Prezime porodice na dresu nas obavezuje

Kao profesionalci, stvarno ne razmišljamo o tome da li ćemo da stignemo u finale. Idemo korak po korak, i važno je da zadržimo fokus na prvoj utakmici koja slijedi – kaže Miroslav.

MORE i sloboda su prve riječi koje vrhunskog košarkaša Miroslava Raduljicu asociraju na plavu boju. Nekima su pak prva pomisao na plavo – povjerenje, samopouzdanje, sigurnost, dobročinstvo, mir… Simbolika je dosta široka. Među pojmovima koji se dovode u vezu sa ovom bojom je i pripadnost. Pripadnost naciji. Državi. Reprezentaciji.

Sve to, i mnogo više, moći će da se osjeti u vazduhu u Štark areni 10. avgusta, kada Srbija igra protiv Litvanije, na svojevrsnom oproštaju pred odlazak na Svjetsi kup u Kini. Meč će imati dobrotvorni karakter, jer je polovina sredstava od ulaznica namenjena za podršku kampanji KSS i Unicefa za izgradnju inkluzivnih igrališta.

“Iskreno, voleo bih da svi na utakmicu dođu obučeni u plavo, da budemo kao jedno, da uživamo u dobroj košarci, ali najviše jer svi zajedno možemo da napravimo neke velike stvari za našu djecu. Jedna od najvećih radosti djeteta je sposobnost da se igra, druži se i komunicira sa drugom djecom. Neka djeca, nažalost, nemaju tu mogućnost. Isključena su. Mi smo tu da podsjetimo javnost na njih i da im pomognemo. Da zajedno sa KSS, čija je ovo ideja, i Unicefom, krenemo u lijepu tradiciju, da utakmice reprezentacije imaju dobrotvorni karakter. Svako od nas će rado da se pridruži i da doprinos, a siguran sam i da će odziv publike biti izuzetan i da će dvorana biti puna”, rekao je Raduljica u razgovoru za “Novosti”, u pauzi između treninga na Kopaoniku.

Sve su glasnije priče da je Srbija druga na listi favorita za SP, praktično da će to da bude šetnja do finala, što, naravno, nije nimalo lako izvesti…

“Kao profesionalci, stvarno ne razmišljamo o tome da li ćemo da stignemo u finale. Idemo korak po korak, i važno je da zadržimo fokus na prvoj utakmici koja slijedi. Svi mi dugo igramo zajedno i dovoljno smo iskusni da znamo koji je recept da dođemo do završnice. Naš stručni štab nas odlično vodi, a gledanje previše unaprijed nije dio te strategije. Sa druge strane, mi stvarno ne možemo da krivimo niti da kontrolišemo takve priče u javnosti. Normalno je da javnost ima visoka očekivanja zato što smo vjerovatno ljude razmazili dobrim rezultatima proteklih godina. Jasno nam je da imamo odgovornost prema naciji, ali i prema samima sebi da odigramo najbolje što možemo. Ovo je najsvjetliji trenutak naše karijere i ponašaćemo se na terenu u skladu sa tim”.

Kakav je osećaj kada se nosi dres reprezentacije, ovog puta u plavoj boji?

“Igranje za Srbiju, kada nosimo državni grb na prednjoj strani dresa i prezime svoje porodice na leđima, nešto je što nas obavezuje na maksimum. Na pomjeranje sopstvenih granica. Mislim da je svakom ko igra košarku čast da obuče dres reprezentacije, zato što je rođen i odrastao u ovoj zemlji, i da ima patriotsko značenje i, prije svega, osjećaj ponosa. Da mogu da biram da nosim neki drugi nacionalni dres, ne bih ga nikada mijenjao, naravno. To je prije svega stvar kućnog vaspitanja, ali i odnosa prema državi. I zbog svega toga možemo da obećamo da ćemo se boriti više nego ikada da ostvarimo ciljeve i obradujemo narod”.

Koji je prvi meč koji pamtite da ste gledali uživo na televiziji kada je igrao naš nacionalni tim?

“Sjećam se toga vrlo dobro. To je bilo 1995. Imao sam sedam godina i bili smo na ljetovanju u Grčkoj. U jednoj piceriji smo gledali mečeve naše reprezentacije. To je nešto što prvo pamtim. Te utakmice sa Grčkom, Litvanijom, sjajna izdanja Danilovića, Đorđevića, Divca i ostalih. Oni su bili inspiracija mnogima u to vrijeme da krenu da treniraju košarku. Svi smo držali njihove slike na zidu, divili im se, pokušavali da ih oponašamo po potezima, stilu, i to je bila jedna neiscrpna pozitivna energija koja je mlade usmjeravala ka sportu, ka pravim vrijednostima. Nadam se da je tako i danas, da i mi uspijevamo da prenesemo vrline djeci koja nas prate. U skladu sa tim, drago nam je što smo i ovog puta dio jedne dobrotvorne kampanje KSS i Unicefa, gdje pomažemo najmlađima u Srbiji. Svako od nas, naravno, i pojedinačno čini dobro gde god može, i to radimo ne da bi se o tome govorilo, već zato što osjećamo da je to potrebno i zato što nam je drago ako možemo nekoga da usrećimo. Posebno djecu”.

Košarka je jedan od rijetkih kolektivnih sportova u muškoj konkurenciji u Srbiji koja gaji duh zajedništva, pozitivnog uticaja na društvo. U čemu je tajna?

“Ne treba zaboraviti da i vaterpolo ima taj kult reprezentacije, ako ne i veći od nas. Košarka je na neki način popularnija, a da li je sad to na žalost ili srećom, druga je tema. Toliko sam dugo u svemu da ponekad i zaboravim da sam u reprezentaciji praktično od svoje 14. godine. Bio sam na svim mogućim takmičenjima i u svim mogućim selekcijama reprezentacije. Ali klinci me vrlo brzo podsjete na to koji sport igram kada mi priđu da se slikamo”, zaključuje Raduljica, jedan od najpopularnijih košarkaša sa ovih prostora, ali i čovek vjelikog srca.

REPREZENTACIJA će danas, duelom u Čačku, protiv Borca, početi drugi deo priprema…
“Možda se sada i najbolje osećam u odnosu na proteklih nekoliko godina kada su pripreme u pitanju, iako je i u ranijim navratima sve bilo veoma dobro. U odličnom sam raspoloženju, čak mi se čini da nikad nisam bio raspoloženiji. Prezadovoljan sam u kakvoj formi sam došao na pripreme i kako napredujem iz treninga u trening. Radimo naporno, na kraju smo svi umorni, ali osjećamo da ostvarujemo napredak, pojedinačni i timski”.

foto: