Stručna analiza neuspjeha Srbije: Kad Jokić ostane sam

Srbija je razočarala na Eurobasketu. Ispali su igrači selektora Svetislava Pešića u osmini finala od Finske.

Orlovi su ka Rigi “poletjeli” sa oreolom najvećeg favorita i ekipa koja će pregaziti sve pred sobom i prvi put od 2001. godine vratiti se sa evropskim zlatom. Vratili su se potkresanih krila. Mnogo je razloga zašto je to tako, a mi dajemu viđenje iz stručnog ugla.

Iz ugla Žarka Milakovića, koji je trener u banjalučkom Borcu i koji iza sebe ima zlatnu medalju iz Rige. sa juniorima Srbije 2017. godine kada je bio pomoćni trener Aleksandru Bućanu.

“Velika očekivanja dovode do velikih razočarenja. Krenimo od toga da su igrači, stručni štab i selektor sigurno dali u ovom trenutku od sebe najviše. Ne treba tražiti krivca u pojedincu da bismo nekoga etiketirali i prozivali, ali da je poraz veliki – VELIKI JE. Kada se osvrnemo na euforiju i način na koji smo izgledali u pripremnom periodu, pa tako došli i na EP, činjenica da Srbija već decenijama nije osvojila zlato na prvenstvu Evrope i način na koji se sve završilo – BOLI.

Povredom Bogdanovića sve se poremetilo. Problemi su bili vidljivi već u utakmici s Portugalom – veliki broj otvorenih šuteva protivnika, zatim još jasnije protiv Turske, gdje je nastao i problem u kontroli defanzivnog skoka, a kulminirali su protiv Finske. Uz nevjerovatne statističke podatke – 25 šuteva za dva poena, 36 za tri, i to u timu s Jokićem i Milutinovom; uz 20 ofanzivnih skokova, dok se većinu utakmice igralo s visokom petorkom: Stefan Jović kao organizator, Nikola Jović na krilu, uz Petruševa i Jokića, a u momentima i s dvije petice Milutinov/Jokić.

Sterilna igra u napadu, gdje je svaka lopta morala prolaziti kroz definitivno najboljeg igrača na svijetu – Nikolu Jokića, dala je drugim igračima alibi u igri. U tim sporednim ulogama, osim mladog Nikole Jovića, niko nije odgovorio zahtjevima ovako velikog takmičenja, skrivajući se opet iza Jokića.

Individualnom analizom dolazimo do toga da Avramovićev odlazak u CSKA definitivno nije bio dobar, jer je igrao bez takmičarskog značaja, Micić je praktično dvije godine bez ozbiljne utakmice, Dobrić i Marinković su bili u sporednim ulogama, Gudurić je odigrao jako loše. Bekovi nisu mogli odgovoriti zahtjevima velikog broja utakmica u malo dana, niti pokazati potrebnu konstantnost u igri.

Srbija je definitivno podbacila, prije svega taktički. Kroz sve navedene deficite u napadu i odbrani, nije se mijenjao pristup niti pokušavao drugačiji način igre. Nedostaje nam evropska košarka. U ovom formatu, na svake četiri godine, sistem kvalifikacija i 24 reprezentacije na EP pružaju mogućnost da se timovi razvijaju, grade sistem i rastu.

Šta nam je dosad pokazalo ovo prvenstvo Evrope? Pokazalo je da svi rade, razvijaju i treniraju šut – sve pozicije, svi igrači. Timovi bez vanjskog šuta i šuta s distance jako teško mogu igrati. Danas košarka zahtijeva ogroman intenzitet i atleticizam. Pokazalo nam je i da amerikanizacija evropske košarke nije dobra za “velike” košarkaške nacije, dok su od toga profitirale “male” zemlje koje su podigle svijest, trening i popularnost košarke, postavši konkurentne.

Najveći kvalitet igrača odlazi i odlaziće u NBA, a sada se pojavio još veći problem – mladi igrači sve više odlaze i na univerzitete. Evropska košarka i dalje posmatra sa strane i dopušta timovima da u rosterima imaju skoro sve strance. Zemlje poput Turske i Njemačke kroz svoje lige ipak štite domaće igrače. Kroz privatne lige poput ABA lige, Evrolige i Evrokupa, timovi mogu imati i po 12 stranaca.

Šta to donosi? Donosi da je rezultat na prvom mjestu, da je marketing važniji od igre. Umiremo tražeći “brz” rezultat. Da, novcem se “možda” može kupiti sve, ali igra i rezultat dolaze iz procesa”.