Puno mi fali posao, jer mi je dnevna doza košarke potrebna da bih živio kao što je to i dnevna doza insulina

Duško Vujošević, trofejni košarkaški trener, nalazi se u Klužu, gdje je od ljeta prošle godine šef stručnog štaba košarkaškog kluba Univerzitatea.

Trener koji je od 2001. do 2014. godine vodio klubove na 191 evroligaškoj utakmici, bio na klupi Partizana, Crvene zvezde, Breše, Pistoje, Pezara, Radničkog, CSKA Moskve i Limoža, i reprezentacija Srbije i Crne Gore i Bosne i Hercegovine, odlučio se da prihvati taj posao poslije duge pauze zbog ozbiljnih zdravstvenih problema.

“Srećna okolnost u ovoj nesrećnoj situaciji je što se supruga zatekla ovde kad je sve počelo, i sada je uz mene što mi je veoma važno. U ovoj situaciji sam bih vrlo teško funkcionisao. Dalje, sva dešavanja nisu bila sinhronizovana. Prvenstvo Rumunije je bilo odloženo do 15. aprila. Kako niko ne zna kad sve ovo može da se završi, smatrao sam da u pauzi možemo da treniramo, i da će način na koji se iskoristi pauza biti i odlučujući prilikom nastavka takmičenja. U međuvremenu je donijeta odluka da se ne može trenirati. Stvorio se interegnum, ekipa nije raspuštena, a nisu bile rješene ni neke finansijske dileme. U to vrijeme sam se raspitao da li u Srbiji mogu da nastavim sa dijalizom i kontaktirao ljude koji su u Beogradu inače uvijek bili jako raspoloženi prema meni. Oni su mi skrenuli pažnju da bih morao u izolaciji da provedem određeni period, a zaoštreni su i uslovi prelaska granice. Rekoh da sve nije bilo sinhronizovano, najprije u klubu nije bilo odlučeno da li se nastavlja rad, a na nivou Saveza da li se nastavlja takmičenje, i taj loš tajming me je doveo u situaciju da ne forsiram povratak u Srbiju“, objašnjava Vujošević na početku razgovora za Danas.

*Kako vama prolaze dani, kao pripadnik rizične grupe u potpunoj ste izolaciji?

“Problem svih nas je što je dnevna rutina potpuno izmijenjena. Od onog na šta smo navikli i gdje su i obaveze bila neka vrsta terapije. Od kako imam problem sa bolešću ja sam ionako smanjio neke aktivnosti i mnogo više vremena provodim kod kuće. Međutim, saznanje da to moraš je nešto sasvim novo. Imam kontakte sa mnogo ljudi putem ovih savremenih tehnologija, sa nekima se sad čujem češće nego inače. I to pomaže”.

Iza vas je težak period borbe sa zdravstvenim problemima, a sada ste onemogućeni da radite.

“Tri puta nedeljno idem na dijalizu. Trebalo mi je vremena da se prilagodim i mentalno prihvatim ovu situaciju koja je nastala zbog lošeg i kasnog liječenja šećerne bolesti što je dovelo do oštećenja bubrega. Jedno vrijeme sam čekao da se uradi transplantacija bubrega pa da poslije toga procijenim koliko mogu da se bavim košarkom, ali kada je to odloženo za dvije godine odlučio sam da prihvatim ponudu da radim. I taj rad mi je bio najveća terapija, pogotovo kad je bilo uspjeha. I pomogao mi da prevaziđem neke probleme oko prihvatanja dijalize”.

Kakva je situacija u Rumuniji, u nekim medijima u Srbiji naglašeno da je najugroženija u regionu?

“Rumunija je velika zemlja koja ima preko 20 miliona stanovnika i treba gledati u odnosu na tu cifru. Ima dosta svojih ljudi zaposlenih u Italiji i Španiji, koji su naravno u najvećem broju došli ovde. Ovaj dio zemlje, Transilvanija pa i Kluž, manje je ugrožen, gledajući na osnovu broja zaraženih. Uvedene su slične mjere kao i u Srbiji, mislim da su ljudi disciplinovani, žena češće izlazi zbog šetanja pasa i kaže mi da ih je zaista malo na ulici. Ljudi su u ovoj pandemiji praćenoj infodemijom, uplašeni, neki i panično. Lično, nemam strah jer su me bolesti kroz koje sam prošao naučile da živim sa njima i kao što kaže moj prijatelj slikar Vojo Stanić, „riješio sam da živim do kraja života“, ali svjestan da život ima kraj… I nisam nijednog trenutka bio uplašen srazmjerno u odnosu na realnu opasnost. Ali opet vodim maksimalno računa o higijeni. Puno mi fali posao, jer mi je dnevna doza košarke potrebna da bih živio kao što je to i dnevna doza insulina”.

Pomenuli ste riječ infodemija. Mislite li da smo pored sve većeg broja informacija sve manje informisani?

“To je karakteristično za cijeli svijet. Ono što se dešava u Rumuniji mi prenose uglavnom supruga i neki ljudi iz kluba. Pratimo N1 i „gledam Jagodiće“ na platformi RTS drame. Mada bježim od toga da budem neprestano informisan, jer pouzdanih informacija kad će i kako ovo da se završi nema. A situacija govori o svoj apsurdnosti cjelokupne aktivnosti čovječanstva koje ide na mjesec, šalje sonde na neke planete, razvija balans atomskog naoružanja, a nije u stanju da predvidi pojavu nekog virusa koji se već nekoliko puta najavljivao u pokušaju da preskoči čovjeka. Što zaista mnogo govori o agresivnosti i o samoagresivnosti homo sapiensa”.

U Srbiji vanredno stanje traje već dvije nedelje, podeljena su mišljenja o nekim uvedenim mjerama, ali i načinu na koji se to građanima saopštavalo.

“Pratim šta se dešava u Srbiji, od onog početnog potcjenjivanja i pravljenja šala, do mjera za koje mislim da su manje-više pravovremeno donesene. Ali bespotrebno sa suspenzijom Ustava i mimoilaženjem Narodne skupštine jer bi i ona izglasala iste mjere. Lično mi smeta što je predsjednik SNS postao i virusolog pa se bavi bavi inventima lijekova, dijagnozama, kao Leonardo da Vinči, renesansni intelektualac, a to je posao stručnjaka. Razumijem da nije lako funkcionisati u ovoj situaciji, ali tim prije treba da se bude racionalan, miran, da se ne pokazuju emocije. Predsjednik SNS reče onomad da pomaže i njegov brat, pomislih da kad pomaže i Armani i ko sve ne, da će i Andrej Vučić da pomogne ekonomski oko svega toga. Malo se šalim, ali smatram da su donešene mjere dobre, posebno ove na osnovu kineskog iskustva koje je više nego dragocjeno”.

Na celoj planeti je, uz par izuzetaka, sport u potpunosti zaustavljen. Čak i onaj individualni, po teretanama…

“Sport je jako značajan. Vidite i po ovome kad ljudi obrazlažu zašto im samoizolacija teško pada, pa kažu da im jako nedostaju TV prenosi sporta. Koliko je važan pokazuju i te zarade nekih sportista koje proizilaze iz realnih para, koje ti sportovi prave. Izazivajući ogromno interesovanje javnosti, privlačeći ljude na stadione ili pored TV ekrana. Ali to im stvara i dodatnu moralnu obavezu da u ovakvim situacijama učestvuju u humanitarnim akcijama kao što su to ovih dana učinili Novak Đoković i Ana Ivanović, na primjer. A sport znači i masovna okupljanja koja sad nisu moguća, sad ni treninzi nisu mogući. Čujem da u Njemačkoj, konkretno u Bajernu, treniraju po dva igrača, iz različitih svlačionica, na različitim polovinama terena i treneri im dodaju lopte u zaštitnim rukavicama. Sada se sprovode programi koji su pravljeni za zatvore, podmornice, za treninge u malom zatvorenom prostoru i njih je dobar broj ekipa, kao i sprave za rad, obezbijedio svojim igračima”.

Brojne su polemike i dileme na svim nivoima, da li da se takmičenja još odlažu, ili da se prekidaju odnosno otkazuju.

” Mislim da ne bi trebalo odmah donositi neke konačne odluke. Treba ostaviti vrijeme i sačekati šta će se dešavati. Problem nije samo zdravstveni, već i u nemogućnosti treninga. Klubovi koji imaju sale mogli su cjelodnevno da organizuju treninge za jednog ili dva igrača, na smjenu. Zatim, strani igrači su se vratili kućama, i ako se takmičenja budu nastavila, neće biti ista kao u onom momentu kad su zaustavljena. ABA liga je možda trebalo da odigra još to jedno kolo da bi se znalo makar ko ispada. U odlukama o Evroligi i Evrokupu svakako imaju uticaja i novčana ulaganja, ali bi trebalo odrediti neki razumni rok, do 15. maja recimo, pa tada vidjeti šta je uopšte izvodljivo. Razmišljati o parama, trofejima a da se ne razmišlja o životima ljudi, nije humano. U takmičenjima gdje je to moguće, treba registrovati plasman do sada postignutim rezultatom. Nešto je igrano, ne može to da se jednostavno poništi, ako u razumnom roku ne dođe do mogućnosti da se nastavi, najmanje nepravično je da se zatečeno stanje proglasi konačnim. Sad svi pokušavaju da plasiraju svoje interese, neki su da se registruje postignutim plasmanima, drugi da se igraju doigravanja, treći da se sve poništi. Smeta mi što neki koriste ovu tešku situaciju da bi racionalizovali svoje interese i upakovali ih da oni to žele zbog spašavanja života ljudi”.

Pomenuli ste da se u ovakvoj situaciji intenziviraju kontakti sa dragim ljudima i da sada imaju posebnu težinu.

“Čujem se sa nekim svojim bivšim igračima, sa kolegama sa kojima sam u prijateljskim odnosima, sa navijačima. Kao i ranije, zapišem neka iskustva, neke ideje. U godinama sam kad čovjek svoj rođendan slavi što ga je doživio, a ne što je rođendan. A pozovu me i kad su neke godišnjice pa se iznenadim kad se sjetim nekih stvari. Bilo je mnogo stresa i svi ti udarci koje čovjek u životu primi oštete ga na neki način, a kroz klupu protiče električna struja zato ja i ne sjedim mnogo na njoj. Čovjek ne može da živi samo u ove tri sekunde u sadašnjosti, mora da razmišlja o budućnosti, ali i da se sjeća prošlosti. Ti kontakti su zato mnogo važni. Mora da se zadrži optimizam, mora da se zadrži borbenost.

Mnogo reakcija izazvale su priče sa vrha države da su najveći problem građani Srbije koji su se u velikom broju vratili iz inostranstva.

“A gdje će ti ljudi da idu nego u svoju zemlju. Naravno, moraju da se podvrgnu karantinima, testiranjima i svim propisanim procedurama da bi se spriječilo da eventualno zaraženi budu dalji prenosioci. Koju će zemlju da smatraju svojom ako ne onu gdje mogu da uđu kad je teško. A taj stav su zauzeli još neki ljudi kod kojih me je to veoma iznenadilo, ovakve situacije uglavnom pokazuju karakter svakog čovjeka. Gledali smo svi Variolu veru, mislim da je jasno šta sam htio da kažem”.

foto:fiba