Obradović na ivici suza: Priča o Dudi, buzukiju, 10. EL, Partizanu i razlazu sa Spanulisom

Željko Obradović dao je opširan intervju za grčki portal “Sport24”.

Najtrofejniji stručnjak u evropskoj košarci pričao je o svojoj karijeri koja je počela prije 30 godina u Partizanu i sada se nastavlja na istom mjestu,

Zbog nedavne smrti kuma Dušana Dude Ivkovića, ali i njegove veličine u svetu košarke, veliki dio intervjua bio je posvećen upravo njemu.

Zato je Obradović čak gotovo zaplakao kada ga je novinar upitao o nedavnom tužnom događaju i, generalno, odnosu sa Ivkovićem.

“Bilo je rano ujutru i Dudina supruga Nena me je zvala. Bio sam u šoku. Pričali smo svakog dana prije toga. Bio je u bolnici, ali je svakako to bio veliki šok i nisam očekivao. Upoznao sam Dudu kao veoma mlad igrač u Borcu, ali 1988. smo počeli da imamo pravi odnos kad me je uveo u reprezentaciju kao najstarijeg igrača. Kako je vrijeme prolazilo, naš odnos je postajao poseban i odmah sam shvatio da mi zbog mojih godina mnogo vjeruje. Uvijek me je zvao i govorio mi da sam ja taj koji treba da priča sa mlađim igračima, a to je bila možda i najtalentovanija generacija jugoslovenske košarke. Pokazao mi je da mu je stalo do mene. Poslije toga, 1992. godine, zvao me je da mu budem asistent u reprezentaciji. Bilo je teško vrijeme, rat u mojoj zemlji, a mi smo zbog Dude mogli da se spremamo u Solunu u hotelu Panorama. Tek smo onda saznali da nećemo moći da igramo na Olimpijskim igrama u Barseloni. Sjećam se reakcije svih nas – i igrača i trenera. Znali smo da nas čekaju teške godine, ali zbog Dude i njegovih grčkih prijatelja uvijek smo mogli da dođemo u Grčku i radimo zajedno. On je zadržao igrače zajedno, pronalazio je način”, pričao je Željko Obradović prenosi b92.

Ređala su se potpitanja novinara, ali gotovo da ih nije bilo ni potrebe postavljati.

U tom periodu smo postali veoma bliski. Od prvog dana, nikada se prema meni nije odnosio kao prema mlađem. Uvijek mi se obraćao sa velikim poštovanjem i uvijek mi je pružao priliku. Često smo razgovarali nasamo ili nas dvojica i Dragan Kićanović. Bilo je tu mnogo lijepih priča, smiješnih stvari, divnih uspomena. Njegov humor je bio nevjerovatan. Zbog te prilike da budem stalno sa Dudom, naučio sam mnogo toga. Svi znaju kakav je trener bio, ali želio bih da ljudi znaju kakav je on čovjek bio. Uvijek je pokušavao svima da pomogne. On je veliki prijatelj – zvao je uvijek, a naročito kada su bili teški trenuci. To je pravi prijatelj. Kada je sve dobro u životu, tada imate mnogo prijatelja. Savjetovao sam se sa njim kada god sam donosio neku veliku odluku. Zvao je i on mene, bili smo iskreni i razgovarali smo o svemu”.

Osim košarke, imali su još jednu veliku zajedničku ljubav – muziku.

“Duda je prvi čovjek koji me je odveo na buzuki u Solunu, a ja sam od tada postao zaljubljen u tu muziku. Tada nisam razmio nijednu riječ, ali sam vidio ljude koliko su srećni, shvatio sam da je to nešto jedinstveno. Naučio sam pjesme, sada poznajem i pjevače jer toliko volim tu muziku. I Duda mi je pokazao mnoge pjesme. I u Srbiji smo često išli na muziku uživo – bilo je sjajno kako su se ljudi ophodili prema njemu. On je sa Crvenog krsta, dijela Beograda na kojem je u njegovo vrijeme bilo mnogo sjajne muzike, a postoje i pjesme koje obojica volimo”.

Duda Ivković je odluku Obradovića da se vrati u Partizan ocijenio “odlukom visokog rizika”.

“Objasnio sam mu da to nije pitanje rizika. Sve je u životu nekakav rizik. Ako prelazite ulicu, i to je nekakav rizik – to je život. Ljudi smatraju da je dolazak u Partizan rizik jer misle o mojoj karijeri. Svi me pitaju da li razmišljam o desetoj tituli u Evroligi, ali ako ja odaberem da se vratim u Partizan, onda je jasno da o tome ne razmišljam. To nije moj cilj u životu. Cilj mi je da imam svoje igrače i da sa njima radim i uživam u velikoj mjeri. Da jurim desetu titulu vjerovatno bih strpljivo čekao šansu da se otvori u velikom timu. Želim drugu motivaciju u svom životu. Pomislio sam da je trenutak da se vratim u Partizan sada ili nikada više. Poslije 28 godina mogu da živim u svojoj zemlji, da radim u svom klubu”.

Kako je istakao Obradović, jedino će od svojih igrača u Partizanu tražiti da uvijek daju sve od sebe.

“Mogu da slušam svoj jezik, da budem sa ljudima koje razumijem. Kako će biti na kraju? Ko to zna? Jedna stvar koju znam je da ljudi koji su u Partizanu i njegovi navijači imaju lojalnost koja je nevjerovatna. Sigurno će biti uz nas. Pred prirpemnu utakmicu sa Efesom rekao sam igračima: ‘Slušajte, navijači će vam oprostiti ako igrate loše, ali vam nikada neće oprostiti ako se ne borite, ako ne date 100 odsto.’ To je jedini rizik, ako se ne borimo. Rezultati i ostalo – to je druga priča”.

Na kraju se dotakao i svog razlaza sa Vasilisom Spanulisom, koga je trenirao u Panatinaikosu, a koji je kasnije prešao u Olimpijakos i dugo godina igrao za ljutog rivala iz Pireja.

“Kada god me neko pita za Vasilisa, ja kažem da je on pravi primjer. On je napravio tako veliku karijeru jer je svaki dan smatrao prilikom da bude bolji. Uvijek ga navodim kao primjer svojim mlađim igračima, iskreno. Ne samo njega, navodim i Dijamantidisa, Slukasa, Jasikevičijusa, Đorđevića, Danilovića, Bodirogu… Kada je Spanulis dolazio u PAO pitao me je zašto ga želim jer je tim već imao Dijamantidisa i Lakoviča. Na kraju je on igrao najviše. U vrijeme kada je on otišao u NBA njegov menadžer me je zvao da mu učinim uslugu jer je već prošao rok za odlazak. Ali izašao sam u susret i nisam pravio problem jer je zaista želio da ode u NBA. Na kraju smo se razišli, znate tu priču, ali kada je oborio rekord po broju poena u EL, ja sam kao trener Fenerbahčea na toj utakmici mogao samo da mu aplaudiram. Lični odnos nam se raspao, i on zna veoma dobro zbog čega. Želim mu sve najbolje u životu”, zaključio je Željko Obradović.

foto:euroleague