“Ovaj tim 2.5x skuplji, greška je što nisam kukao…”

Od finalne serije ABA lige protiv Budućnosti i odlaska sa Malog Kalemegdana malo se oglašavao. Razlozi su ti što, kako kaže, nije osjećao potrebu da se pravda i što ljude nije zanimalo da čuju pravu istinu o toj sezoni. Sad je, skoro dvije godine kasnije, u razgovoru za Sport Klub “otvorio dušu”.

Dušan Alimpijević je na klupu Crvene zvezde stigao poslije jednog od najuspešnijih perioda u klupskoj istoriji. Kartu za to mjesto, tada 31-godišnji strateg kupio je fantastičnom sezonom u FMP i izbacivanjem Partizana u polufinalu Superlige Srbije.

Na ljeto 2017. nasledio je Dejana Radonjića, najtrofejnijeg trenera crveno-bijelih, spreman da započene potpuno novi, dugogodišnji projekat zasnovan na mladim, domaćim igračima. Takva je, barem u startu, bila ideja.

Početak tog puta djelovao je dobro, sezona je išla iznad očekivanja. Nizale su se pobjede u ABA ligi, na kraju se uz samo tri poraza obezbijedilo prvo mjesto pred plej-of, dok je Evroliga okončana sa neočekivano velikih 11 trijumfa. Neki od njih bili su senzacionalni, poput onog protiv kasnijeg šampiona Reala u Madridu.

Ipak, finalna serija regionalnog takmičenja bila je prepreka preko koje se nije prešlo. Poslije tri uzastopne titule, Zvezda je poražena od Budućnosti, što je značilo i ostanak bez Evrolige.

Bio je to povod da Alimpijević u maju 2018. podnese neopozivu ostavku i napusti klub.

Zašto je to uradio, šta se od njega očekivalo, a što navijači nisu mogli da shvate, zbog čega najviše žali, sa kojim problemima se suočavao i kad mu je postalo jasno „šta se radi“ u finalnoj seriji protiv Budućnosti, rođeni Lazarevčanin govorio je za Sport Klub.

Ali, za početak, šta je Dušan Alimpijević radio poslije odlaska iz Crvene zvezde?

Period poslije Zvezde iskoristio sam za usavršavanje, tragao sam za novim znanjima. Bio sam dio stučnog štaba Dalas Meveriksa za ljetnju ligu, imao priliku da budem tu kad je Luka Dončić stigao… Dio vremena sam proveo i kod Željka Obradovića u Istanbulu, trudio sam se da što više naučim od njega. Takve prilike se ne ukazuju često. Potom se pojavila šansa da preuzmem Avtodor”.

Avtodor, člana VTB lige, preuzeli ste krajem novembra 2018. godine. Opišite nam period u Saratovu?

“Bilo mi je poznato do Avtodor na godišnjem nivou mijenja veći broj trenera, ali sam imao obećanje da će moja strategija biti podržana. Napravili smo pomake brzo, imali šest pobjeda u prvih osam kola, od čega je jedan poraz došao odmah po mom dolasku. Da igramo sve bolje, bilo je primjećeno i od strane analitičara. Objavljeni su parametri po kojima smo mi, recimo, znatno smanjili nekontrolisane šuteve, imali mnogo više otvorenih. Takođe, i više mladih igrača je bilo uključeno adekvatnom ulogom u tim… Sve to je bio dobar pokazatelj da se ide u dobrom smjeru, ali ubrzo je došlo do nekih neslaganja i sporazumno smo raskinuli ugovor”.

Do raskida saradnje došlo je poslije svega dva mjeseca. Zašto?

“Prije svega na to kako ja vidim dalji put, a kako oni. Očekivanja su bila nešto drugačija, da neki igrači moraju da igraju više, nego što sam im ja davao u tom momentu. Smatram da sam napravio dobar put, što se vidi po tome gdje je ekipa bila kad sam otišao, a gdje je na kraju završila. Kad sam otišao bili smo šesti, a sezonu su završili van plej-ofa na 11. mjestu. Sve u svemu, nije bilo teških riječi, ničega lošeg, ispoštovalo se sve do kraja. Ja sam smatrao da je bolje da odem odmah, a njima želim sve najbolje”.

Kako ocjenjujete to iskustvo?

Pametnom čovjeku je svako iskustvo dobro. Ako znaš da ga iskoristiš, i negativno iskustvo je dobro”.

U međuvremenu niste imali angažman…

“Bilo je nekih ponuda, ali su one u dogovoru sa agentom Miškom Ražnatovićem odbijene. Tragam za dobrim projektima, a gdje će to biti, ne znam. Počeo je trend malih promjena u košarci, prije svega na klupama. To je, po meni, dobra stvar jer klubovi pokazuju ozbiljnost u poslovanju, ne mijenjaju se treneri više tako lako. Koliko god se to ne sviđa trenerima na “stend baju”, što sam i ja trenutno, podržavam takvo poslovanje. Zato pauzu koristim da se usavršavam, a najbitniji deio je praćenje što više utakmica, liga, stilova košarke. Mogu reći da sam ispratio gotovo sve”.

ABA liga je na ovim prostorima ključno takmičenje. Kako vidite dosadašnju sezonu?

“Živimo u doba interneta i tehnologija, pa možemo i sad da se vratimo na najave klubova uoči početka sezone i njihova obećanja. Na osnovu toga, zaključuje se da je veliki broj njih u ABA ligu ušao sa najvišim mogućim ambicijama. Tu, dalje, dolazimo i do budžeta sa kojima je većina klubova krenula sezonu. Meni su zamjerali kad govorim o budžetu, ali jednostavno moramo da pričamo o tome. Ljudi moraju da znaju takve stvari. Ako sjedneš i izračunaš ko je šta uložio, shvatiš ko kakve ambicije ima. Činjenica je da je uloženo mnogo u timove, naročito kad je riječ o Crvenoj zvezdi i Partizanu, i to je dobro. To je pokazatelj da naša košarka staje na noge”.

Ko vas je od klubova najviše iznenadio?

“Ove sezone je bilo iznenađenja poprilično, više negativnih nego pozitivnih. FMP je startovao fenomenalno, iskoristio dobar raspored na početku i ima dobru sezonu. Trener Vlada Jovanović radi sjajno i oni su jedno od najpozitivnijih iznenađenja. Naravno, u tom kontekstu ne mogu da ne spomenem i Primorsku. Taj tim je i usljed svih finansijskih problema i odlazaka vodećih igrača tokom sezone, nastavio da pravi neke senzacionalne pobjede, i stvarno bi bilo nepravedno da to prođe neopaženo. Što se negativnih iznenađenja tiče, vjerujem da su mnogi klubovi koji su završili du donjem dijelu tabele imali drugačije ambicije…”.

Crvena zvezda je ligaški dio sezone završila na trećem mjestu. Kako komentarišete rezultate vašeg bivšeg tima?

“Bilo bi neprofesionalno da dajem neke dublje analize rezultata i svega, jer nisam unutra i ne znam šta se dešavalo tokom sezone… Ono što se lako može zaključiti je da se ova sezona razlikuje mnogo od one kad sam ja bio trener. Očigledno da se drugačija strategija napravila”.

Na šta konkretno mislite?

“Znate, broj stranaca najbolje govori o ambicijama kluba. Strance plaćaš mnogo, iako oni nisu garant uspjeha, ali kad su tu znači da ima imaš veći budžet i, samim tim, visoke ambicije. Ali, klubovi na ovim prostorima nemaju para da pariraju onim najvećima. Čak i ako uložitie i duplo više od ove sezone, to nije garant da ćete ući u osam u Evroligi. I šta onda? O kakvoj strategiji je tu riječ? Mislim da je bitnije napraviti zdravu, razumnu strategiju od nekoliko godina. Da se zna koja je uloga svakoga, šta i kako sa mladima… Zašto da mlad igrač trenira i bori se, ako dođe neki stranac više plaćen od njega koji mora da igra?

U sezoni kad ste vi bili trener, koncepcija ekipe je bila drugačija?

