Radivojević: Došao sam u Igokeu na 20 dana…
Neki su ga kao borbenog mladog košarkaša voljeli, neki nisu, ali Vuk Radivojević tada nikoga nije ostavljao ravnodušnim. Kako je vrijeme prolazilo, i on je sazrijevao, smirivao se, da bi prošlog ljeta u Igokei završio igračku karijeru kao poštovani veteran.
Zahvalnost Sagadinu, čuveni Kup u prvoj sezoni sa Zvezdom, Drobnjakova trojka, tuča sa Kibuom Stjuartom, Evrobasket 2007. godine sa Slavnićem kao selektorom, Španija, Igokea… O svemu tome je Radivojević govorio u intervjuu za Sport klub rezimirajući 17 godina dugu profesionalnu karijeru.
Kao mladić je Vuk važio za srčanog, ponekad i prgavog košarkaša, a pri kraju igračke karijere bio je veteran kojeg su mlađi saigrači mogli samo da požele.
“Normalno je da se čovjek godinama razvija. Kada si mlađi, eksplozvnije i burnije reaguješ, a sa godinama dobijaš košarkaško i životno iskustvo koje pokušavaš da preneseš i na mlade saigrače. Kada sam završio karijeru u Igokei, u posljednjoj godini je tu bio Dalibor Ilić, duplo mlađi od mene“, počinje Radivojević za Sport klub i dodaje:
“Karijera brzo proleti i ostanu i lijepe i ružne stvari, ali više je lijepih sjećanja. Najteže mi je padalo razdvajanje od porodice kada sam igrao u inostranstvu. Odeš negdje na četiri-pet mjeseci, sâm si, odvojen od svih i moraš sâm da se boriš. Kada je košarka u pitanju, najteže su mi padale povrede. Mučio sam se dvije-tri godine kada sam imao težu povredu, to je svim sportistima najteže u karijerama. Sreća svih je onih kojima se to nije desilo“.
U Crvenu zvezdu došao je Radivojević 2003. godine kao malo poznati košarkaš iz kraljevačke Sloge. Otkrio ga je Zmagoslav Sagadin, trener o kojem vladaju oprečna mišljenja.
“Veoma sam mu zahvalan kada je o košarci riječ – sigurno nije bio lagan potez tada da me dovede u Zvezdu, koja je bila projektovana za velike stvari u petogodišnjem projektu. Ima i drugih ljudi koji su zaslužni – Trifunović je bio pomoćnik, ali me je Zmago gurnuo u košarkašku vatru i na evropsku scenu u periodu kada mi je to baš bilo potrebno. S druge strane, svi imamo vrlina i mana. Privatno je jedno, košarkaški drugo. Neki o njemu misle loše, neki dobro. Bio je težak za rad kao trener – ko to može da izdrži, to je OK. Treneri poput njega skoro iskorenjeni u današnjim vremenima, igrači se menjaju, mladim igračima je danas nezamislivo to kako smo mi trenirali kod njega, ali nama je bilo normalno. Ja sam bio klinac i mogao sam da izdržim sve, nije mi bilo teško“.
U prvoj Radivojevićevoj sezoni u Zvezdi najveći uspjeh bio je osvajanje Kupa, i to na nevjerovatan način – u Novom Sadu su crveno-beli sva tri meča dobili poslije produžetaka. Prvo Partizan, zatim domaćina Vojvodinu i tadašnji Refleks u finalu.
“To se rijetko dešava i nikada se ne zaboravlja, pogotovo što je na početku karijere i što se desilo sa Zvezdom. Moja prva godina, bio sam naloženi klinac i jedva sam čekao da se nešto desi, a to što mi se tada desilo predstavljalo je najbolji početak karijere. Osvojili smo trofej, prvi za koji smo se borili“.
U Zvezdi je Radivojević u prvom mandatu ostao do 2007. godine, a Partizan je tada bio dominantna sila u srpskoj košarci i crveno-bijeli tu superiornost nisu uspijevali da prekinu.
“Po mom mišljenju, tada je Partizan imao mnogo bolju logistiku, istoriju i sistem – dugi rad, rezultate i stvaranje, a Zvezda je polako kretala u to. Bilo je velikih problema sa finansijama, mislim da je i to dosta uticalo, zbog toga su bile velike oscilacije. Dolazila su velika imena, onda su nastajali finansijski problemi, zbog čega dugogodišnji plan nije mogao da opstane, pa se ponovo sve menjalo. Za to vrijeme, Partizan je imao kontinuitet. Sada posljednjih godina, pošto je Zvezda preuzela primat od Partizana, vidi se da je ona ušla u mirnije vode“, kaže Radivojević i prisjeća se:
“Mi smo bili blizu nekoliko puta, dešavale su se i ružne scene. Prve sezone kada smo osvojili Kup, prekinuta nam je utakmica na polufinalu u Vršcu i nismo ni završili takmičenje. Tada je policija napala naše navijače u Vršcu, desila se situacija direktno na terenu, poslije čega smo mi napustili teren. Ljudi iz kluba su tada odlučili da se ne nastavi takmičenje jer su smatrali da je to bio udar na naš klub i donijeli su tu odluku. E sada, šta bi bilo da se nije tako desilo… Imali smo dobar tim, pokazali smo to i u Kupu i mislim da bismo imali snage da se nosimo. Pa onda, tokom moje posljednje godine u Zvezdi, kada smo igrali finale. U prvoj utakmici je Drobnjak dao koš, pa da li je bio aut ili nije… To je bio splet ružnih događaja i nismo uspjeli. Jedina neostvarena želja mi je titula sa Zvezdom“.
Vizneski, Henderson, O’Benon, Bili Tomas, bilo je mnogo stranaca sa kojima je Radivojević tada igrao u Zvezdi.
“Kao čovek je, po mom mišljenju, najbolji bio Bili Tomas. Veliki igrač, košarkaš i profesionalac sa odličnim ponašanjem, ali imao je ličnih problema, pa je na polusezoni morao da ode. To nam je bio veliki peh te sezone, prve kod Šakote“.
Mnogi su zapamtili scenu iz 2005. godine i tuču u meču sa Vojvodinom – Kibu Stujart, tadašnji centar Novosađana, udario je Vladislava Dragojlovića, a u potonjem metežu Radivojević je laktom udario Stjuarta. Ali poslije su Vuk i Kibu bili saigrači…
“To je još jedan upečatljiv momenat. Kada je Kibu potpisao za Zvezdu, blesavi Pero (Antić) je u svlačionici preko cijelog zida nalijepio poster na kojem je bio trenutak kada udaram Kibua. Ulazim u svlačionicu, a Kibo unutra gleda poster. Tada smo se prvi put i sreli poslije toga i ismijali smo se. I on je odličan momak. Neke stvari se dešavaju kada si na terenu, to je normalno u žaru. Uspjeli smo da ga dovedemo tada, ali je i on otišao vrlo brzo, isto zbog porodičnih problema. Stvarno smo imali mnogo pehova sa strancima“.
Ljeta kada je otišao iz Zvezde na klupi reprezentacije Srbije bio je Zoran Moka Slavnić. Bilo je to prvo veliko takmičenje na kojem je Srbija nastupala kao samostalna zemlja, a Moka je umnogome podmladio ekipu – predvodnici među iskusnijima bili su Gurović i Jarić. Ipak, takmičenje je završeno već u grupi porazima od Rusije, tijesnim od Grčke i na kraju od Izraela.
“I za time mi ostaje velika žal, pogotovo što mi je to bilo jedino takmičenje na kojem sam učestvovao sa reprezentacijom. Mislim da smo mogli mnogo više, Moka nije imao sreće, nisu ga podržali… Kao što smo sada govorili o Zmagu, tako možemo i o Moki. Jedni pričaju jedno, drugi drugo, ali mislim da je on to dobro napravio. Podmladio je ceo tim i reprezentaciju, preuzeo je rizik – izbacio je Tea u prvi plan, Novica je isto bio klinac. Ja sam sa 24 godine bio mlađi jedino od Gurovića i Jarića. Jeste da je ceo tim bio novi, ali došli smo u situaciju da smo sa malom razlikom izgubili od Rusa, koji su kasnije osvojili zlato. Protiv Grka se desila neviđena krađa, što je Darka (Miličića) iziritiralo za onu čuvenu izjavu – ne opravdavam ga, ali on je takav, veliki je emotivac i ne trpi nepravdu. Nije mogao da prećuti. Trebalo je da dobijemo tu utakmicu sa Grcima, onda bismo sigurno dobili i Izrael, a ovako smo psihički pali. Otišli bismo u drugi krug i ko zna šta bi bilo, a ovako se završilo neslavno. Moka je imao specifičan odnos, svoj stil i ponekad drugarski odnos. Radili smo, bili smo dobar tim, atmosfera je bila dobra. To se pokazalo na terenu, ali kada se tako nešto desi, onda pukne sve – Gurke i Darko bili su iziritirani“.
