Bogdan Bogdanović: Nikad se bolje nisam osjećao, sve sam ispoštovao, nema alkohola, slatkiša, nema ničega

Bogdan Bogdanović napravio rekapitulaciju svih reprezentativnih takmičenja nа kojima je učestovao.

Kapiten Srbije debitovao je na Evropskom prvenstvu 2013. u Sloveniji, potom je igrao Svjetko prvnestvo 2014, pa Evropsko 2015., Olimpijske igre 2016., pa novo Evropsko prvnestvo 2017., Svjetsko 2019., pa 2023, pa Olimpijske igre 2024.

Samo je ubog povrede propustio Eurobasket 2022. Za Mozzart sport je napravio rekapitulaciju svih takmičenja. Krenuo je od 2013.

“Bio sam mlad, nisam ni imao neka očekivanja, to je ono čega se prvo sjetim. Samo sam htio da vidim kako se pravi profesionalci spremaju za veliko takmičenje. Prosto da vidim iz prve ruke i nešto naučim. Nenad Krstić je bio kapiten, prije toga se Teo bio povredio. Sedmo mjesto smo uzeli za prolazak za Svetsko prvenstvo 2014. godine. Upečatljiva je bila ta pobjeda na samom startu protiv Litvanije, a izgubili smo od Makedonije i Crne Gore”, počinje Bogdanović.

Uprkos nekim porazima, atmosfera u timu je bila pozitivna sa osvojenim sedmim mjestom…

“Ma da, Duda nam je odmah rekao da ne razmišljamo o rezultatima jer taj imperativ nemamo. Mi smo imali jedan cilj, a to je da prođemo grupnu fazu, a na kraju smo slavili prolazak na Svjetsko prvenstvo”.

Velike promene su obilježile 2014. godinu kada je domaća košarka u pitanju. Dolazak Saše Đorđevića na kormilo nacionalnog tima je raspalio maštu svima, međutim sastav tima je bio mješovit, malo ko je očekivao nešto od košarkaša tog ljeta pred put u Granadu, gde se održavala prva faza Mundobasketa.

“Sjećam se te atmosfere, nismo imali zavidne rezultate prethodnih godina. Realno ni 2013. nije bila dobra iako smo ispunili naš cilj. Tada sam naučio da se to gradi godinama, a ne samo da dođemo i pobijedimo iako smo mi najbolje i najduže trenirali 2013. godine. Duda je to znao, napravio je smjenu generacije i to se isplatilo kasnije.

Što se tiče te 2014. nismo naravno imali u vidu dokle možemo da stignemo. Mijenjali smo neke stvari, nisam ni računao na neke stvari kao što je umor. Tada smo mnogo više vremena provodili zajedno, više trenirali u sali, igrali smo više. Gradili smo naš sistem, Sale je to stalno govorio, da nas ne interesuju drugi, nego gledamo samo nas”.

Taj šampionat nije počeo dobro…

“Izgubili smo od Španije, Brazila i Francuske, a pobijedili Egipat i Iran za prolazak u narednu rundu takmičenja u Madridu”.

Naredni protivnik je Grčka koja grupnu fazu završava bez poraza, bila je to osmina finala i mnogi su tada mislili da se Mundobasket za Srbiju već tada završava.

“Brutalnu ekipu su imali, sa mladim Janisom, Burusisom, Kalatesom. Izvanredni su bili. Međutim… Grci, Brazil, Francuska… Sjajne utakmice! Sjećam se svega. Takmičarski smo bili baš dobri, ujedinili smo se protiv Grčke. Dobili smo šamare na nekim prethodnim utakmicama i nekako smo bili spremni. Vidjeli smo iz tih prethodnih mečeva šta je to potrebno da se pobijedi neki veliki tim. Moj zadatak je tada da uđem sa klupe, da pogodim i dam neke poene, sa te utakmice protiv Grka se pamti i ono zakucavanje Kaline. Fantastično”.

Poslije toga ni Brazil i Francuska nisu imali šta da traže protiv Srbije.

“Utakmica protiv Francuza u polufinalu je bila nevjerovatna. Ako se dobro sjećate, igrali smo izvanredno i stvorili ogromnu prednost protiv njih koji su realno bili veliki favoriti, a onda sam prvi put u karijeri osjetio nemoć, da nekoga ne možeš da zaustaviš da postigne koš, bez obzira kakvu odbranu igraš. To je bio Batum u drugom poluvremenu. Svi ga čuvamo i on sve pogađa, ali smo na kraju uspeli da pobijedimo. Protiv Brazila je Bjelica bio strašan i to je bila baš dobra utakmica. Sve tri su bile zaista za pamćenje i taj ulazak u finale je nešto posebno jer niko nije očekivao”.