“Tim je mnogo drugačiji u odnosu na ovaj sad. Recimo, te godine je Dejan Davidovac bio među bitnijim igračima u timu, imao neke ključne role. Sjetite se pobede u Evroligi nad Žalgirisom, koji je poslije bio treći u Evropi… Pritom, to je bio Davidovac koji je tek došao iz FMP, bez iskustva igranja velikih takmičenja… Dobrić je, takođe, bio bitan faktor. Janković i Jovanović imali su konkretne uloge. Imali smo jezgro srpskih igrača, uz dodatke sa strane. I Matijas Lesor, koji nas je koštao ABA lige, bio je naš projetak za budućnost. Jednostavno, takva je ideja bila, takva se košarka igrala i mi smo to gurali koliko smo mogli”.

Kako iz ove perspektive gledate na tadašnji sastav?

“Imali smo mnogo projekata, a igrala se Evroliga. Mi smo imali Davidovca, Dobrića, Jankovića, Jovanovića, Lesora… Činjenica je da se ne može izbaciti toliko igrača odjednom, jednostavno je nemoguće kroz ABA i Evroligu. Prolazili smo i kroz brojne probleme sa povredama, ali ja nikad nisam kukao. Zamjeralo mi se što Davidovac igra četiri pozicije. Pa, nisam lud da mislim da je on i kec i četvorka, a ne trojka. Ali, kad ostaneš bez dva pleja, mora on da pokrije. Ili nemaš dvije četvorke, pa bude rješenje i za to”.

Koliko je bilo teško boriti i u ABA i u Evroligi sa tako mladim timom?

“Evroliga te vremenom „samelje“ do te mjera da se izgubiš u prioritetima. Nama je ABA liga bila prioritet, ali kako sezona odmiče počneš da ABA koristiš da bi se spremao za Evroligu. Valjda zbog velikih utakmica, rivala… U nedostatku vremena, počneš da ABA utakmice pripremaš za dan, a evroligaške po dva, tri. Ali, mi smo na kraju ligaški dio ABA završili sa samo tri poraza i to smatram velikim uspjehom. I još su ti porazi uglavnom dolazili poslije ogromnih pobjeda u Evroligi. U plej-of smo ušli uz minimalne rane, sa prve pozicije”.

Ispostavilo se da plej-of ABA lige, ipak, nije došao u najboljem momentu?

“Ostali smo bez Dangubića, koji je do tada igrao možda i svoju najbolju sezonu. Nismo mogli da računamo ni na Bjelicu u onakvom obliku kakvog smo ga imali, a Milko je do plej ofa bio jedan od najbitnijih igrača. Sa Perom Antićem smo bili svjesni rizika, bio je u godinama, ali nam je iskustvom donosio veliki kvalitet. Ipak, kad je došla potrošenost – izgubili smo i njega. Uz to, napravili smo i promjenu na plejmejkerskoj poziciji, umjesto Radičevića, došao je Enis i koncepcija se promijenila. Dobili smo poentera, umjesto organizatora. Sve su to neki problemi sa kojima smo se suočavali pred plej-of, ali vjerovao sam do kraja da ćemo i tako uspjeti. A i šta bih dobio od toga da sam kukao?

Poslije pobede nad Mornarom u polufinalu, finalna serija protiv Budućnosti je, doslovno, predstavljala borbu za goli život. Na kraju ste vi izašli kao poraženi iz nje…

“Nekoliko lopti je riješilo čitavu seriju, pomenuo sam onaj promašaj Lesora… U Podgorici sam završio poluvrijeme bez traženog tajm-auta, prezadovoljan sam bio kako igramo, ali već tad mi je bilo jasno da situacija izmiče kontroli. Počeli su faulovi, namjerni faulovi… Da se ne ponavljam. Sve se vidjelo na snimcima. Na kraju, jedna sezona u kojoj smo igrali daleko iznad očekivanja, okarakterisala se kao neuspješna”.

Doneli ste tad odluku da odete. Iz kog razloga?

“Ja sam iz moralnih razloga zahtijevao da odem, poslije Budućnosti, iako sam imao trogodišnji ugovor. Niko me nije otjerao. Smatrao sam da ako je osvajanje ABA prioritet, što nije bilo realno, ni očekivano u startu, onda je logično da odem. Ne kajem se, a za diskusiju je da li je moglo bolje ili ne”.

Predsjednik Nebojša Čović je nekoliko puta naglašavao da je bio protiv vašeg odlaska, te da ste imali njegovu punu podršku…

“Nije želio da odem, ali mene je pogodila činjenica da ljudi oko nas nisu shvatili šta mi te godine radimo. Sve je bilo predstavaljeno u smislu ’šta ovaj klinac radi na klupi, došao ovde iz Vojvodine, iz tamo nekog Spartaka…’. A mi 11 pobjeda u Evroligi, od toga dvije protiv kasnijeg šampiona Reala i ekipe sa F4 Žalgirisa. Dobiješ ih dva puta, a u druge dvije utakmice protiv njih izgubiš na loptu… O tome niko nije pričao, ili o razvoju mladih igrača. Nikoga nije zanimalo kakve su nam finansije bile, šta klub tačno radi, da bi bio ono što je danas. Da se tad nije uradilo to, ove godine ne bi bio ovakav tim, a u sadašnji sastav Zvezde je uloženo dva i po puta više novca nego u tadašnji!”.

Rekli ste da ljudi nisu shvatali šta tačno radite u toj sezoni i kakva su očekivanja stavljena pred vas. Objasnite sad?

“Za početak, moram da kažem da mi do sad niko nije dao prostora da pričam o očekivanjima koja su se stavila pred mene kao trenera. Poslije onog plej-ofa, sve su zanimale samo posljedice, a ja nisam htio da se pravdam nikome, zato hvala na pitanju i mogućnosti da o tome govorim. Naime, poslije jedne trofejne ere prije mene, vidjele su se finansijske posljedice. Evroligin revizor je ušao u klub i svi smo morali da se ponašamo ozbiljno, da se ispeglaju sve finansije. To je na kraju urađeno zahvaljujući odgovornoj politici. Meni je vrlo jasno rečeno da ta sezona neće biti ni blizu onome što je bilo prije toga. Finansijska stabilnost je bila na prvom mjestu”.

Rezultati su bili u drugom planu?

“Bio je to mnogo jefitiniji tim, nego ranijih godina. Uzeli smo talentovane igrače,  projekte, sa idejom da na kraju te sezone napravimo dodatnu selekciju i jasno podijelimo prioritete. Nije se tražio veliki broj pobjeda u Evroligi, ma ni blizu onome što smo na kraju imali. Pričalo se da je u redu imati i ispod 5 pobjeda, a mi smo ih imali 11. Nismo ni morali da budemo prvi u ABA ligi, to nije bio prioritet na startu, ali kad se vidjelo da se ide u dobrom smjeru, onda je počelo to da se potencira.  Pritisak je postajao sve veći na svim nivoima. Krenuli su lažni tekstovi o sukobima u timu, išlo se dotle da se pisalo i da me je Lazić udario… Zamislite!? A mi smo imali jako mladu ekipu, uključujući i mene, za takvu atmosferu. Da su navijači bili spremni da prihvate činjenično stanje i uvide šta mi zapravo radimo te sezone, kakvi su primarni ciljevi, mnogo bi nam bilo lakše”.

Da možete, šta biste promjenili?

“Neke druge stvari bih radio drugačije, prije svega, u smislu selekcije. Zalagao sam se da se napravi drugačiji duh od onog surovog profesionalnog, da atmosfera bude na visokom nivou. Mišljenja sam da na kraju ona pravi rezultat. Ali, ABA liga, Evroliga, mnogo mečeva… Ljudi se pogube u svemu tome, emocija se izgubi. Nema se vremena ni za šta. Postaneš robot. Žal ostaje, trpeo sam svašta, radio vrijedno, a otišao bez trofeja…”

Kako, posle svega, gledate na taj period?

“Otišao sam kao čovjek. Ponosan sam na to što se sve završilo u prijateljskom tonu, a to je raritet na ovim prostorima. To govori i o nekim ljudskim osobinama. I dalje sam u odličnim odnosima sa predsjednikom Čoviću i zahvalan mu na svemu. Vjerujte mi, nema veće satisfakcije nego kad dođem na utakmicu i pozdravim se tamo sa svima prijateljski. Od uspjeha u sportu važnije je biti čovjek”.

foto:kosarka24.ba