Maljković: Najradosnija i najtužnija noć u Splitu

Božidar Maljković sa Jugoplastikom je osvojio dvije titule šampiona Evrope. Bilo je to 1989. i 1990. godine.

U narednih pet godina na području bivše Jugoslavio izbio je građanski rat, a Maljković, koji je Srbin je netremice po okončanju rata, 1995. godine tada kao trener Panatinaikosa gostovao u Splitu.

“Rekao sam tada igračima da je to jedina utakmica koju ne mogu voditi, da ću biti prisutan, ali neka oni sami igraju. Uoči utakmice, cijelu noć nisam spavao pitajući se kako će me taj grad dočekati. A dočekali su me Splićani na način na koji se nisam nadao. Nije mi lako o tome pričati, tjera me na suze. S jedne strane bila mi je to najradosnija, a s druge i najtužnija veče u životu i to u smislu što nam je sve ovo trebalo, da toliki ljudi izgube život. U najavi utakmice dobio sam veliki aplauz, ali ništa posebno. No, kada sam nakon utakmice krenuo prema svlačionici, dogodio se spektakl. Većina publike nije niti krenula prema van, a kada sam došao do pola igrališta čujem gromki aplauz pa sam se osvrnuo misleći da iza mene nije neko iz Hajduka ili možda Ivanišević. No, bilo je to upućeno meni pa sam se borio da se ne rasplačem. No, nije sramota zaplakati, čine to i najveći bokserski šampioni, a činio je to i Mate Parlov kojeg sam poznavao jer je pokojni moj učitelj Ranko Žeravica u Fažani imao kuću do njegove”, rekao je Maljković za Večernji list.

Svojevremeno su Božo i njegov otac izgradili su kuću u Vodicama, no ona više nije u njegovu vlasništvu. Niz godina nakon rata uspio ju je prodati.

Tokom rata u tu kuću ušli su neki ljudi čija je kuća bila zapaljena. Ja sam jednom navratio vidjeti kuću iz koje je istrčala jedna žena s dvoje djece moleći me da ih ne izbacim. Na to sam ju pitao “gospođo, da li vam ličim na nekoga tko će vas izbaciti”. Zamislite mene, ljudi gube živote, a ja situiran i pun pogodnosti žalim što ne mogu u svoju vikendicu. Pa moje najveće ljudsko zadovoljstvo bilo je da od Makarske pa do Zadra i danas imam problem da platim račun jer mi to ne dozvoljavaju”.

Šef srpskog sporta rođen je u Lici.

“Otac i majka su iz sela kod Brinja, supruga je iz Ličke Kaldrme, a ja sam rođen u Otočcu. Do sedme godine odrastao sam u Lici, no kako je moj otac bio vojno lice on je dobio premještaj u Kraljevo. Kada sam trebao tamo krenuti u školu ustanovilo se da ja ne znam ćirilicu pa su predlagali da ponavljam prvi razred. No, onda je moj otac otišao u uniformi, s pištoljem, u školu upitavši ih da li su normalni govoreći im da je to ista država i da se položeni prvi razred u jednoj republici ne ponavlja u drugoj”.

Na temeljima entuzijazma jednog od najbogatijih Hrvata pokušao je Maljković graditi novog hrvatskog klupskog velikana.

“Nakon zajedničkog ručka s predsjednikom Cedevite Veberom i sportskim direktorom Mamićem, ostao sam nasamo s Emilom Tedeschijem koji me gađao u sentimente kazavši mi “hajde da gradimo novu Jugoplastiku”. Otišli smo potom u Klub privrednika, na Dedinju, gdje sam ja popustio ali sam rekao Emilu da mi mora biti na dispoziciji svaki dan. Ne da bi se mi družili, nego mi treba radi posla. Strašno mi je žao što nije ispoštivao što smo se dogovorili i ja sam otišao zbog toga, a ne zbog povratka iz Haga generala Gotovine ili pak ponašanja Marka Tomasa. Pa on je moje igračko dijete. Te priče nemaju veze. Nepoznate detalje, iznijeću u biografiji koju ću jednog dana napisati”.

Za Emila Tedeschog nam je nekoliko puta ponovio da je odličan, pametan, čovjek, ali da ga je prilično iznenadio seljenjem Cedevite iz Zagreba u Ljubljanu.

Emil je pametan čovjek, no taj odlazak u Ljubljanu, da nije tužan, činio bi mi se smiješnim. To naprosto nema perspektivu, no neću da razvijam tu temu. Mogu sam reći da je Emil odličan čovjek, ali da bi trebao imati pored sebe jednu sijedu glavu kao što je to slučaj u Americi. Tamo pored trenera ili vlasnika klubova sjedi po nekoliko mudrih glava”.

Pročitajte više na: https://www.vecernji.hr/sport/dokovic-i-ja-radimo-na-zblizavanju-srba-i-hrvata-no-unistise-nas-na-drustvenim-mrezama-1397406 – www.vecernji.hr

foto:UKTRS