Žarko Milaković: Kada je “dobro” postalo dovoljno

Nova analiza koju za košarka24.ba piše Žarko Milaković.

Izuzetnost, broj stranaca i kvalitet

Izuzetnost

Košarku smo polako sveli na prosjek. Riječ dobro postala je standard, a izuzetnost sve rjeđa pojava. Razlog je, između ostalog, u stalnom povećanju broja takmičenja i utakmica – od nacionalnih liga do međunarodnih sistema poput FIBA, EuroLeague, EuroCup ili NBA.

Danas klub na vrhunskom nivou igra toliko utakmica da ni akteri, a kamoli publika, više ne mogu u kontinuitetu pratiti ritam sezone.

U takvom rasporedu trening postaje luksuz. A bez treninga nema ni vještine. Vještina traži ponavljanje, vrijeme i strpljenje da se pokret dovede do savršenstva. Umjesto toga, naglasak je sve više na atleticizmu. Igrači provode više vremena u teretani, oporavak i briga o tijelu nikada nisu bili napredniji, ali trening sa loptom postaje sve rjeđi.

Rezultat je svojevrsni paradoks: karijere su duže, fizička priprema na visokom nivou, ali je prostor za usavršavanje same igre sve manji.

U takvom ritmu teško je očekivati vrhunsku pripremu za svaku utakmicu. Izostaje ono što sport čini posebnim – maksimalna posvećenost, temeljita analiza protivnika i performans na granici mogućeg. Umjesto toga dobijamo oscilacije, greške i utakmice koje djeluju kao još jedna obaveza u kalendaru.

Kada se takve stvari ponavljaju, vrhunski sport počinje da izgleda kao prosjek. A kada prosjek postane norma, gubi se aura izuzetnosti koja je nekada pratila najviši nivo košarke.

Broj stranaca

Drugi fenomen koji snažno mijenja sliku evropske košarke jeste veliki broj stranih igrača u ligama.

Mobilnost igrača danas je veća nego ikada, ali nosi i određene posljedice. Klubovi sve češće postaju privremene grupe igrača koji dolaze i odlaze u kratkim ciklusima. U takvom sistemu lokalna zajednica teže pronalazi identitet i vezu sa timom.

Navijači su kroz istoriju najjače reagovali kada su na terenu gledali igrače iz svoje sredine – ljude čiji razvoj prate od mlađih kategorija, koji s vremenom postaju nosioci igre i simboli klubova.

U našim krajevima to je imalo posebnu težinu. Publika je navikla da gleda domaće talente koji rano dobijaju priliku na velikoj sceni. Taj kontinuitet stvarao je snažnu emocionalnu vezu između grada, kluba i publike.

Kada se taj odnos izgubi, interesovanje se prirodno smanjuje. A kada se to spoji sa prevelikim brojem utakmica, rezultat su letargične lige i praznije tribine – ogledalo odnosa društva prema sportu.

Košarka je danas otvoreno tržište i time plaća cijenu potrage za instant rezultatom. Fudbal, rukomet i drugi kolektivni sportovi imaju jasno definisane prelazne rokove. NBA ima sistem u kojem postoje jasni rokovi za trejdove i promjene rostera. U evropskoj košarci – kroz lige poput EuroLeague, EuroCup ili ABA League – promjene igrača dešavaju se tokom cijele sezone.

U takvom sistemu generalni menadžeri, treneri i agenti ponekad djeluju kao da razmjenjuju sličice igrača. Nije rijetkost da klub u jednoj sezoni promijeni i dvadesetak igrača. U takvom okruženju teško je govoriti o razvoju, odgovornosti ili dugoročnoj strategiji.

Kako uopšte pratiti razvoj igrača kroz sezonu – kako izgleda na njenom početku, sredini i kraju – ako stalno dolaze novi ljudi?

Često se kao opravdanje navode povrede, kratak fond igrača, velik broj utakmica i duge sezone. Međutim, upravo tu počinje odgovornost sportskog sistema: izabrati roster koji može izdržati rizike i povrede barem do jednog jasno definisanog prelaznog roka u sezoni. Preuzeti odgovornost.

Kvalitet

Kvalitet u sportu nikada nije bio samo pitanje rezultata. On je proizvod sistema, vremena za razvoj i jasne hijerarhije takmičenja.

Danas, međutim, često imamo situaciju da kvantitet preuzima primat nad kvalitetom. Više utakmica, više takmičenja i veći broj igrača ne znači automatski i bolji sport.

Naprotiv, bez jasnog fokusa na razvoj i vrhunsku pripremu, kvalitet se lako razvodni.

Košarka je sport koji je svoju reputaciju izgradio na talentu, kreativnosti i visokom nivou igre. Da bi to ostalo tako, potrebno je pronaći ravnotežu između tržišta, takmičarskog sistema i onoga što je suština sporta – izuzetnog performansa koji publiku ostavlja bez daha.

Zaključak

Možda je najveći problem što se u ovakvom sistemu briše granica između vrhunskog i prosječnog.

Kada su utakmice svakodnevne, rosteri promjenjivi, a kvalitet neujednačen, stvara se utisak da je vrhunska košarka dostupna svima. Danas gotovo svako misli da može biti trener ili igrač od gledalaca, komentatora, analitičara ili voditelja podcasta.

I sama rasprava o sportu nije loša.
Kao ni poistovjećivanje. Sport treba otvorenost i diskusiju. Ali vrhunski sport nikada nije bio prostor prosjeka. On je počivao na znanju, iskustvu, hijerarhiji i godinama rada.

Kada se ta razlika izgubi, nestaje i osjećaj posebnosti koji je publiku nekada držao uz košarku.

Zato pravo pitanje za budućnost nije kako imati više utakmica, više liga ili više aktera – nego kako ponovo vratiti ono zbog čega smo sport uopšte zavoljeli: izuzetnost.

Pročitajte i prethodne analize: