Filip Adamović završava karijeru: Mislim da svaki igrač prolazi kroz mnogo teških trenutaka samo da bi doživio jedan srećan trenutak

Filip Adamović je nakon 18 godina igranja odlučio da je kraj igračke karijere.

Posljednji meč odigraže je u dresu rumunske ekipe CSU protiv Piteštija u četvrtak. Za 18 godina promijenio je 12 klubova. Posljednje dvije godine proveo je u rumunskom CSU.

“Košarka je moja prva ljubav. Imao sam sreće da radim ono što volim već 18 godina. Bilo je mnogo uspona i padova, ali sam radio ono što najviše volim”, rekao je Adamović za sajt kluba.

Kada se osvrne na preko 10.000 minuta provedenih na terenu, koja je prva slika koja mu pada na pamet?

“To je teško pitanje. Iskreno, ne postoji nijedna slika koju bih mogao da istaknem, jer je bilo toliko izvanrednih trenutaka proživljenih na terenu. Mogu da istaknem samo jedan osjećaj: osjećaj da sam uvijek ponosan što igram košarku i što sam dei izabranih. Naravno, postoji mnogo košarkaša na svijetu, ali stotine puta više ih nije uspjelo da stignu dovde”.

Postigao je preko 5000 poena, polovinu iz trojki. Da li je šut sa velike udaljenosti uvijek bio vaše glavno oružje ili se razvio tokom vremena?

“Nikada nisam razmišljao o tome. Da, to je uvijek bilo jedno od mojih najjačih oružja. Mislim da sam imao 15 godina kada sam pogodio pet trojki u jednom poluvremenu za svoj tim do 16 godina i od tada sam osjećao da je to moja „specijalnost“. Igrali smo u polufinalu protiv tima u kojem je bio Bojan Bogdanović. Sada, gledajući unazad, bilo je prilično kul”.

Sa preko 2.000 asistencija i više od 1.000 skokova, uvijek si bio kompletan igrač. Kako si definisao svoju ulogu u timovima tokom godina?

“Nikada me nije bilo briga koliko poena postižem. Da ne budem licemjer, naravno da nisam bio srećan kada sam postigao 5, 7 ili 9 poena. Ali nikada nisam bio tip igrača koji je srećan samo ako postigne više od 15 poena. Moj cilj i ambicija su uvijek bili da uradim sve što je potrebno da tim pobijedi. Zato su me mnogo puta u karijeri birali timovi koji su se borili za osvajanje prvenstava”.

Od svih 10 timova za koje si igrao, šta si naučio o adaptaciji i početku od nule toliko puta?

“Najteži i najemotivniji dio je bio odlazak od kuće u avgustu. Mnogo puta je bilo srceparajuće. Ali kada sam stigao na prvi trening, bio sam spreman, bio sam motivisan da počnem. Nikada mi nije bilo teško da počnem ispočetka u novom okruženju; za mene su novi izazovi uvijek bili motivišući”.

Koji je bio najteži trenutak u tvojoj karijeri i šta te je navelo da nastaviš do sada?

“Bilo je mnogo teških trenutaka. Mislim da svaki igrač prolazi kroz mnogo teških trenutaka samo da bi doživio jedan srećan trenutak. Ali najteži trenutak bih istakao kada sam bio u Minsku, igrajući u VTB ligi, jednoj od najboljih liga u Evropi, protiv nekih sjajnih igrača Evrolige, i trener me je degradirao sa startera koji je igrao do 30 minuta po utakmici na rezervu koji je igrao 12 minuta, jer nisam želio da igram za njihovu reprezentaciju”.

Da li je bilo trenutaka kada ste željeli da prestanete? Šta vas je tjeralo da nastavite?

“Ne, nikada nije bilo trenutka kada sam želio da prestanem. Bilo je trenutaka kada sam mrzio košarku, nisam mogao ni da je gledam na televiziji, a odlazak na trening mi se činio kao odlazak u zatvor. Desilo se samo nekoliko puta. Povratak je očigledno dolazio iznutra, ali moji roditelji, moja žena i moji prijatelji su me uvijek podržavali u svakoj odluci”.

Kako se vaš odnos prema košarci promenio između prve i posljednje utakmice?

“Definitivno je zreliji, ali i dalje volim košarku i definitivno ću je uvijek voljeti. Samo više nije ta djetinjasta, uzbudljiva ljubav. Više ne osjećam ambiciju da budem bolji ili da postignem više. Sada uživam u svakom trenutku: treninzima, vožnji autobusom, razgovorima u svlačionici. Jednostavno prihvatam cijeli proces”.

Šta ste izgubili na putu do 18-godišnje karijere, a šta ste dobili zauzvrat?

“Definitivno sam mnogo dobio. Mnogo ličnih uspomena. Košarka je potpuno oblikovala moj lični život. Dalo mi je porodicu, upoznao sam mnogo divnih ljudi, stekao prijatelje za cijeli život, vidio sam svijet i još mnogo toga. Šta mi je to oduzelo? Oduzelo mi je to što sam bio kod kuće oko 15 godina.

Osjećam se kao da ću, kada se vratim, biti stranac u svom domu. Svaki dobar ili loš trenutak, svaka dobra ili loša odluka koju sam donio ja, trener ili bilo ko drugi, povrede i sve ostalo, dovelo me je do života i porodice koju sada imam, i ne bih ništa mijenjao”.

Koja utakmica ili trenutak vas najbolje definiše kao igrača?

“Možda se našim navijačima neće svidjeti ovaj odgovor (smijeh), ali prva utakmica ili trenutak koji mi pada na pamet je finale Kupa u Oradei, kada sam igrao za Kluž i postigao trojku sa velike udaljenosti da bih zatvorio utakmicu. Mislim da je taj trenutak pokazao ono što sam oduvijek osjećao prema sebi: da nikada nisam prestao da upućujem važan šut u teškom trenutku”.

Kako su za vas bile dve sezone u CSU Sibiu, kao košarkaško i životno iskustvo?

“Definitivno su bile kao rolerkoster, i lično i kao tim. Od prošle sezone, kada je klub skoro prestao da postoji, do ove sezone, u kojoj su me usporile povrede, sve u kombinaciji sa veoma lijepim trenucima, kao što su kvalifikacije za plej-of ove godine i nevjerovatna atmosfera na utakmici protiv Kluža, kakvu sam pamtio od ranije.

Ali ono što mi je najviše ostalo u sjećanju je iz prošle sezone: činjenica da smo pobijedili Kluž, Oradeu i Voluntari sa samo sedam igrača u rasponu od 10 dana. Bilo je apsolutno ludo”.

Koje je vaše omiljeno sjećanje iz ove dve sezone?.

“Moj omiljeni trenutak nema veze sa košarkom. Moja žena je rodila našu ćerku ovde, u Sibiuu, i to je ubjedljivo najlepši trenutak. Zato će Sibiu uvijek biti posebno mjesto za nas i ostaće u našim srcima”.

Filip Adamović karijeru je počeo u dresu Igokee. Igrao je u BiH još za Borac, Servicijum, Mladost i Slobodu iz Tuzle.

U inostranstvu je nastupao za belgijski Mons, Cmoki Minsk iz Bjelorusije, francuski Gris Oberhofen kao i za rumunske klubove Asesoft, Mureš, Kluž i CSU u kojem završava karijeru.