Ono kako se igralo kada sam ja bio u Partizanu i kako se igra sada je nebo i zemlja

Nekadašnji reprezentativac Australije Aleks Marić je 2009. dolaskom ‘među svoj narod’ ispunio jednu od životnih želja. Rođen u Sidneju, odrastao u patrijahalnoj porodici, uvijek je maštao da dio života provede u Srbiji i nauči što više o zemlji svojih predaka.

Prije dve godine završio je karijeru, a od ljetos je pomoćni trener u Sidnej Kingsima, vodećem timu prvenstva Australije. Marić je u razgovoru za Sport Klub pričao o novoj životnoj ulozi, sezoni koja mu je promijenila karijeru, neponovljivim trenucima u dresu Partizana, saradnji sa Duškom Vujoševićem i Željkom Obradovićem, trendu koji je zadesio srpsku košarku…

“Mogao sam da igram još nekoliko godina, ali sam 2017. odlučio da je to to. U tom trenutku sam imao 32 godine i odlučio sam da je dosta, dao sam sve od sebe. Koliko god da volim košarku, oduzela mi je mnogo vremena od nekih stvari koje normalan čovjek želi da uradi u životu. Ja sam iz Australije, a cijela karijera mi je bila u Evropi, mnogo daleko od svega. Bolje je i lakše da se čovjek vrati u neki normalan život kada je malo mlađi. Trenerski posao? Jednostavno se dogodilo. Kada sam završio karijeru, počeo sam da držim individualne treninge nekim mladim talentovanim momcima ovde u Sidneju. Vila Vivera koji je postao prvi trener Sidnej Kingsa poznajem već nekoliko godina kroz reprezentaciju, on je bio pomoćni trener. Kada je prihvatio posao u Kingsima, odmah me je pozvao i pitao da li imam želju da budem trener. To je bila izuzetno laka odluka za mene, pogotovo jer sam u svom gradu. Sa mnogo igrača iz te ekipe sam igrao, bili su mi saigrači. Pristanak je za mene bio normalna i prirodna odluka,” kaže Marić za Sport Klub i nastavlja:

“Polovina sezone je prošla i već uočavam promjenu u meni kao u treneru. Drugačije radim posao, mnogo sam staloženiji i smireniji. Stvari koje sam naučio dok sam igrao kod Duleta Vujoševića i Željka Obradovića pokušavam sada da primjenim.”

Sa Vujoševićem ste bili jednu sezonu u Partizanu, potom sa Obradovićem dve u Panatanaikosu. Kako vam se danas, sa ove distance, čini rad sa Duletom i Željkom?

“Kada si u tome, ne vidiš neke stvari. Teško da možeš da ih primjetiš. Uvijek sam se pitao kako i zašto nešto rade baš na taj način i zašto insistiraju na nekim, na prvi pogled, ne toliko bitnim detaljima. A kada se udaljiš i iz daleka to isto razmotriš, vidiš zašto se nešto radilo na način na koji se radilo i razumiješ nešto što ranije nisi mogao. Stil igre u košarci se svake godine mijenja i način na koji se vodi ekipa. Ono kako se igralo kada sam ja bio u Partizanu i kako se igra sada je nebo i zemlja,” kaže 35-godišnjak i dodaje:

“Košarkaš mora stalno da igra, sa loptom ili bez nje. To su sitnice na koje možeš da dobiješ protivnika. To je mali prostor u kome možeš da registruješ slabost protivnika. Željko čita igru u detaljima. To su neke stvari koje sam od njega ‘pokupio’. Sada vidim, kada radim na tehnici sa igračima, da sve to funkcioniše.”

U timu Kingsa je Endrju Bogut, nekadašnji prvi pik na draftu i NBA prvak sa Golden Stejtom 2015. Zajedno ste bili dio juniorske reprezentacije Australije koja je 2003. postava šampion svijeta. Kako to sada izgleda, on na terenu kao nekadašnji prvi pik, a vi na klupi?

Ne samo Endrju, već su svi momci u ekipi profesionalci. Oni znaju kada si mu saigrač, kada si mu drug ili trener. To je dio posla i svako od nas je to prihvatio. Znamo kako da komuniciramo na terenu i van njega. Mislim da je to velika prednost ove ekipe i značajan razlog za to što smo prvi. Imamo dobru i zdravu atmosferu u ekipi, nema nijedne zvijezde. To je njihova ekipa, a mi kao treneri samo pokušavamo da im olakšamo posao i život na terenu.”

