Košarkaški Zvonko Bogdan: Kožni mantil, kočije i tamburaši…

Prije deset godina, Dejan Džoli Mijatović odlučio je da pozove u juniorsku selekciju Srbije momka koji do tada nije odigrao nijednu pripremnu utakmicu – Nikolu Jokića

U trenucima kada se planeta divi nevjerovatnom uspjehu Nikole Jokića koji je odveo Denver do prve titule u istoriji kluba, u Srbiji sa ponosom možemo da istaknemo da najbolji igrač današnjice dolazi iz Sobora, a posebno mogu da budu ponosni treneri koji su ga prepoznali još u najmlađim danima. Jedan od njih je Dejan Džoli Mijatović, sadašnji šef struke Borca iz Čačka, a prije tačno deset godina selektor juniorske selekcije Srbije do19 godina koji je uočio buckastog centra koji je u tom periodu prešao iz Vojvodine u Megu, osetio je da može da bude neko ko će donositi prevagu u dresu Srbije.

Malo je poznato, ali Nikola Jokić je debi u dresu Srbije imao 2013. godine kada je Dejan Mijatović odlučio da ga uvrsti u selekciju juniora, iako je malo ko u tim momentima čuo za Somborca.

“Ovo je momenat kad ćemo svi da se hvalimo i pričamo o Nikoli, ali moram da budem iskren, da nije otišao u Ameriku ne bi bio danas ovo što jeste. Dobio je slobodu koju nikada ne bi dobio u Evropi. Zamislite da je otišao u Barselonu i da mu je Šaras trener, vjerovatno bi ga zakucao na klupu da pokuša neka dodavanja ili akcije koje radi u Denveru. To je NBA liga”, počinje trener Borca razgovor za Mozzart Sport.

Činjenica je da je baš on još u najranijim danima Nikoline karijere uvidio da postoji nešto specijalno kod njega i baš zbog toga je bio dio tima koji se spremao za svetski šampionat za igrače do 19 godina u Pragu.

“Moram da istaknem trenera juniora Vojvodine, Ljubu Aničića. Prvi shvatio ko je i šta je Nikola. Kakve li je on samo pritiske ambicioznih roditelja trpio kad je ubacivao u igru nekog nepoznatog bucka koji im je onda isporučivao po 50 poena. To je bilo nestvarno, statistike da se smrzneš. On ga je prvi vidio”.

Na ljeto 2013. Jokić se pojavio na radaru Mijatovića.

“Spazio sam ga na juniorskom prvenstu u Čačku. Oduševio sam se. Tada sam video da može da bude deo ekipe koju sam sklapao za Svjetsko prvenstvo u Pragu, međutim, pojavio se veliki problem kod Nikole. Povrijedio je mišić. Imao je rupturu i to ozbiljnu, sjećam se dobro, osam milimetara, nije mogao da trenira, kamoli da igra”.

Nije htio da se preda popularni Džoli, želio je Jokića u timu.

“Došao sam na ideju sa fizioterapeutom, da svaki dan, skoro čitav mesec idemo sa Nikolom u hiberbaričnu komoru samo da se ta povreda sanira. Na kraju je ušao u reprezentaciju sa možda dva ili tri treninga i bez pripremne utakmice. Odmah je na treninzima pokazao kako umije da otvori sve dodavanje, kako čita igru. To je nešto neviđeno, a sa nekim momcima kao što su Nikola Milutinov, Nikola Janković i naravno Vasilje Micić je mogao da odmah pravi razliku. On je bio najmlađi u tom timu, uz Đoku Šalića.”

Nije imao veliku minutažu zbog već povrede, dve najbolje partije na Svjetskom prvenstvu u Pragu pružio je baš protiv Amerikanaca u grupnoj fazi, a potom i u finalu.

“Istorija je htela da se tada upozna sa Eronom Gordonom koju mu je danas saigrač sa kojim osvaja NBA. Taj tim Amerike je bio nevjerovatan, pored Gordona su imali i Džalila Okafora, Najdžela Vilijamsa Gosa, Markusa Smarta, još nekoliko izuzetno kvalitetnih igrača. Naši momci su igrali odlično, ušli su s neriješenim rezultatom u četvrtu četvrtinu, na kraju su nas Ameri slomili pritiskom. Ispostaviće se da je ta godina bila vrlo bitna. Vidjeli smo na delu nekoliko igrača koji će kasnije predstavljati lidere Srbije u seniorskoj konkurenciji i momke koji bi mogli da dominiraju u narednoj deceniji na svim mogućim takmičenjima”.

Za trenutak je popularni Džoli zastao, a onda rekao ono što se svi mi nadamo i sanjamo.

“Prelijepo za Srbiju bi bilo kada bi reprezentacija na Svjetskom prvenstvu zaigrala u najjačem sastavu, sa Nikolom i Bogdanom Bogdanovićem. Onda bismo mogli da uradimo nešto veliko, baš veliko. Sa takva dva asa možemo svakoga da pobijedimo, samo da budemo na okupu, zdravi, da pripreme proteknu dobro i mislim da bismo mogli ponovo da se svi zajedno radujemo. To bih baš volio, o tome sanja cijela Srbija.”

Vratili smo opet film deset godina unazad.

“Poslije tog reprezentativnog leta ušao je u sistem Dekija Milojevića koji u svakoj priči o Nikoli Jokiću mora da se pomene. On je bio taj koji mu je u velikoj mjeri pomogao, ne znam koliko ljudi znaju, ali on je taj koji je razgovarao sa tadašnjim generalnim menadžerom Denvera i jasno mu stavio do znanja da Nikola Jokić mora da igra centra i da tu može da napravi velike stvari, da ne bi trebalo da ga spuštaju na poziciju četvorke.”

Ispostaviće se da su u Denveru prepoznali mudre riječi Dejana Milojevića.

“Ko prati NBA ligu, zna da je Denver tih sezona imao Keneta Farida kao najboljeg igrača, kao i Jusufa Nurkića. Svi oni su na kraju pali u drugi plan u Nagetsima, kasnije su i trejdovani i tako je otvoren prostor za Nikolu da radi ono što radi već tri sezone. Najbolji je igrač na planeti. Donekle sam i očekivao da mu neće dati tu treću MVP titulu žele da sačuvaju legendarni status za Lerija Birda koji ima tri uzastopne MVP titule, ali Nikola je i izjavljivao i pokazao da ga individualna priznanja ne zanimaju.”

Za kraj harizmatični trener poentira.

“Pored svih košarkaških kvaliteta, mene najviše oduševljava Nikolina normalnost, spontanost u komunikaciji. On je sad i porodičan čovjek, vidim da se čitava porodica drži zajedno i to bi trebalo da bude primjer svima. U razgovoru sa prijateljima uvijek kažem, za mene je Nikola Jokić košarkaški Zvonko Bogdan. Zamišljam ga u nekom kožnom mantilu kako se vozi kočijama, prate ga tamburaši, a on uživa, e to je Nikola Jokić”, završava Dejan Mijatović.

About The Author