Tripković: Dule je rekao – šuter, sad bih drugačije!

Do 23 godine osvojio je 12 trofeja sa Partizanom i srebro sa reprezentacijom Srbije na Evropskom šampionatu 2009. u Poljskoj. Imao je ruku od ‘milion dolara’, ali je već pet godina kasnije morao da završi karijeru.

Problemi sa kukovima Uroša Tripkovića prerano su da odvojili od košarkaškog terena, a sreću, mir i zadovoljstvo pronašao je u porodici i borovnicama. Jedan je od pionira tog posla u Srbiji…

Učenje akcija i proučavanje skautinga protivnika bilo je iza Uroša, a čitanje knjiga o voćarstvu i svakodnevno usavršavanje njegova budućnost. Njegovi vršnjaci (Novica Veličković, Milenko Tepić, Strahinja Milošević, Dejan Borovnjak…) i dalje su aktivni na košarkaškom terenu, ali jedan od najfinijih šutera iz prve decenije 21. vijeka nije želio dalje. Mogao je, ali nije želio da se muči.

“Sa 16 godina ušao sam u prvi tim Partizana, igrao u Evroligi, osvajao trofeje, radovao se da najboljim navijačima na svijetu… Prvu operaciju hrskavice kuka imao sam sa 25 godina. Oporavak je trajao šest mjeseci. Prilično uspješno sam se oporavio i super sam se osjećao. Bilo mi je čudno što više ne osjećam bol. Imao sam ga godinama unazad, a nisam uopšte znao šta je problem, koji me je mnogo sputavao u kretanju. Poslije prve operacije sam ponovo uživao u košarci. Godinama sam se nosio sa tim problemom, a poslije treninga se dešavalo da ne mogu ni kilometar da prošetam. To je počelo u Partizanu, da bi se kasnije polako pogoršavalo. Poslije prve operacije srećan sam ponovo išao na treninge i na utakmice. Normalno sam se kretao, mogao sam da uradim šta hoću. Godinu dana mi je bilo super, da bih ponovo osjetio isti bol. I prije pregleda sam pretpostavio šta je u pitanju,” priča 34-godišnji Tripković u intervjuu za Sport Klub.

“Uslijedila je i druga operacija i rečeno mi je da je to neriješiv problem. Svi sportisti znaju da je hrskavica problematična. Ima vještačkih hrskavica koje mogu da zamijene prirodnu, ali i one se krune. Oporavak je dug i rekli su mi da ću poslije godinu dana vjerovatno imati isti problem. Druga stvar, poslije svake nove povrede i mjeseci mirovanja vratiš se dva koraka unazad. Da prođem kroz sve to da bih poslije godinu dana morao ponovo da se operišem, šta sam onda uradio? Prosto sam morao da donesem odluku da se povučem. Nisam to želio, 27 godina je prerano da se završi karijera. Da je sve bilo u redu, vjerovatno bih sada negdje završavao karijeru.”

Problem je, dakle, hroničan. Da li su doktori mogli da vam odgovore na pitanje šta je uzrok?

“Dvije su mogućnosti – ili sam na vratu butne kosti genetski imao kalcifikat ili je on nastao od napora i određenih pokreta. Bočnim kretanjima je hrskavica stalno udarala u kost i zbog toga je polako pucala. Dakle, ili je to nastavilo do napora ili je genetski. Ipak, da je genetski, taj problem bih imao mnogo ranije. Zbog toga sam mišljenja da je to problem koji je nastao zbog napora jer sam još kao tinejdžer bio u profesionalnom pogonu.”

Britanski teniser Endi Mari takođe se godinama bori sa velikim problemima sa kukovima, ali istrajava, i dalje je na Turu?

“Ja nisam operisao samu hrskavicu u zglobu kuka. Nisam imao problem sa hrskavicom koja se nalazi između butne i karlične kosti. Imao sam problem sa onom koja se zove labrum. Ona ide jednim dijelom preko karlice, a drugim preko vrata butne kosti. Nalazi se bočno. Nije mi bio potreban vještački kuk ili implant kao kod Endija.”

