Predrag Stojaković: Možda sam na neki način i zaslužio da dobri ljudi budu uz mene
foto: FIBA
Predrag Stojaković bivši NBA as govorio je o karijeri.
Srpski košarkaš nedavno je dobio veliko priznanje. Primljen je u FIBA Kuću slavnih.
„Nisam o tome mnogo razmišljao, niti posebno analizirao, ali podsjećanje na dane početaka vraća me na momente koji su na neki način ostavili pečat na moju karijeru. Od starta, u Požegi, pa prelaska iz Hrvatske u Srbiju zbog građanskog rata, poznanstva sa Predragom Badnjarevićem i tu njegovu borba za mene na terenu i van njega koja je ostavila dubok pečat na mene i moju karijeru.
To je ono o čemu razmišljam iz ove perspektive, o počecima. Kasnije, kad uđeš u mašineriju i postaneš profesionalac, onda je to već posao. Tokom karijere uvijek je u meni postojala ljubav prema košarci, draž. Mada nismo mogli da zaboravimo da je to naš posao u kome postoje očekivanja i pritisak na nekim nekim višim nivoima. Lijepo je, lijep je osjećaj i čast što sam sada izabran u Kuću slavnih FIBA”, istakao je Predrag Stojaković za Meridian sport i dodao:
„Kad se osvrnem, prošlo je mnogo vremena od trenutka kad sam prestao, kamoli od kad sam počeo da igram. To je nekih 30+ godina, ali ogromno je bogatstvo da se osvrnem samo na ljude na koje sam naišao tokom karijere. Uvijek sam razmišljao pozitivno, poklopilo se mnogo toga da postanem košarkaš i smatrao sam sebe srećnim što se bavim onim što volim.”
Prirodno je da u sjećanju ostanu lijepe uspomene, poput titula, medalja sa reprezentacijom, Ol-star mečeva… Vi ste prošli i ogromne izazove, sjetimo se samo da ste u PAOK-u imali dvije teške povrede, uspjeli da izađete jači i nastavili da krčite put ka zvijezdama?
„Tako je, ali to je sastavni dio sporta, dio moje karijere. Da li sam bio srećan ili nesrećan, teško je procijeniti, ali uvek sam smatrao da je to dio mog puta i da sam na neki način bio osuđen na te prepreke. Kad pogledam iz ovog ugla, naravno da je bio težak i nikom ne bih poželio takav put”, kaže Stojaković vraćajući slike na početke devedesetih.
„Neke slike su upečatljive. Taj građanski rat zbog kog odlazimo iz Hrvatske i ostavljamo sve iza sebe. Pa, Figus (Predrag Badnjarević, prim. aut) koji se čuje sa prijateljem sa kojim je služio vojsku, a koji je mene gledao na nekom školskom takmičenju i predložio mu da me ponovo testira… Na nekoj probi je vidio nešto u meni što mnogi drugi nisu. Badnjarević je za mene bio više od trenera, bio je čovjek koji se borio za mene. Koji mi je ustalio prave košarkaške navike, zajedno smo postavili standarde za moju karijeru, pomogao mi da se talenat koji je bio sakriven u meni otključa.
Kasnije se, jednostavno, sve tako brzo izdešavalo, napredovao sam ekspresno. Poslije prve godine sam već bio priključen prvom timu Crvene zvezde, pa je poslije dvije godine uslijedio odlazak u Grčku i potpisivanje profesionalnog ugovora, dokazivanje i igranje na višem nivou. Pa draft, povrede, odlazak NBA… Ali, na tom putu sam uvijek sretao ljude koji su bili kvalitetni, koji su mi pomogli, vidjeli nešto u meni i na neki način dali šansu. Oni su u meni ostavili dubok trag.
Kad završiš karijeru i analiziraš je, onda razmišljaš više o onome što si propustio. Jer, kad dođeš do određenog nivoa, žudiš za perfekcijom. Uvijek se osvhnem na neke trenutke u kojima sam bio blizu velikih uspjeha – sa PAOK-om, Sakramentom, reprezentacijom… Momenti u kojima se nešto, jednostavno, nije desilo, jer je linija između uspjeha i neuspjeha toliko tanka.”
U riznici je, ipak, više trofeja, medalja i priznanja. Od tri Ol-stara i na njima dvije titule najboljeg trojkaša, sve do NBA prstena. Čega se najradije sjetite?
„Ponosan sam na sve, ne kajem se ni zbog čega. Ali, reći ću vam za čim žalim. Razmišljam o finalu sa PAOK-om, protiv Panatinaikosa, koje smo izgubili u petoj utakmici! Razmišljam o mom šutu 2002. u sedmoj utakmici finala Zapada protiv Lejkersa. To su momenti koji su na mene ostavili snažan utisak. Mislim da se i mnogi moji saigrači sjećaju šanse koju smo imali kao ekipa, u tih šest godina koje smo zajedno proveli u Kingsima.
O hemiju u timu koja je postojala na terenu i van njega. Naravno i na sve ljude. Kad se osvrneš na karijeru, proletjela je brzo kao neki film. Ali, kada se sve uspori i osvrneš se, onda shvatiš da su na tom putu postojali kvalitetni ljudi koji se našli u bitnim situacijama i pomogli mi. Bila je to uzajamna saradnja, gurali smo se međusobno da budemo bolji, učili jedni od drugih.”
Imali ste sreću da ste, gotovo uvijek, imali uz sebe zemljake – Predraga Badnjarevića, Dragana Šakotu, Predraga Zimonjića, pa Vladu Divca… Koliko Vam je to značilo?
„U PAOK-u nas je bilo sedmorica Srba. U početku su tu bili Duda Ivković, Zoran Savić i Bane Prelević. Kasnije je došao Šale (Dragan Šakota) i odigrao ključnu ulogu u odluci da ostanem u Solunu. Prvi mi je dao šansu da sa 17 godina igram u Evroligi. Poslije je bio i sjajan tajming kad sam odlazio u NBA, jer je Diki u istom trenutku potpisao za Sakramento kad sam došao u Kingse.
Vrlo je bitno imati tu podršku, ljude koji će da ti se nađu, ne samo na profesionalnom planu, već i u životu. Kad pričamo o ljudima koji su mi bili bitni, uvijek sam se trudio da opravdam njihova očekivanja i nadam se da sam uspio”, ističe Stojaković, a zatim se u svom stilu našalio:
„Da budem malo ’američki arogantan’ i kažem da sam možda na neki način i zaslužio da dobri ljudi budu uz mene.”
Činjenica da ste se opredelili da živite na relaciji Kalifornija – Grčka, samo potvrđuje koliko cijenite to što su vas u Solunu prihvatili kao svoga?
„Grčka se desila u najbitnijem dobu mog života, u tinejdžerskom uzrastu, poslije svih nedaća iz Hrvatske i borbe u Srbiji, konačno sam došao u zemlju u kojoj sam se osjećao slobodno i mogao ponovno da živim, a da se ne osvrćem. Jednostavno, da se opustim, budem običan tinejdžer i imam normalno odrastanje. Usput je i grčka liga tada bila jedna od najjačih u Evropi. Šansa da treniram sa najboljim igračima, da se nosim sa najboljima na evropskoj sceni, mnogo mi je pomogla. Grčku doživljavam sa posebnim emocijama, za mene je to druga domovina, poslije Srbije.”
Koja je najbolja ekipa u kojoj ste igrali?
„Iz mog ugla i kako sam se tada osjećao kao igrač, Sakramento od 2002. do 2004. godine. Zatim reprezentacija iz 2001. i 2002. Te 2001. bili smo dominantni.”
Igrom slučaja NBA trofej ste osvojili tek kao veteran sa Dalasom. Bila je to satisfakcija za plej-of prilike ispuštene sa Sakramentom?
„Ispalo je da je to kruna moja karijere, jednostavno tako se desilo. Bio je to skup dobrih iskusnih veterana sa jednim Dirkom Novickim, pa Džejsonom Kidom, odličnim trenerom Rikom Karlajlom. Završilo se na najljepši mogući način.”
Najbolje kvote vas očekuju u Meridianbet poslovnicama.
About The Author