Poslije završenih studija na univerzitetu Nebraska put ga je 2008. odveo u Granadu, u špansku ACB ligu. Ljeta 2009. uslijedio je najvažniji poziv u životu – Partizan je zvao, a Marić prihvatio da se preseli u Beograd. Mnogo toga je stalo u godinu dana u crno-bijelom dresu, da li vam je dolazak u Humsku promijenio i život i karijeru?

Ne mogu da vjerujem da je prošlo već deset godina. Neke stvari kao da su se juče desile. Nedavno sam gledao klipove sa meča protiv Makabija u Areni. To kao da je bila neka bajka. Cijela sezona je bila zanimljiva, kao neka španska serija. Sve je počelo američkom turnejom i duelima sa Denverom i Finiksom. Nedostajao nam je stranac na poziciji plejmejkera, izgubili smo prve dvije, tri utakmice na startu ABA lige, već je bilo nervoze i tenzije… Ubrzo su stigli Bo Mekejleb i Lorens Roberts i odjednom smo počeli punom parom da menjamo sve,” prisjeća se Marić dana provedenih u Beogradu.

U sezoni 2009/10. bilo je mnogo mečeva koji mogu da se okarakterišu kao prekretnica, ali čuvena trojka Dušana Kecmana protiv Cibone u Zagrebu u finalu ABA lige je nešto što se desi jednom ili nijednom u životu. Kako vam se sada čini Partizanov put kroz sezonu?

“To je priča koja će se pričati i kada ja ne budem živ. To je u istoriji Partizana. U toj ekipi nije bilo nijedne zvijezde, svi su igrali jedan za drugog. A kada imaš takve navijače, uopšte nije teško da daš sve od sebe. Sejćam se četvrtfinalnih duela sa Makabijem u Areni. Te dvije utakmice, takva atmosfera, to ne može da se ponovi. Kada sam nekoliko godina kasnije sreo neke igrače koji su tada igrali u Makabiju, pitao sam ih kako je bilo u Areni. Odgovorili su mi: ‘Čim smo ušli na teren, znali smo da nemamo ovde šta da tražimo.’

Igrali ste i u Pioniru i u Areni, kasnije ste bili član Panatinaikosa, Makabija, Lokomotive, Galatasaraja… Da li ste doživjeli ‘pakao’ nalik onom u Beogradu?

Atmosferu sa te dvije utakmice protiv Makabija u Areni će teško da se ponove, ali meni je Pionir ipak Pionir. To je hram košarke u Srbiji. Kada si u svlačionici i spremaš se za utakmicu, trener drži govor prije meča, a plafon iznad tebe se trese od navijača. Mislim da to nema nigdje na svijetu.”

Samo jednu sezonu proveli ste u Partizanu prije nego što ste se preselili u Panatinaikos na poziv Željka Obradovića. Da li vam je žao što niste duže ostali u Beogradu?

“Jeste, bilo mi je žao, ali to je život profesionalaca, to je dio košarke. Šta da se radi… U tom trenutku je donijeta odluka i čovjek mora da živi sa tim. Svaki član te ekipe treba da bude ponosan na to šta smo uradili tada.”

Po čemu se ta ekipa izdvajala od ostalih u kojima ste bili?

“Odvajala se po ponosu, karakteru, obrazu i nikada nije bilo straha. Bili smo spremni na sve. Imali smo toliko samopouzdanja i znali smo koliko smo sposobni. Svako u ekipi je znao šta je njegov posao i držali smo se toga. Dule je znao kako da nas spremi i vodi. Kada postoje svi ti elementi, ekipa ne može da bude loša, kao ni rezultati.”

Sa kim ste danas u kontaktu, da li se ponekad čujete sa Vujoševićem?

“Nisam u kontaktu. Vrijeme i daljina čine svoje, život ide dalje. Na Letnjoj ligi u Las Vegasu sreo sam Peru Božića i lijepo smo se družili.”

Partizan ove sezone dobro gura na oba fronta. Da li pratite crno-bijele?