A u finalu – Sjedinjene Američke Države…

“Ufff, Šta tu da kažem… Kajri Irving… Ma svi su bili brutalni. Sjećam se igramo protiv Kajrija i Derika Rouza, a onda im sa klupe uđe Stef Kari koji godinu dana poslije toga postaje MVP NBA lige, a čovjek bio treći plej u reprezentaciji. Meni tada ništa nije bilo jasno. Onda, Klej Tompson, ta brzina šuta, tada sam vidio kako izgleda taj specijalista šuter. Auuu, Hardena sam zaboravio, ta snaga.

Mi imamo Kalinu koji je jak, ali kako nas je Harden pomjerao u kontaktu, to je bilo nestvarno. Dole su imali Keneta Farida, Demarkusa Kazinsa, Rudija Geja. Međutim, mi smo vjerovali da ćemo ih dobiti. Napalili smo se. Otvorili smo dobro, a onda odjednom pogledamo rezultat u drugoj četvrtini i gubiš 20 razlike. Tada smo prvi put igrali protiv njih i osjetili smo tu nemoć. Oni jednostavno igraju na drugi način. Nemaju respekt prema nama, ne znaju ni ko smo, a mi ih gledamo na TV-u stalno. Jednostavno, bili su moćni”.

Uslijedilo je novo prvenstvo Evrope poslije neočekivanog senzacionalnog uspjeha u Madridu, ovoga puta Srbija je igrala u Berlinu i Lilu 2015. godine gde je po mnogima bila favorit. Poslije moćnog otvaranja u Njemačkoj gdje niu imali poraz, Srbija se seli u Francusku gdje su očigledno bili fizički pali.

“Pa jeste, slažem se da nas je putovanje isjeklo, ali mislim da je realnije da kažemo da nismo tada znali da se nosimo sa ulogom favorita. Dobili smo bili Nijemce sa Dirkom Novickim, dobili smo Španiju koja je poslije toga osvojila šampionat. Pobijedili smo Italiju, Tursku… Prošli smo dalje u Lil… Mučili smo se protiv Finske i Češke, dobro se sjećam”.

Ipak, naupečatljiviji momenat, posebno za Bogdana je bio polufinalni meč protiv Litvanije kada je imao loptu u svojim rukama da donese pobjedu, ali…

“Bio sam emotivan poslije toga, imao sam tek 23 godine. To je davna prošlost. Prvi put sam u karijeri sam osjetio da me ekipa traži 2014. godine u četvrtoj četvrtini, bilo je to protiv Grka i Francuza iako sam do četvrte četvrtine imao dva poena. Protiv Litvanije… To je samo jedna utakmica, ali veoma važna. Ja jesam napravio rezonski potez, krenuo sam u prodor…

Bio sam na bacanju, na skakačkoj poziciji kada su oni šutirali i u sebi razmišljam: ‘Sad će da je promaši, ja je hvatam, krećem odmah napred i dižem se na šut za tri da ih slomim’. Tako i krene, lopta u mojim rukama poslije skoka, krenem ka košu i vidim čovjeka, vidim mu facu da je skroz u panici… Ja tu odlučim da krenem do kraja u prodor… I… Malo se sapletem… Ništa, nema faula. On je bukvalno stao i ja sam milimetar zakačio njegovu nogu i spotakao se. Danas je to faul, tada nije bio… Ha-ha-ha, šalim se, realno nije bio faul. Iskustvno, skupa škola”.

Te godine nisu imali snage za bronzu.

“Teško je bilo, bili smo na loptu do finala. Nismo uspjeli ni da se oporavimo od Litvanije. To je bilo to. Bilo je i problema prije tog prvenstva, umalo da nisam ni otišao na Evrobasket zbog povrede, nisam bio jedini”.

Novo veliko iskustvo za Bogdana u dresu Srbije dogodilo se 2016. godine. Prve Olimpijske igre – u Riju.