Bili ste vrhunski šuter, projekat trenera Duška Vujoševića i kluba iz Humske, ali činjenica je i da ste zapostavili ostale segmente igre. Previše ste se oslanjali na šut, da li biste danas nešto promijenili u svojoj igru?

Najlakše je biti pametan pošto se nešto desi, ali ono što bih sigurno promijenio je način igre, u smislu da bih se na treningu više fokusirao ne neke druge stvari, a ne samo na šut. Radio bih na driblignu i na tome da imam više kontakta i samopouzdanja sa samom loptom. Poslije prve operacije sam 3-4 mjeseca trenirao sa kumom. Sve vrijeme sam radio sa loptom, razne stvari iz drublinga. Šutevi su bili propratna stvar. Kada sam počeo sezonu u Valjadolidu, osjećao sam da sam sigurniji sa loptom. Igrao sam na poziciji keca, igrao sam iz pika, šutirao… Drugačiju dimenziju igre dobiješ kada si kreativniji. Mnogo se lakše igra i lakše se postižu poeni. Druga stvar koju bih promijenio je ta da bih više radio na fizičkoj spremi, jačao bih tetive, ligamenate, radio bih na balansu. Mi smo u Partizanu mnogo trenirali, ali najviše na terenu. Nije bilo toliko vremena za druge stvari, a mislim da je to izuzetno bitno. Kao i u nekim drugim stvarima, kada je nešto prenaglašeno, dogodi se disbalans i jedno drugo ne može da isprati.”

Posljednjih godina nema mnogo takvih igrača, da li klasični šuteri polako nestaju?

“Gube se i treba da se izgube po mom mišljenju. I Džejsi Kerol je šuter, jel tako, vrhunski. Jedan od rijetkih je bio Rej Alen u NBA, koji se potpuno oslanjao na šut, ali u SAD je drugačiji mentalitet. Ako promašiš deset lopti, šutiraš jedanaestu, ne zanima te ništa. Kada izgube utakmicu sve je opušteno – biće bolje, ajmo dalje i nema tog pritiska. Drugačije je sve. Po mom mišljenju, i ne treba da bude igrača koji će da se oslanjaju samo na jednu stvar, nebitno da li je to šut, prodor… Oni koji imaju samo prodor treba da rade na sebi, da vremenom i šut namjeste i budu opasni i sa drugih pozicija. Nisam uopšte za jednostranost.”

Činjenica je i da bi današnja košarka, gdje je odbrana u neku ruku zapostavljena i daje značajan prostor izrazitim napadačima, više odgovarala vašem stilu igre?

“Vjerovatno. U NBA se odavno igra na što više koševa i da to bude zanimljivije za publiku. Polako i evropska košarka prelazi na taj način igre. Nema klasičnih centara, više se igra gore-dole. Vjerovatno bi meni više odgovaralo sada nego neka postavljena igra, ali takvo je vrijeme bilo.”

Za prvi tim Partizana debitovali ste 2002. sa nepunih 16 godina. Da li mislite da je jedna od grešaka i što ranije niste otišli u inostranstvo, a bilo je ponuda?

Nisam mogao. Bilo je prilike da odem i ranije, imao sam ponudu iz Baskonije sa 19 godina. To je bilo kada sam kao klinac odigrao ekstra sezonu. Bila je prilika da odem, čak je i obeštećenje bilo poprilično visoko za taj period, velika suma novca je bila u pitanju, ali klub je odlučio da me zadrži. Bez odobrenja kluba nisam mogao da razmišljam o transferu. Procijenili su da je rano da odem. Sa druge strane, kada me ljudi pitaju o trenerima, uvijek kažem da sam poslije Partizana bio u Huventudu, u Malagi, Feneru, Valjadolidu i Italiji, imao iskustva sa još sedam, osam trenera i nisam naišao na boljeg od Duleta Vujoševića. On je oduvijek imao autoritet i on je odredio da ja treba da se profilišem tako da budem klasičan šuter. Kada bih sada mogao da mijenjam nešto, u startu bih radio neke druge stvari. Šut je vrlo bitan, ali gledao bih da i u nekim drugim segmentima budem dobar i da napredujem. Te godine kada sam se u Valjadolidu vratio iz povrede imao sam potpuno drugačiju dimenziju igre. Mnogo lakše se igra, imaš više mogućnosti i više značiš ekipi. To je velika razlika, nebo i zemlja, što se tiče same igre.”