“Naravno. Vidim da ima mnogo stranaca. Ako mene pitaš, cijela ta priča nije najzdravija. Mora da se radi na tome da se razviju naši mladi, srpski igrači za budućnost naše košarke. Kada pogledamo 10 godina unaprijed, moramo da znamo koga imamo u planu za reprezentaciju ili za Zvezdu, za Partizan. Košarka u Srbiji mora da se razvija, a ne da tražimo strance i da im dajemo pasoše. Ja sam veliki protivnik toga. Mora da se čuva naš sport u kome smo oduvijek bili među prvima na svijetu i mora da se radi ka tome, a ne da dajemo pasoše kao da je burek u pitanju.”

Koliko ste ostali vezani za Beograd, koliko često dolazite?

“Dolazim često, svakog ljeta. Provodim vrijeme u Evropi, Beogradu i često odem u Dalmaciju, odakle mi je familija.”

Sa Partizanom ste u sezoni 2009/10. osvojili triplu krunu, sezonu kasnije sa Panatinaikosom Evroligu, dok sa Lokomotivom imate trofej Evrokupa. U karijeri ste promijenili 12 klubova, između ostalog bili ste u Budućnosti i u Iranu. Kada se podvuče crta, da li ste zadovoljni?

“Iskreno, ja uopšte nisam planirao profesionalno da igram košarku. Zahvalan sam svakom treneru i svakom saigraču. Ne mogu da kažem ništa loše. Ispunio sam svoj san i sada sam spreman za narednu fazu svog života, na privatnom i na poslovnom planu.”

Šta vam nedostaje iz Evrope i Beograda?

“Najviše mi nedostaje druženje. Australija je i dalje najbolja zemlja na svijetu, ali svi nešto jure – posao, pare i neki silan život. Naravno da toga ima i u Beogradu, ali ipak je više vremena za druženje, da se popije kafa i da se ode na večeru. Ovde je brzina. To mi, dakle, jedino nedostaje.”

Malo i o reprezentativnim temama. Srbija je poslije osvajanja petog mjesta na Svetskom prvenstvu u Kini ostala bez selektora Aleksandra Đorđevića. Orlove će ubuduće voditi Igor Kokoškov, trener sa 20-godišnjim stažom u NBA ligi. Da li njegov dolazak može da promijeni fizionomiju srpskog tima?

Sve ide ka tome da ima više slobode u igri, u kojoj su treneri smireniji i staloženiji. To se vidi i u Evropi. Postoji rastući trend brže i slobodnije igre. Hvala Saši za sve što je uradio za reprezentaciju. Odlučio je da se skloni, a vidjećemo šta može Kokoškov. Igor je jako pametan i zna šta radi. Vidjećemo kako će da ukomponuje igrače i da izvuče najbolje iz njih. Vrijeme će da pokaže.”

Koliko u budućnosti mogu reprezentacije Australije i Srbije?

“Pratim sve, cjelokupnu košarku i svaku reprezentaciju. To je mnogo teška priča posljednjih godina, postoje lični interesi. Teško je nekoga natjerati da igra za reprezentaciju kada mora da potpiše neki veliki ugovor. Kada pogledate glavne reprezentacije, ako su u punom sastavu, mislim da su Srbija i Australija među favoritima na Olimpijskim igrama 2020. i na sljedećem Svjetskom prvenstvu,” istakao je Marić.

Australija, Đerić, Džavai

“Australijska liga je baš dobra i svake godine je u svakom smislu sve bolja – kvalitet igre, igrača, budžeti, brojnost publike… Ako ne računamo NBA, mislim da ovdašnje prvenstvo spada u tri, četiri najbolja na svijetu. Da li ima Srba? Nema, ali ima košarkaša porijeklom iz Srbije. Jedan od njih je Mirko Đerić, koji je proteklih godina bio je član FMP, Vršca i Dinamika. Ima sjajnu sezonu. Sa njim u ekipi Kernsa igra i nekadašnji centar Partizana Nejtan Džavai.”

Marić je studirao na koledžu Nebraska, a u karijeri je igrao u Granadi, Partizanu, Panatinaikosu, Lokomotivi, Makabiju iz Tel Aviva, Galatasaraju, Petrohimiju (Iran), Gran Kanariji, Budućnosti, Obradoiru, Sidnej Kingsima i Al-Muharaku (Bahrein), za koji je odigrao samo jedan meč.

Osvojio je osam trofeja, između ostalog Evroligu 2011 i Evrokup 2013, bio je MVP finalnog turnira Kupa Radivoja Koraća i član prvog tima EL u sezoni 2009/10.

foto:euroleague.net