Vujanić: Prelazak iz Zvezde u Partizan potez karijere

U vremenu kada nema košarke, navijači obično pronalaze zanimaciju gledajući legendarne utakmice svojih timova ili gledaju poteze košarkaških idola koji su u nekim prethodnim sezonama ostvarivali velike uspjehe. Baš to se dešava u taboru partizanovaca u prethodnom periodu pošto je na društvenim mrežama isplivao video klip Miloša Vujanića u dresu Partizana.

Nekadašnji plejmejker crno-bijelih žario je i palio na početku ovog vijeka na domaćim parketima. Rijetko ko je bio u stanju da zaustavi sjajnog košgetera koji je za tri godine u Partizanu bio najbolji strijelac u svakom takmičenju, uključujući i Evroligu.

Momak koji je osvojio i zlatnu medalju sa reprezentacijom u Indijanapolisu je bio predodređen za veličanstvenu karijeru prepunu trofeja, ali povrede koljena su ga usporile. Uprkos tome, Vujanić je stekao kultni status kod mnogih navijača zbog stila igre.

Bio je ovo povod da pozovemo Miloša kako bi osvježili sjećanje. Iako nije sklon davanju intervjua odlučio je da se prisjeti nekih lijepih stvari koje su mu obilježile karijeru, a u njoj je bilo titula u Srbiji, Grčkoj, Italiji i Turskoj, uz krunu koja je stigla 2007. godine u Panatinaikosu kada se popeo na vrh Evrope.

Krenuli smo redom. Miloše, kada ste zavoljeli košarku?

“Rođen sam u Loznici, a tamo sam kao klinac imao samo jednu igračku. Loptu. Bio sam cijelio dan napolju i samo se igrao sa loptom, prvo je to bio fudbal. Obožavao sam fudbal i bio sam dobar u tim godinama, međutim u školskom dvorištu se pojavio neki klinac sa košarkaškom loptom. Bio je dvije godine stariji, htio sam da mu dokažem da sam bolji od njega i tu se rodila ta ljubav i želja za nadmetanjem, da pokažem svima kakav sam na terenu“, rekao je Vujanić u razgovoru za Maxbetsport.

Da li ste imali košarkaškog idola u tim godinama?

“Saleta Đorđevića bez ikakve dileme, zbog svih njegovih trojki. Evo sada kada pričam o tome mislim kao da su se juče dogodile. Nevjerovatan igrač, uvijek sam htio da budem kao on. U vrijeme kada smo mi bili klinci nije bilo puno košarke na TV-u. Jednom nedeljno treći kanal pusti neku zanimljivu utakmicu, onda mi svi snimamo na kasete pa kao ludi idemo na teren u školskom dvorištu da skidamo poteze i tako svake nedelje u nedogled”.

U profesionalne vode ste ušli kao igrač Crvene zvezde. Kako je došlo do angažmana u crveno-bijelom taboru?

“Sa 15 godina sam napustio Loznicu i otišao za Beograd, a odlazak u Zvezdu je vrlo zanimljiv. Prvo, mene niko nije bio zvao da odem u Zvezdu, već sam otišao sam, golobradi klinac, samo sam se pojavio na treningu. Sjećam se da su me bili pomiješali sa nekim drugim dečkom koji je imao zakazanu probu, ja sam se tada dobro pokazao na treninzima i bio sam deo juniorskog sastava, a poslije sam prešao i u seniore. Bio je to lijep period, zaista sam trenirao naporno i trudio se da budem što bolji igrač”.

Ipak, slavu ste stekli u Partizanu?

“Tako je. Ispostaviće se da je prelazak u Partizan moj ubjedljivo najbolji potez u karijeri. Da me neko ne razumije pogrešno nisam imao ništa protiv Zvezde, niti imam da kažem bilo šta ružno o nekome u Zvezdi. Jednostavno, tada je bilo rasulo u klubu, Partizan me je pozvao i ja sam prihvatio. Sve ostalo je poznato”.

Da li možete da izdvojite neki poseban trenutak u Partizanu?

“Teško zaista. Te tri godine samo lijepe stvari su se dešavale. Na timskom planu smo osvajali titule, a na ličnom sam zaista bio zadovoljan kako sam igrao. Bio sam najbolji strijelac u svim takmičenjima tih godina, u Evroligi, u domaćem takmičenju, bio sam reprezentativac i dio ekipe koja je osvojila zlato na Svjetskom prvenstvu, ali ako nešto moram da izdvojim od tih godina, to je rad sa Duškom Vujoševićem, zbog njega sam stasao u pravog igrača i profesionalca.”

Šta je bilo specifično u radu sa njim?