Koliko je teško biti Duletov miljenik, a sa druge strane i dežurni krivac ako krene kako ne treba?

“Kao klinac nije lako. Vujošević je takav trener i čovjek da će sve da ti dâ. Puštao me je da igram i da griješim, a sa druge strane traži neke stvari van terena koje nije lako ispoštovati kada si mlad. Podnijeti pritisak i još mnogo toga je lakše sa 25-26 nego sa 18-19 godina jer još nisi formiran kao ličnost. Sa 20 misliš da imaš neke godine, a tek kada pređeš 30 drugačije sagledavaš neke stvari. Vujošević mi je zaista dao prostor na terenu i stvarno ne mogu ništa da mu zamjerim. U tom periodu kada su igrali Kosta, Tepa, Novica, ja sam sigurno imao najviše njegove pažnje. Sa druge strane, to mi je očigledno bilo preteško u tom momentu, da sve to iznesem.”

Pored Vujoševića, sarađivali ste sa vrhunskim trenerima poput Dušana Ivkovića u reprezentaciji i Aitom Garsijom Renesesom u Unikahi. Da li pomenuti treneri imaju nešto zajednično, koji daje najviše slobode igraču?

“Ivković i Vujošević imaju ogorman autoritet. Duda ima autoritet i na svjetskom nivou. Ima i Dule, ali sjećam se kada smo bili u reprezentaciji, odemo negdje i šta god treba, jedan Ivkovićev telefonski poziv i sve je obezbijeđeno. Što se toga tiče, to sam vidio samo kod Dude i nigdje više. Od svih njih, Dule je sigurno najposvećeniji košarci. Iskreno rečeno, on je fanatik i kao takav od svih drugih očekuje da se posvete i to ne 100, nego 200 odsto, da im sve drugo dok su na terenu i van njega bude sporedno. Meni se lično Aito nije svidio kao trener. Kao igrač volio sam da znam neke principe. Kod Duleta i kod Dude se uvijek znalo ko šta radi, kako se brani, šta u određenoj situaciji treba da se uradi, ko će da pomogne… Kod Aita je to više bila improvizacija, sloboda igrača da se snađe. Što se toga tiče, bilo mi je poprilično čudno i drugačije.”

Sa 386 odigranih utakmica peti ste na vječnoj listi crno-belih (Veličković, Božić, Kecman, Savović) i sa 12 trofeja jedan od najtrofejnijih igrača. Da li neku sezonu možete da izdvojite?

“Dugo sam bio u Partizanu, sedam godina, i za to vrijeme prošlo je mnogo igrača. Svake godine smo osvajali titulu, često i Jadransku ligu i Kup. Teško mi je da izdvojim određenu sezonu. Kada su igrači u pitanju, Milojević je bio glavni igrač dok je bio u klubu. Ne samo na terenu, već i van njega bio je dečko za primjer – u ponašanju i u komunikaciji sa drugima. Uvijek je bio spreman da pomogne mladim igračima. I dan danas sam dobar sa njim, i dalje je isti takav. Jednostavno, on je figura za sebe i stvarno je značio mnogo za Partizan i za sve nas koji smo bili uz njega. Takođe, Pera Božić je imao veliki uticaj na mene, on je sada kum mojoj djeci. Rijetko se takav čovjek sreće, da je posvećen svima, a najmanje sebi. Bio je kapiten mnogo godina, osvajao je trofeje i držao ekipu na okupu. Kad god je neko imao problem, znao je da sjedne sa njim i da popriča. Imao je veliki uticaj na moju ličnost, ponašanje, stavove i sve ostalo. Hvala mu. Hvala i Miloju.”

