Srećan rođendan i hvala
Danas je rođendan Vladi Divcu.
Datume, a posebno one rođendanske teško pamtim. Osim žene, djece, kuma i brata, koji je rođen isti dan kad i ja (nismo blizanci), zaista slabo se mogu sjetiti ostalih rođendana.
Srećom tu je facebook da nas napomene. Osim porodice u svako doba dana i noći znao sam i datum rođenja Vlade Divca. Po meni najvećeg našeg košarkaša. Kažem još jednom to je moje skromno mišljenje. Košarku sam počeo pratiti kao klinac sa nekih 10 godina taman kad je Divac prelazio u Partizan. I sad se sjećam utakmice kada je na Svjetskom prvenstvu 1986. izgubio loptu pa su Rusi napravili onaj čuveni preokret. Da je bilo ko drugi izgubio, a ne on. Kasnije su mi stariji objašnjavali da je velika stvar što je uopšte kao klinac bio na terenu, ali nisam ih tad razumio.
Oni koji me znaju, znaju i da me užasno nervira patetika i ovakvi slični tekstovi, ali jednostavno morao sam da kroz moj primjer pokažem o kakvom čovjeku je riječ iako ga mnogi blate siguran sam bez razloga, ali nećemo o tome.
Kao klinac i ja sam trenirao košarku i jedini cilj mi je bio Partizan. Dres Partizana ili ništa. Kad sam vidio i sam da nisam taj kalibar na vrijeme sam prekinuo. Druga želja mi je bila da budem sportski novinar – komentator. Počeo sam na jednoj lokalnoj televiziji gdje je moje društvo svakako provodilo vrijeme pa kad sam tu da probam. Kasnije pređem na televiziju koja je bila ugledna u regionu ATV. I da ne dužim kad dođeš tamo i vidiš TV lica, paziš da ne kažeš neku glupost ili slično.
Glavni urednik je volio onako malo da naročito novajlije “spusti na zemlju”. Pita jednom mene pred punom kancelarijom zašto ne uradim neki intervju sa nekim poznatim sportistom?. Do tada iskreno nisam ni jedan intervju uradio. Ja kao iz topa lupim mogu samo sa Vladom Divcem. Bila je to 2002. godina kad je Divac igrao u Sakramentu, a bio je i predsjednik Partizana. Uf kaže on meni” baš njega”, reko siguran sam da mogu.
OK kaže ako dogovoriš ideš u Beograd. I sad se sjećam razgovora sa tadašnjim portparolom kluba Vladom Sibinovićem. Kad sam se predstavio i rekao šta želim mislio sam reći će” aj klinac prošetaj ne ide to tako”.
Kaže on meni dođi sljedeće sedmice u toliko i toliko i Vlade te čeka. Sjećam se da sam na tri lista iz glave napisao pitanja koja sam znao. Kad sam došao pred stadion FK Partizan gdje su prostorije KK Partizan, naravno dva sata ranije, ruke se znoje, cigara se peta puši. Snimatelj se čeka. U dogovoreno vrijeme ulazim i kucam u kancelariju otvaraju se vrata. Vidim tamo Divac sjedi i pored njega još Danilović. Kontam jel sramota pobjeći. Prilazi Divac i onako kao da se znamo sto godina lupa me po ramenu, pita kakav je put iz Banjaluke bio, jesi umoran hoćeš sok?. Mislim se rakija bi sjela da se smirim, ali trema nestaje. Intervju radimo ja ponosan.Lupam pitanja ne gledam u papir sve znam. Gnjavio sam ga nekih sat ipo vremena. Kad smo završili kađe on meni bez kurtoazije kako je uživao. Nakon tih njegovih riječi mogao sam i pravio sam mnoštvo intervjua i nisam nikad imao tremu. Razmišljao sam tako kad mi Divac kaže da znam baš me briga za ostale i hvala mu na tim rječima. Kasnije smo uradili još par intervjua i čak sam bio i kući kod njega u Prijepolju, snimao teren gdje mu je tabla pala od glave pola metra dok je bio u KK Elan. Bio sa drugovima, koji su pričali kad je počeo pušiti, o papagaju kojeg je imao i koji mu je bio na ramenu non stop jer je imao slomjena krila, a mnogi to nisu znali. Mogao bih o njemu još danima, ali eto za ovaj put toliko. I da sa puno košarkaša sam pričao i trenera i svim postavljao pitanje ko su bili najtalentovaniji igrači u Jugoslaviji. Većina je odgvorila Divac i Kukoč.
Nemanja Babić
About The Author