Da se razumijemo, ne postoji trener sa kojim sam radio a da je toliko posvećen košarci. To je potpuna predanost radu. Sjećam se da je tada najkraći bio zapravo timski trening, pošto sam ja dolazio da radim individualno sat vremena prije i sat vremena poslije, sve sa Vujoševićem, a onda poslije svega sesija razgovora i savjeta, kako treba da se ponašam, kako da treniram, kako da čitam određene situacije na terenu. Nekada se i nismo slagali, ali njega izdvajam kao trenera koji je obilježio moju karijeru”.

Uslijedio je odlazak u Italiju. U kakvom vam je sećanju ostala Bolonja?

“Prije Italije je bila priča o NBA ligi. Draftovali su me Njujork Niksi, ali sam ja tada osjetio da nisam spreman za NBA. Odlučio sam da ostanem u Evropi, a izbor je bio Skiper.

Da li je to bio vaš najbolji igrački period?

Zadovoljan sam kako sam igrao, zaista sam bio u dobroj formi, odlično sam trenirao. Stekao sam u potpunosti tu radnu etiku koja je potrebna da nastavite da napredujete. Što se tiče ekipe Bolonje, svi pamte meč protiv Makabija u finalu Evrolige kada smo izgubili sa velikom razlikom. Mnogi su zaboravili da smo isti taj Makabi nekoliko nedelja prije toga pobijedili sa 15 razlike. Jednostavno pregorjeli smo u želji u finalu, previše smo bili mladi. Sjetite se samo imena u toj ekipi, Karlos Delfino, Erazem Lorbek, Matjaš Smodiš, Đanmarko Poceko, Maćineli, Bazile, sve veliki igrači sa sjajnim karijerama, ali tada smo bili još mladi”.

Uslijedio je odlazak u Barselonu. Kako je do toga došlo?

“Moram nešto da otkrijem, mislim da to ne zna puno ljudi. U pitanju je posljednja sezona u Bolonji. Odlično igram, sve ide kako treba. Tokom te sezone Njujork Niksi, koji su me draftovali, trejduju moja prava u Finiks. Te sezone predsjednik Sansa, čuveni Džeri Kolanđelo dolazi u Italiju da me gleda. Poslije određenog perioda zove me na razgovor kako bi mi saopštio da je zadovoljan mojim partijama i kako želi da me odvede u Finiks da budem zamjena Stivu Nešu, a vremenom možda i nešto više. Godinu ili dvije prije toga su doveli Leandra Barbosu, a Kolanđelo mi je rekao da mogu isto tako lako da zaigram kao on. Barbosa je na kraju bio najbolji šesti igrač NBA lige, a ja sam nažalost pokidao ligamente na koljenu, ugovor je propao, a ja nisam otišao u NBA ligu”.

Poslije svega toga je Barselona došla na red?

“Tako je. Nije bilo lako, taj period je ostao obilježen vrlo lošim oporavkom od povrede. Tada je trener bio Duško Ivanović koji je na svu sreću bio pun razumijevanja, nije me forsirao, ali jednostavno nije išlo po planu, nisam se dobro osjećao na parketu”.

Poslije Duška Ivanovića, odlazite kod Željka Obradovića u Panatinaikos. Kakav je bio period proveden u Grčkoj?

“Poput Duška i Željko je imao razumijevanja. Sjećam se da mi je otvoreno rekao: “Kada budeš spreman ti mi reci i igraćeš”. Te sezone smo imali izuzetno jaku ekipu, prepunu zvijezda na svim pozicijama i sve smo osvojili pa i Evroligu. U finišu sezone sam imao ulogu na parketu, bio sam zadovoljan, na kraju lijep period u Atini. Poslije te sezone smo se dogovorili da napustim klub jer bi mi minutaža opala pošto je najavljen povratak Spanulisa i Jasikevičijusa”.

Poslije Panatinaikosa ste promenili još četiri kluba u četiri različite zemlje. Da li vam je to teško palo?

“Moram da priznam da je poslije Panatinaikosa sve krenulo silaznom putanjom. Sve više sam gubio draž za košarkom, bilo mi je teško da treniram, sve sam manje osjećao sreću na parketu kada pobjeđujem. Bilo mi je sve jedno kada postignem 30 poena ili četiri. Na kraju sam jedva čekao da prekinem sa košarkom, jednostavno tako se desilo. Uprkos tome, svaki dan sam prije treninga imao poseban režim da održim kondiciju, trenirao sam maksimalno, ali ponovo su se dešavale povrede koje su ubijale tu ljubav, da se tako izrazim”.

Da li danas postoji neki novi Miloš Vujanić?

“Postoji, moj sin. Ima sedam godina i potpuno je zaluđen košarkom, stalno gleda, sve utakmice. Uz njega i ja pratim, naravno Partizan gledam  najviše. Stekao sam utisak da sve manje ima igrača koji su u stanju da uzmu loptu u svoje ruke i riješe utakmicu. Takve igrače volim da gledam, a sve ih manje ima “,zaključio je Vujanić .

foto:euroleague