“Tada sam shvatio šta je sport. Koliko je to veliko zapravo. Vidiš vrhunske sportiste i shvatiš da si ti samo jedan od mnogih, da je tu još mnogo vrhunskih atleta koji su u potpunosti posvećeni svom sportu. Naučio sam kako se ljudi spremaju. Meni je na primjer bilo interesantno kako se spremaju oni što brzo hodaju. Tada smo prvi put vidjeli na djelu Novaka, onda vaterpolisti koji više vole da budu izolovani. Vidio sam da svako ima nešto svoje, autentično. Vidio sam tada prvi put Juseina Bolta, koliki je on imao respekt od strane drugih. Kada uđe u menzu, svi ustanu, aplauz, slikanje… Nevjerovatan osjećaj”.

VIKEND U MERIDIANU: Zgrabi Aviator kiše i osvježi igru

Nema dileme koje rivale treba izdvojiti sa tog turnira – Amere, Hrvate i Australiju.

“Meč protiv Australije je možda i najbolji meč Srbije, zapravo – jedan od najboljih. Oni su nas pobijedili u prvom dijelu, tada smo osjetili slabost. Vidjeli smo da i mi nismo baš toliko dobri. Bio je odličan momenat da to osjetimo. Imali smo drugu šansu, stigli su nam u polufinalu. Oni su došli sa došta nepoštovanja i zato su završili kako su završili.

Za nas je to bila najnormalnija utakmica. Svi smo se podredili timu jer smo znali koliko su oni fizički jaki, tu je Pefi Marković prvi odgovorio. Iz odbrane smo ih šokirali jer smo htjeli da ih prebijemo, a ne samo da ih pobijedimo. Oni su nas prebili u prvoj utakmici, stvarno nas prebili što je bilo fer i sportski, realno su nas dobili, ali smo ih isto tako onda mi fer i sportski dobili u tom polufinalu”.

Međutim, prije tog polufinala, Srbija je pobijedila Hrvatsku u još jednom meču za prepričavanje.

“Jedan od najboljih timova Hrvatske ikada sklopljenih. Svi su bili u najboljim godinama – Bojan Bogdanović, Hezonja, Šarić, Simon… Svi su igrali i bili u zenitu karijera. Nikola Jokić, to je bila njegova utakmica. Ušao je hladan kao špricer. Uvijek u repki ti moraš da dođeš i da se dokažeš pred momcima. Nema tu puštanja. Moraju da igraju najbolji i tu nema razgovora ili izgovora, nema ega. Na tebi je da pokažeš da zaslužuješ, nema ti druge.

On je na tom meču pokazao da zaslužuje, dao je neke mnogo bitne poene, odigrao je u tandemu sa Teom odlično. Tako se postaje igrač i on je to baš pokazao. Isto je i protiv Amera pokazao da zna da igra. Imao je nerealnu utakmicu protiv njih u grupnoj fazi, tu je bila ona naša akcija kada smo se svi izdodavali i na kraju zicer koš”.

Potom je na redu je Evrobasket u Istanbulu 2017. godine i još jedna medalja, ponovo srebrna.

“Tu smo bili…baš smo zaređali, osjetio se umor. Taj ritam iz ljeta u ljeto. Kako da kažem, bilo je baš teško zbog manjka odmora. Imali smo tu nesreću sa povredama, skoro svi su imali problema. Ipak, to je uvijek šansa za druge. Tu se na primjer Vasa izborio i pokazao da mu je mjesto u reprezentaciji. Bio je prospekt za budućnost. Mislim da nismo imali sreće. Borili smo se do kraja, ali jednostavno nismo imali snage u finalu. Promašili smo neka bacanja, neke trojke”.

Stižemo do jednog specijalnog turnira za Bogdanovića. Srbija tada nije uzela medalju iako su očekivanja bila ogromna pred Mundobasket u Kini 2019, ali način na koji je Bogdan odigrao taj šampionat će ostati zapisano u istorijskim knjigama. Sve moguće košgeterske rekorde je tada oborio…

“Otvorili smo dobro, ali ta Argentina… Bukvalno su nas izvaćarili, tako sam se osjećao. Španija nas je taktički pocijepala. Nismo bili ujedinjeni kao tim, bilo je neslaganja što je donekle normalno. Međutim, nismo uspjeli to da riješimo i došla je naplata na terenu”.

Okrećemo priču na njegova individualna izdanja…

“Nikada se bolje nisam osjećao. Sjećam se, toliko sam se spremao za to prvenstvo. Kako sam završio sezonu u Sakramentu, tada sam vidio kako se trenira u NBA. Kako se oporavljaju, kako jedu. Išao sam kod nutricioniste, kod Ane Petrović u Srbiji. Sve sam ispoštovao, nema akohola, slatkiša, nema ničega.

