Stefan Peno: Moji su iz Šipova

Stefan Peno obreo se ove sezone u Jahorini, koju je pojačao na pola sezone.

Rođen u Beogradu od oca Srbina i majke iz Gvajane, koju je njegov otac upoznao dok je igrao košarku u Venecueli, Stefan korijene vuče iz Republike Srpske, odnosno Šipova.

“Moji su iz Šipova, tačnije Čifluka. Bio sam tamo prošlo ljeto. Prelijepa je priroda, planiram i ove godine da idem”, rekao je Peno za “Glas Srpske”.

Miroslav Raduljica je takođe porijeklom iz Šipova, kao i Darko Miličić. Sa Raduljicom je jednu sezonu prove u Grčkoj, ali u različitim ekipama.

“Ha-ha-ha-ha… Vrlo moguće. Nisam siguran, ali moglo bi da bude tako. Dva momka iz Šipova igrala su zajedno i to u dalekoj Grčkoj. Sa Raduljicom je milina igrati jer se znamo još iz reprezentacije. Nakon Marusija prešao sam u Mikonos sa kojim sam pokušao da uđem u Prvu ligu, ali se nije ostvarilo”.

Kako je došlo do saradnje sa Jahorinom?

“Ideja je bila vraćanje u Radnički i vratio sam se u Beograd gdje sam trenirao sa ekipom. Bio je dogovor da igram za njih do kraja sezone, ali neki tehnički problemi koji napokon nisu imali veze sa mnom (ha-ha-ha) i nisam ja odustao. Jednostavno nismo uspjeli da se dogovorimo i moram da napomenem da nije bilo problema između mene i Radničkog već treće strane koja nije uspjela da se dogovori pa sam ostao bez kluba.

Zatvorilo se dosta tržišta, ali u BiH nije. Adnan Arslanagić je otišao i Jahorina se javila. Meni je to bilo zanimljivo znajući da su naši ljudi i dosta naših igrača je igralo. Dva-tri poziva sam obavio i sve je bilo lako nakon jednog razgovora sa trenerom Vasom Milovićem”.

Peno je kao dječak stigao u redove Barselone 2011. godine kada je imao samo 14 godina. Sa 19 je debitovao u Evroligi.

“Iznenada je bilo. Nisam mnogo razmišljao o tome. Jednostavno, jednom djetetu koje se igralo košarke, išlo u školu, vodilo normalan život preko noći su se izdešavale te stvari kojima nisam mogao da kažem ne. Ideš da probaš i iskusiš sve to. Bilo je nekako postepeno, ne mogu da kažem po planu.

Opet, kažem bio sam dijete koje se samo igralo košarke i grabilo svaku priliku koju je moglo. U jednom trenutku stigao je trener Jorgos Barcokas koji mi je vjerovao i koji me “bacio u vatru” tako da pored mog rada i truda on je zaslužan što sam debitovao”.

Prošao je sve mlađe selekcije Srbije i debitovao za seniorsku reprezentaciju.

“To je kruna karijere za mene. Te mlađe selekcije, te pripreme i taj put do medalja to je nešto što ostaje zauvijek kao i prijateljstva, kumstva… Te neke medalje negde skupljaju prašinu, ali mama je zadužena da ih čuva, a meni u glavi ostaju svi ti naporni treninzi i odricanje kao i to da nijednom nisam otišao na more tokom ljeta zarad te himne na kraju ili medalje za drugo, treće mjesto da bi na kraju dospio i do A selekcije kod Saleta Đorđevića.

To je meni kruna karijere. Taj osjećaj kada izlaziš na parket se ne može opisati. To što igraš pred svojim ljudima za Srbiju to ne može da se opiše iako su to bili samo kvalifikacioni prozori. Borili smo se za nešto”.

Ipak sa “orlovima” nije otišao ni na jedno veliko takmičenje. Sigurno ostaje žal za time?

“Nisam. To je velika žal. To je život, to je sport. Povreda je došla u tom momentu kada sam bio u nekom usponu u Albi i baš dobrom ritmu gdje je bilo stalnog kontakta sa Saletom Đorđevićem jer je on tada bio u Bajernu. Čuli smo se stalno i mogu da kažem da me on među prvim ljudima pozvao kada sam se probudio poslije operacije. Imali smo taj kontakt gdje me planirao, ali to je sport, to je život i idemo dalje”.

Peno je voe sezone igrao ABA 2 ligu sa Jahorinom, te Ligu BiH u kojoj još imaju da odigraju jedan meč do kraja Lige 4.