način putovanja, to je sve drugačije. Možda ne bih dobio takav osjećaj, ali otišao sam u ekipu koja je bila “svjetski prvak”. Za njih ne igra bilo ko, igraju Majkl Džordan, Skoti Pipen, Horas Grent”.

Toni Kukoč danas radi kao savjetnik i ambasador Čikago Bulsa.