Mentalna borba. Košarka je naravno kolektivan sport, ne možeš toliko da se izdvajaš od ekipe, ali je bio baš jak osećaj. Nisam bukvalno osjećao umor na tom prvenstvu. Mogao sam da igram po cijeli dan. Sjećam se, zovemo tajm-aut, ja ne sedam na stolicu… Nema umora, nema ničega. Definitivno moj najbolji turnir u karijeri”.

Tada prvi put padaju Ameri, nažalost u meču za peto mjesto.

“Nevjerovatno, ali dobro… Tu je bila i motivacija. Htio sam da im pokažem. To mi je doduše prirodno došlo, ja sam takmičar. Sve mi se poklopilo i prethodna iskustva. Teško je doći do tog, elitnog nivoa, imao sam iskustvo iz ranijih godina, znao sam kako će šta da izgleda. Mogao sam da kalkulišem, sve je nekako došlo na naplatu, sva odricanja od ranije”.

Posle istorijskog turnira za Bogdana, stiže i jedan od najtežih perioda u reprezentativnoj karijeri. Prvi put preskače veliko takmičenje zbog povrede.

“Nisam mogao prvo da pomognem u kvalifikacijama za Olimpijske igre u Tokiju jer je utakmica bila dan poslije moje finalne utakmice u plej-ofu sa Atlantom. Nisam ni bio u mogućnosti da pomognem u tom pohodu za Olimpijske igre. Tada sam shvatio koliko je sistem zapravo glup. Doduše, prvi put tada sam to osjetio na svojoj koži. Onda sam imao povredu, nije bilo šanse da igram Evrobasket 2022. Kasnio sam bio i sa početkom sezone u NBA. Nije što sam imao povredu, nego taj hronični dio…

Prvi put su mi sjekli tetivu, ideš pod nož, otvaraju te. Onda ideš od nule, nije to toliko strašno, ali oduzima mnogo vremena. Propuštaš momente, propuštaš reprezentaciju, ali sada kada gledam na to… Pomoglo mi je. Ja sam do tog momenta u životu samo igrao basket, bukvalno nisam stajao i onda odjednom – kraj. Stajem i gledam… Au, šta sada? Uradio sam cijeli reset, da legnem i krenem sve iznova. Osjećao sam se kao da mi je tada počela nova karijera. Morao sam da se dokazujem, jer sam imao osjećaj da sam invalid, ne možeš da skočiš, da sjedneš, sve sam krenuo od nule”.

U tom periodu Srbija dobija i novog selektora – Svetislava Pešića.

“Išao sam u Kraun Plazu da ih posjetim pred šampionat u Pragu i zvao sam ih na rođendan. Generalno nisam bio uključen u sve to. Prvi put da nisam bio tu, sve je bilo novo. Sa Manilom smo krenuli saradnju. Šta da kažem o Kariju? Čovjek pun znanja i iskustva. Nevjerovatno kako brzo misli, funkcioniše, kako živi. Kako on postavlja pitanja, vidi se da uživa u ovom životu trenera i da se pronašao u svemu”.

Dolazimo do perioda koji je svima u svežem sjećanju… Barem tako konstatujemo za Manilu 2023. godine…

“Pa dobro, meni ne baš. Lijepo je bilo, onako…. Nisam zadovoljan bio. Već sam imao srebro sa Svjetskog prvenstva. To je možda bio prvi turnir, da sam osjećao da sve znam. Da ništa ne može da me iznenadi. Jednostavno, izgubili smo u finalu. Imali smo dosta sreće na tom turniru, ali smo tu sreću baš zaslužili jer su momci to zaslužili svojim odricanjem.

Imali smo baš velikih turbulencija. Bilo je tu neznanja, koje su uloge, šta ćemo da radimo. Saradnja sa Karijem je bila dugačija u odnosu na druge trenere, on misli na jedan način, ja na drugi, ali to je taj proces, tu smo porasli i tu se gradi povjerenje. Na kraju smo možda tu bili najbliži osvajanju”.

Osjeća se promjena tona u Bogdanovom glasu…

“Ja sam zakazao u drugom poluvremenu tog finala protiv Nijemaca. Sigurno smo mogli bolje, ali nekako to brzo prođe… Kada vratim sada film, lako je pričati, ali kada sam na terenu potpuno je drugačije. Drugačiji osjećaj, velika je to mentalna igra. Nije to samo: ‘E, trebalo je da dam koš’.