Navijači Crvene zvezde uglavnom pamte Radivojevića po fenomenalnoj partiji protiv Real Madrida u ULEB kupu, kada je flertovao sa tripl-dablom, ali i po 37 poena Partizanu u finalnoj seriji plej-ofa pri zaostatku 0-2 (na kraju je bilo 3-1 za crno-bijele).
“Sjetim se tih mečeva ponekad, uglavnom kada sa nekim razgovaram, pa se podsjetim. Tip sam igrača koji je velike utakmice bolje igrao i imao veću motivaciju, pogotovo protiv Partizana kada su tribine uvijek pune. To finale sam spomenuo. Prvu utakmicu smo izgubili i svi su nas otpisali. I drugi meč smo izgubili i bilo je izvjesno da će biti 3-0. Ipak, naš inat je proradio i uspjeli smo da dobijemo tu treću. Te sezone nam je dobro išlo i u Evropi. Dobili smo Real u grupi, ali smo ispali u četvrtfinalu od njih, a Real je osvojio. Godinu ranije smo u četvrtfinalu izgubili od moskovskog Dinama, koji je takođe osvojio Evrokup. Imali smo jak tim, ali smo gubili od timova koji su bili stvarno prejaki i koji su na kraju osvajali takmičenja“.
Poslije je Radivojević igrao za Zvezdu i u sezoni 2009/2010, a zatim i od 2011. do 2013. godine. U poslednjoj sezoni dao je ključno bacanje kojim su crveno-beli savladali Radnički iz Kragujevca, obezbijedili finale ABA lige, samim tim i plasman u Evroligu.
“Krivo mi je zato što nisam ‘zakačio‘ igranje Evrolige. Tada je bila turbulentna sezona i promijenila su se tri trenera. Na fajnal-for smo otišli, a trener Radonjić je stigao sedam dana prije toga umjesto Vukoičića (Milivoje Lazić otpušten je u ranoj fazi sezone). Snašao se i nekako smo izborili plasman u Evroligu. Tada smo osvojili Kup i potom smo ušli u finale sa Partizanom. Imali smo prednost na poluvremenu, da bismo kasnije izgubili meč. Teška godina sve skupa“.
Tada se fajnal-for igrao u Laktašima, a Partizan je pobijedio Zvezdu 71:63 na krilima 15 poena Lea Vestermana.
“Meni se tada desio peh. Čim sam ušao u utakmicu, u drugom-trećem napadu mi je u nekom bloku totalno iskočilo rame. Nisam htio da odustanem, igrao sam, ali uz neku nemoć. Mislim da smo dobro krenuli, ali je i Partizan imao dobar tim. Igrali su odlično. Iskoristili su momenat, mi nismo mogli da držimo koncentraciju 40 minuta. Kažem, Dejo je došao kasno, sedam dana prije toga, i nismo imali vremena da se pripremimo na pravi način“.
Dvije sezone u Fuenlabradi (2007-2009), jedna u Turk Telekomu (2013/2014), jedna u Šljonsku (2014/2015), igrao je Vuk i u inostranstvu.