Da li bi mogli sebe da zamislite u ulozi Novice Veličkovića, koga i sa 34 godine krase osobine s kojom je navijače ‘kupio’ još prije deceniju i po?

“Novica je uvijek bio borben i srčan, u nekim momentima možda i previše. Tu osobinu nosi u sebi i zadržao je do današnjeg dana, što je stvarno lijepo. Da nije tako, verovatno bi već prestao da igra. Nole je kapiten i kada se neko sa 34 godine tako postavi, onda ni mlađi igrači ne mogu da se ponašaju drugačije. Njegova ličnost vuče cijelu ekipu i svi će da budu bolji, agresivniji i spremniji. To stvarno znači za klub.”

Nedavno je Vlado Šćepanović imenovan za prvog trenera Partizana. Tokom 2004. bili ste saigrači u crno-bijelom dresu?

“Da, to je ona sezona kada je u Vršcu pogodio preko šest ruku i donio nam titulu. To je bilo jedno od ljepših finala. Žao mi je što nisam bio u ekipi kada je Dušan Kecman postigao onaj koš preko cijelog terena u Zagrebu. To je doživljaj za ceo život. Gledao sam na TV, poludio sam. Mogu da zamislim kako bih ‘eksplodirao’ da sam bio u zagrebačkoj Areni i dio tog tima. Nezaboravno, vjerovatno i neponovljivo,” priznaje Tripković i vraća na Šćepanovića.

Nezgodno je bilo šta komentarisati prije početka sezone. Tokom pauze otišao je Andrea Trinkijeri i promenjeno je nekoliko igrača. Šćepa ima šlifa i mnogo iskustva kao igrač. Mislim da zna sa igračima, da može da ih procijeni i da izvuče iz njih ono najbolje. E sad, sve zavisi kako će se uklopiti novi igrači, a zavisi i od drugih. Zvezda se pojačava, dovela je mnogo igrača. Sezona sigurno neće biti laka. Pitanje je uopšte kako će se igrati i šta će se dešavati zbog pandemije. Mislim da će ove godine biti cirkus. Čuo sam da ima predloga da se odigraju neke utakmice, pa mjesec i po dana bez mečeva. Ne znam na šta će to da liči, gdje je tu takmičarska forma? Skeptičan sam po pitanju ove sezone, kako će to uopšte izgledati i na šta će ekipe ličiti s obzirom na situaciju.”

Član reprezentacije bili ste na tri velika takmičenja. Debi je bio 2006. na SP u Japanu sa svega 20 godina, zaključno sa EP tri godine kasnije kada je prekinut niz od sedam godina bez osvojene medalje. Zadovoljni?

“Uvijek je lijepo igrati za reprezentaciju. Taj osjećaj kada si na terenu i kada se svira tvoja himna… svaki put se naježim. Ponos je da nastupaš za reprezentaciju i da značiš nešto za sve ljude u državi. To je fenomenalan osjećaj i ostaće mi uvek u najljepšem sjećanju. Kako mi se čini aktuelna reprezentacija Srbije? Mislim da imamo dobru osnovu. Ima mnogo dobrih igrača. Kada bi se svi odazvali pozivu, da im klubovi dozvole da dođu i da nema povreda, nema sumnje da imamo vrhunsku ekipu. Vjerujem da će Igor Kokoškov to znati da uklopi jer je on već dugo u NBA i tamo radi sa svim tim zvijezdama. U NBA su igrači na prvom mjestu. U evropskoj košarci je to malo drugačije, trener je figura koja je bitna. Njemu će to značiti jer će u reprezentaciji imati mnogo zvijezda i dobrih igrača, da to lijepo može da izbalansira i da napravi dobru atmosferu. Ne znam ko će igrati, ali sigurno je da imamo odličnu ekipu.”

Prošli ste sito i rešeto u karijeri koja je mogla da traje mnogo duže. Da li imate savjet za klince koji sanjaju da jednog dana budu na najvećoj sceni?

