Lovernj: U Srbiji me vole više nego u Francuskoj

Nikad nisam mogao ni da sanjam da će me navijači Partizana toliko zavoljeti. Ljudi u Srbiji me vole više nego u Francuskoj, to je istina, rekao je za “Nezavisne” košarkaš Žofri Lovernj, koji je prošlu sezonu proveo u Fenerbahčeu.

Nakon dvije godine koje je proveo u Istanbulu, sada je slobodan igrač. Kako stvari stoje, veoma su male šanse da ostane u redovima turskog kluba, koji se nalazi u finansijskim problemima i čelnici kluba su već najavili da neće imati ni blizu jak budžet kao u prethodnim godinama. Lovernj i pored nešto lošije sezone ima dosta ponuda i svjetski mediji su prenijeli da se za njega bore Olimpijakos i Panatinaikos, a 28-godišnji centar nije želio da otkriva mnogo detalja.

“Ne znam šta da kažem. Želim da odgovorim na sva pitanja, ali nisam pričao s agentom o novom klubu. Moja želja je da ostanem u Evropi. Imam ponuda i vidjećemo kakve su opcije pa ću odlučiti šta je najbolje za mene. Vrlo vjerovatno napuštam Fenerbahče, ako dobijem novu dobru ponudu nemam ništa protiv da ostanem, ali ne vjerujem da će se to desiti”, kazao je Francuz.

Početkom godine je bilo priče o povratku u Partizan, ali čini se da je ta priča sada još nerealnija?

“Uvijek sam govorio da želim jednog dana da se vratim, ali sada nije vrijeme. Imam 28 godina i karijera je još preda mnom. Vidjećemo šta nosi budućnost, ali realističnije je da dođem za nekoliko godina”.

U Partizan ste došli 2012, ali nije se tada pojavila ljubav prema “crno-bijelima”. To je priča koja traje više od decenije?

“Da, gledao sam ih kad su bili na fajnal foru Evrolige u Parizu. Navijači su me oduševili i navijao sam za Partizan jer sam uvijek volio da autsajder pobijedi favorita. Poslije sam na YouTubeu gledao klipove o navijačima i bio sam oduševljen. Šalio sam se s Leom Vestermanom, s kojim sam tada išao u školu, da ćemo zajedno u Partizan. Naravno, to je tada bila samo šala, a na kraju se to i desilo, što je nevjerovatno”.

Mnogo priča je ispričano o te dvije sezone koje ste proveli u Partizanu, ali ono što je uvijek posebno zanimljivo jesu knjige koje Vam je davao trener Duško Vujošević. Koliko teško Vam je bilo da se naviknete na takav sistem rada?

“Disleksično sam dijete i uvijek sam imao problema da čitam, više od ostale djece. Čitanje me tada nije mnogo zanimalo. Dule mi je dao dvije-tri knjige i pročitao sam ih, iako nije bilo lako. Pošto sam imao problema, knjige sam “čitao” tako što sam ih slušao. Tu su počeli problemi, pošto nisam mogao da nađem sve knjige koje sam želio da pročitam pa sam počeo da čitam sve više i više. I sada čitam sporije od većine ljudi, ali je mnogo bolje. Čitam sve više i više i veoma sam zadovoljan”.

Sigurno ste dosta čitali sada u izolaciji u Istanbulu. Da li se nešto posebno izdvaja?

“Između ostalog sam čitao knjige o Kosovu i Draži Mihailoviću. U karantinu sam imao vremena više nego ikad za čitanje i to sam iskoristio. Te dvije knjige su fantastične”.

Nedavno su navijači Partizana napravili mural u Vašu čast. Da li ste tako nešto očekivali iako je poznato da Vas veoma poštuju?

“Iskreno, nisam očekivao. Od kada sam došao u klub sve više su me voljeli. Nikad nisam sanjao da će me toliko voljeti. Prošlo je šest godina od kada sam otišao, a oni su me naslikali na zidu i to je fantastično. Veoma sam ponosan što sam ostvario takvu vezu s navijačima. Mogu da kažem da me ljudi više vole u Srbiji nego u Francuskoj, to je istina”.

Na Instagramu ste nedavno podijelili fotografiju sa legendarnim Majklom Džordanom. Da li ste imali priliku da pričate s njim, da li Vam je dao neki savjet?

“Kada sam išao u školu Džordan je napravio turnir u Parizu. Na kraju smo se slikali pošto sam bio u timu koji je osvojio turnir. Skoro da sam se potukao da bih sjeo kraj njega (smijeh). Nismo pričali. Bio sam veoma stidljiv i nisam pričao engleski. Rukovali smo se, slikali i ja sam bio najsrećnije dijete na svijetu”.

Malo je poznato da ste kao tinejdžer imali operaciju stopala, zbog koje ste umalo morali da prestanete da igrate košarku. Da li ste se bojali?

“Između 16. i 18. godine sam imao teške povrede. Mislio sam da ću prestati da igram. Nešto su mi otkrili i morao sam na operaciju. Nije mi bilo lako. Nisam bio profesionalac, ali sam sanjao da igram. Dvije godine sam trpio bol i nije bilo rješenja. Osim toga, imao sam i operaciju na stomaku, koja je bila veoma ozbiljna. Naravno da me bio strah. Kada je u pitanju stomak bojao sam se za život, ali srećom sve je prošlo kako treba”.

Imali ste priliku da dolazite u Banjaluku kada ste igrali mečeve protiv Igokee u ABA ligi. Da li ste upoznali grad?

“Nisam imao priliku da prošetam gradom jer kada si igrač Partizana nemaš mnogo vremena. Treniraš, igraš utakmice i spavaš (smijeh). Imam veliku želju da dođem ponovo. Jedno ljeto ću sigurno doći jer imam prijatelja tu. Nikako nisam imao vremena, ali moram da dođem. Pričao mi je o Banjaluci. Čuo sam mnogo lijepih priča i dogovorili smo se da će da me vodi na jagnjetinu. Čim nađem vremena doći ćemo. Jedan vikend ćemo doći sigurno”.

U Fenerbahčeu ste sarađivali sa Željkom Obradovićem, koji je, između ostalog, poznat po tome da mnogo viče na igrače. Da li to izaziva strah kod Vas ili ste se jednostavno navikli na to?

“Nije me strah, jednostavno se navikneš na to. U jednu ruku to je normalno. Neki igrači to teže podnose, ali svi znamo kakav je on. To je dio njegovog treniranja. On je nevjerovatan trener. Osvojio je devet Evroliga i ni u jednom sportu ne postoji trener kao što je Željko Obradović”.

Poznato je da ste imali prijateljske odnose s legendarnim navijačem Partizana Mišom Tumbasom, koji je nedavno preminuo. Ta vijest Vas je sigurno pogodila?

“Bio sam veoma tužan, posebno zbog toga što sko niko nije mogao na sahranu zbog situacije s virusom korona. Jednostavno, ne znam šta da kažem. Imao je težak život i iz njega je izvukao ono najbolje. Bio sam veoma tužan, ali to je život”.

foto:eurolegue

About The Author