“Meni je bilo najljepše u Španiji. Volim špansku košarku, prija mi kada se igra dosta brže – jači je ritam, dosta trčanja i svega. Dvije lijepe godine sam imao u Fuenlabradi, ali poslije toga je krenula ona ekonomska situacija i najveća kriza je zadesila Španiju – toje dosta uticalo na sport i zbog toga sam odlučio da odem. Nije bilo novca, svi ugovori su pali više od 50%. Žao mi je što se to desilo jer bih sigurno ostao tamo. Prija mi njihov način života, ali i košarka. Ali i u Turskoj mi je bilo lijepo. Sa Jokom Vrankovićem sam imao odličnu saradnju dok nije otišao, on me je i doveo u Turk Telekom – iznenadio sam se uslovima, Turci zaista imaju neograničene finansije i mogućnosti. U Poljskoj sam se kratko zadržao, ali sam bio u divnom gradu. Svi koji igraju tamo se žale, a meni je zapao Vroclav. Zboh nekih problema nisam mogao direktno iz jednog u drugi turski klub, ali mi je drago što sam u Poljskoj upoznao Emila Rajkovića, divnog čovjeka. Ostali smo veliki prijatelji. Pokazalo se da je veliki trener (trenutno vodi Astanu) i mislim da će napraviti još veće uspjehe”.
Na pitanje koje su greške u karijeri zbog kojih se kaje, Radivojević odgovara:
“Nisu to greške, već odluke koje sami donosimo. Dosta ljudi mi zamera što nisam nikada hteo da pređem iz Zvezde u Partizan kada sam bio mlađi. To ne bih nikada uradio. I da se sto puta vratim u to doba, nikada to ne bih uradio. Poslije prve godine u Zvezdi su oni imali želju da se vratim (u Partizanu je bio u mlađim kategorijama) i bilo je poziva, ali nije mi padalo na pamet. To su znali ljudi iz Zvezde. Ostao sam u Zvezdi četiri godine, odradio sam taj ugovor. Imao sam uslova svake godine da odem negdje. Ljudi iz uprave su bili divni prema meni, imali su odličan odnos. Bilo je ponuda iz Italije i Španije, ali ja sam bio naloženi klinac i želio sam jedino da osvojim titulu sa Zvezdom. Nije mi palo na pamet da odem iz Beograda. Ne žalim za tim. Možda bih napravio bolji finansijski potez, ali meni je u Zvezdi bilo lijepo. Žao mi je samo što nismo uspjeli da osvojimo titulu, ali ni za čim drugim ne žalim. Donosiš odluke, a da li su dobre ili loše… Bitno je da stojiš iza njih“.
Godine 2015. Radivojević prelazi u Igokeu. Kako kaže, potpuno neočekivano.
“Te godine kada sam završio četiri mjeseca u Poljskoj, čekao sam da se vratim u Tursku. Turska liga se skroz digla, finansijski su najbolje stajali i imali su najviše klubova koji su mogli da plate. Otišao sam na pripreme sa Fenerbahčeom, bio sam tamo mjesec dana i sa njima sam proveo divan period, sa Željkom Obradovićem, Batom Zimonjićem… Bilo mi je lijepo sa njima, a ja sam trenirao s njima dok su im odsustvovali igrači. Sedam dana poslije turnira u Zadru dobio sam poziv Igokee, trener je tada bio Željko Lukajić. Zvali su me Igor Dodik i on. Igor je zamolio da dođem da im pomognem na 20 dana, dok se ne javi klub u Turskoj. Mlad su tim, slabijeg budžeta, pa da im pomognem na početku lige, dok se ne dignu. Došao sam na 20 dana, a evo već šest godina ne mrdam, tako se šalimo… Vrlo brzo smo ostvarili lični kontakt, meni je sve prijalo kod njih. Sa Igorom Dodikom sam se kasnije porodično sprijateljio. Druga ćerka mi se rodila u Banjaluci prije godinu i po“.
Igračku karijeru okončao je u junu prošle godine u Igokei, a sada je sportski direktor kluba.
“Najbolja stvar koju sam u karijeri stekao su prijatelji i poznanstva. Imam mnoštvo poznanstava i prijatelja sa kojima sam ostao u kontaktu i sarađivao. Funkcioneri, treneri, igrači i menadžeri koje sam upoznao sada su mi najveća pomoć u radu“.
Za kraj, pitali smo Vuka hoćemo li ga nekada vidjeti pored terena kao trenera.
“To mi je čak bio plan. Prije oko šest godina sam završio Višu trenersku školu, imam i licencu. To mi je bila želja. Vidio sam se tu, želio sam to da radim, ali u Igokei mogu više da pomognem na trenutnoj funkciji, njima to više znači. Vidjećemo“, zaključuje Radivojević za Sport klub.
foto:kosarka24.ba
About The Author