Moraju da budu posvećeni i da rade na onome što misle da im nije jača strana. U današnje vrijeme sport je surov i ako se izgubiš na godinu, dvije poslije teško možeš da se vratiš. Kao klinac od 18-19 godina nije lako biti fokusiran samo na jednu stvar, što je i normalno. Opet, onaj ko je posvećen uspjeće da se koncentriše i da dan organizuje na osnovu treninga i utakmica. Ako se posveti tome, mislim da može nešto da napravi u karijeri. Sada svi koriste društvene mreže. Šta ćeš da radiš van treniga, da ležiš u krevetu i da ‚visiš‘ na telefonu? Ja sam uvijek za druženje, da odeš da popiješ kafu i da komuniciraš, kao u stara dobra vremena. Ali, ne vjerujem da je to presudno što se tiče same igre. Najvažnije je da budu posvećeni sportu i da se usavršavaju iz dana u dan.”

Uroš je košarkašku loptu zamenio druženjem sa prirodom, preciznije borovnicom.Voli prirodu i zadovoljan je izborom.

“Generalno, to je sezonski posao, preko zime nema ništa da se radi. U februaru počinje rezidba, što nije mali posao, a sezona traje negde do kraja septembra. Moraš da budeš prisutan, da pratiš, da se nešto ne razvija kako ne treba. Ne postoji nijedno voće koje ćeš samo da posadiš, čak ni orah, i da kupiš plodove. To je priča za malu djecu,” objašnjava nekadašnji reprezentativac i nastavlja:.

Prije pet godina zasadio sam malo da probam, iako sam obilazio imanje, raspitivao se i pričao sa ljudima bilo je mnogo grešaka. Jednostavno, praksa je jedno, a priča i ono što može da se pročita u knjigama nešto sasvim drugo. Borovnica je relativno mlada voćna kultura u Srbiji. Danas imaš od koga da vidiš lijepe zasade i popričaš sa nekim ko želi da podijeli iskustvo, do prije šest, sedam godina toga nije bilo. Imam mnogo drugara koji su zasadili borovnicu, razmjenjujemo iskustva, ide fino, ne mogu da se žalim. Trenutno nije teško plasirati proizvod, mada kod nas nikad ne možeš da budeš siguran. Ipak, kad pogledaš neko drugo voće kako se kreću cijene i kakav je plasman, mogu samo da se nadam da će se, kada su borovnice u pitanju, ovakva situacija zadržati još mnogo godina. Ako imaš kvalitetnu robu nije problem da se proda. Ovog ljeta sam cijedio i matični sok, da vidim kako će da ispadne, pa ako bude interesantno možda budem počeo i ozbiljnije.”

Mnogi sportisti, pogotovo košarkaši, odlučili su da novac ulože u voćarstvo?

“Marko Kešelj ima borovnice, čuo sam i da je Branko Lazić zasadio, Nenad Krstić ima destileriju, Kosta Perović trešnje i neko ljekovito bilje, Predrag Drobnjak kruške, komšije smo u selu, počeo je i proizvodnju rakije, Dejan Milojević gaji jabuke, hoće i on borovnicu… Volim prirodu i prije ću da odem u prirodu, neko u neki grad da ga obilazim i razgledam. Uvijek sam sam bio za planinu i šumu, više mi prija. Posao mi je dinamičan, priroda mi je kancelarija i zaista mi je lijepo. Naravno, ima odricanja kao i u svim drugim sferama života, zavisiš od vremena, moraš odmah nešto da uradiš jer će za dva, tri dana možda biti kasno, ali to je moj izbor,” ističe Tripković koji je poslije Partizana igrao još u Huventudu, Unikahi, Valjadolidu, Fenerbahčeu i Kremoni.

Karijera

Tripković je sa Partizanom sedam puta bio prvak države (2003-2009), tri puta osvajač ABA lige (2007-2009) i dva puta najbolji u Kupu Radivoja Koraća (2008, 2009).

Sa reprezentacijom Srbije ima srebro sa prvenstva Evrope 2009. i bronzu sa selekcijom U20 četiri godine ranije, dok je u inostranstvu osvojio Kup Turske sa Fenerbahčeom 2013.

foto:fiba