Da je tako, svaku bih htio da dam. Velika psihološka igra. Hteo sam da ti novi momci iskuse osvajanje medalje, to mi je bio prvi motiv. Možda sam i preveliki pritisak stavio na sebe, da to mora da se osvoji jer nisam bio zadovoljan ulaskom u finale. Žao mi je”.

Emocije naviru…

“Meni su tu bili i porodica i drugari. Svi dolaze na drugi kraj svijeta. Momenat kada smo svi zajedno, ma nerealno. Bukvalno, to su najljepši osjećaji u životu. Da imaš svoje da podijeliš sve to”.

Sada kreće da se pominje i Pariz, čudesne Olimpijske igre.

Bronza mi je mnogo draža od srebra, ideš kući kao pobjednik. Meni je to neopisivo, taj osjećaj. Uopšte nisam bio srećan poslije Manile. Imao sam tu situaciju sa ujakom koji je preminuo. Baš na finalu u Manili. Nisam mogao da idem na Balkon u Beogradu, ma nisam izašao ni sa društvom u Manili tada jer mi je baš bilo teško. Sve mi se to skupilo i poraz i ujak i baš loš dan. Brate, ako mogu da zamislim najlošiji dan, onda je to taj poslije utakmice sa Nijemcima. Trebalo mi je baš da se oporavim, samo da dođem sebi od tog dana”.

Vraća Bogdan čitavu priču na Pariz.

“Ipak, te Olimpijske igre, spektakularno. Neopisivo. Naravno ima i žala, gorkog ukusa jer nismo dobili Amere. Najteži poraz u tom sportskom smislu, ali ni ta pobjeda ne bi garantovala zlato. Igrati protiv Francuza na njihvom terenu u finalu, a dobili smo ih u prvom dijelu. Ne znam šta bi bilo gore, ali ne razmišljam tako… Samo mi je ostao gorak ukus. Bili smo u mogućnosti.

Bili smo u prednosti i nismo mogli da zatvorimo utakmicu. Šta je – tu je. Stvarno je težak momenat da se oporaviš poslije toga, da kreneš u borbu za bronzu, ali sam se sjetio baš onog Evrobasketa iz 2015. godine. Znao sam da su i Nijemci pali. Razmišljao sam, rekao sam momcima: ‘Večeras da se ispraznimo, ali sutra moramo da pobijedimo kao da nam život od toga zavisi’. Imali smo bukvalno 20 sati da se oporavimo i baš mi je drago što smo uspjeli, to je bila naša mentalna pobjeda. Baš smo bili spremni da ih pobijedimo”.

Ponovo malo o Amerima i atmosferi sa te utakmice.

“Baš je bilo nekih upečatljivih momenata. Svaki put kada skoči klupa, kada ja dam koš ili kada bilo ko pogodi, skačemo, svi luduju… I stvarno mislimo da ih dobijamo u tim momentima. Bukvalno najjači osjećaj na svijetu, osjećaš se kao najjači čovjek na planeti. Cijela hala skače zbog tebe.

Sjećam se da nije bila cela hala za nas na samom početku jer je bilo uljeza koji hoće samo da vide američke zvijezde, ali se to preokreće tokom meča. Ona Gudurina trojka je bila nešto nevjerovatno, cijela hala skače za nas u tom momentu. Osećaš tu ljepotu sporta, ljubav publike”.

Ne mijenjamo temu, samo puštamo Bogdana da priča…

“Ne znam da li su to bili najjači Ameri… Sigurno po imenima, najveće zvijezde. Ipak, one 2014. godine… Bili su mladi, napaljeni, bukvalno su mljeli. Niko im nije ni prišao, a da ne pričamo da je neko vodio protiv njih. Mi znamo da Embid slabije igra kada su tu Kari, Lebron i Durant, da im je bio neko kao Kenet Farid, bili bi 10 puta jači”.

Privodimo kraj – Netfliksov dokumetarac o tim Olimpijskim igrama.

“Ma pogledao sam, ali samo naše dijelove. Neko je to isjekao lijepo i sve sam to pregledao. Interesantno je. Gledao sam i dijelove o Durantu, on je čovjek koji uživa u tome, obožava sport. On je tamo 100 godina u reprezentaciji, nije klasičan Amer, ima široka shvatanja. Nije mi se možda svidjelo to na kraju malo, ali hajde… Američka produkcija. Da smo ih dobili… Bilo bi ‘Court of Serbia'”, završava opširnu ispovjest Bogdanović.