Bodiroga: Želio sam u Partizan

Dejan Bodiroga govorio za index.hr o mnogim temama.

U SRBIJI je Dejan Bodiroga više od sportiste. Tamo je božanstvo, idol, pop-ikona. Srpski rock bend Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi ga je opjevao u pjesmi Sex, droga, Bodiroga, a navijači su mu u dvoranama i na dočecima godinama skandirali: “Mi imamo svoga boga, ime mu je Bodiroga.”

U ostatku Evrope je jedan od najomiljenijih igrača koji je ikad hodao po košarkaškim parketima. U karijeri je osvojio gotovo sve. Dva puta je bio prvak svijeta, tri puta prvak Evrope, a bio je jedan od ključnih igrača SR Jugoslavije koja je na Igrama u Atlanti 1996. 30 minuta u šaci držala drugi najjači Dream Team svih vremena, za koji su igrali Šakil Onil, Hakim Olajdžuvon, Čarls Barkli, Skoti Pipen, Karl Meloun i mnoge druge NBA zvijezde.

Tri puta je bio klupski prvak Evrope (dva puta s Panatinaikosom i jednom s Barselonom), bio je MVP svjetskih prvenstava 1998. i 2002., a izabran je u najbolju ekipu Evrolige prošlog desetljeća. Stilom igre i karakterom jedini je evropski igrač koji se približio Toniju Kukoču.

Baš kao i Toni, bio je rođeni pobjednik, lider, pravi kapetan, frajer koji je preuzimao odgovornost kad se utakmica lomila, a njegova igra bila je košarkaška poezija. Međutim, za razliku od Kukoča, Bodiroga nikad nije otišao u NBA i za mnoge je jedan od najboljih košarkaša svih vremena koji nikad nisu igrali u Americi.

S Dejanom Bodirogom smo sjeli u njegov restoran u Beogradu i kroz dva sata razgovora prošli smo čitavu njegovu karijeru. Bodiroga nam je otkrio zašto ga godinama nema u medijima, pričao nam je zašto smatra da je ABA liga podbacila, zašto evropska klupska košarka stagnira i zbog čega Evroliga mora napraviti korjenite promjene.

Objasnio nam je zbog čega nikad nije otišao u NBA ligu, kako se divi Rađi i Kukoču, a saznali smo u kakvim je rodbinskim vezama s pokojnim velikanom Draženom Petrovićem. Legenda evropske košarke nam je pričala i kako ga je Krešo Ćosić u predratno vrijeme kao klinca iz Zrenjanina doveo u Zadar i kako mu je tamo bilo u trenucima kad je bilo jasno da će se bivša država raspasti u krvi.

Usporedio je evropsko zlato u Atini 1995. sa svjetskim u Indianapolisu i saznali smo zašto se u četvrtfinalu tog Mundobasketa obrisao ručnikom šokiranog Redžija Milera. Priznao je da mu je debakl na Evrobasketu 2005. u Beogradu najbolnija tačka u karijeri i dao nam je svoje viđenje kraha hrvatske košarke.

Nema Vas jako dugo u medijima. Zašto?

Nema nekog prevelikog razloga. Jednostavno sam odlučio uzeti pauzu.

Jedan od zadnjih intervjua koji ste dali bio je vezan za sukob s Nebojšom Čovićem oko ABA lige i njenog uticaja na srpsku košarku. Koji je Vaš stav o ABA ligi?

“O ABA ligi imam svoje mišljenje od samog početka i ne mislim da je ona dobra stvar za regiju. Kad si prvak ABA lige, čega si zapravo prvak? Nisi prvak države. ABA liga je umjetna stvar. Kad je oformljena, ta je liga bila zamišljena da bude neka vrsta bivše jugoslavenske lige koja je uvijek bila među najjačima u Evropi, ali nikad nije dala rezultat koji je trebala dati.

Pričam o stvaranju mladih igrača u klubovima i davanju šanse tim klincima, što je uvijek bio glavni adut klubova na ovim prostorima. ABA liga se pretvorila u gomilanje stranaca, nemanje jasne vizije u nekim projektima, gašenje nekih jakih centara koji su bili sinonim za košarku. Uzeću kao primjer KK Split, koji je bio tri puta zaredom prvak Evrope i službeno najbolji košarkaški klub 20. vijeka. 

Takođe, ABA liga je praktičkno u rukama agenata koji je koriste kao platformu za plasiranje svojih igrača u Evropu ili NBA ligu. Klubovi su izgubili identitet i nemaju strategiju. Prije nekoliko godina sam rekao da je puno važnije da svaka država ima svoju ligu nego da se igra ABA liga i danas stojim iza toga.

Protiv ste i današnjeg sistema Evrolige, koja je zatvorena liga i koja ne daje priliku nekim manjim klubovima da se kroz domaće prvenstvo nametnu i da iskoče?

Tako je. Apsurdan je taj sistem licenciranja. Evroliga je tako svela postojanje ABA lige ni na što. Ovaj prostor je dao velike igrače, velike trenere, velike košarkaške radnike. Najprije su se iz ABA lige plasirala tri kluba, pa dva, sad je jedan, a sve ide prema tome da i taj jedan ne dobije šansu i da ova regija, koja je dala nekoliko prvaka Evrope, bude izbačena iz Europe.

To je apsurd i ne može se sve gledati kroz novac. Evroliga je najbolje takmičenje u Evropi, ali nedopustivo je da neko ko osvoji naslov šampiona Italije ne smije igrati u najjačem takmičenju u Evropi samo zato što nema licencu. Kako je moguće da se nekome zabrani da se takmiči sa najboljima ako je to zaslužio?

To je kao da se ignoriše nekoga ko je u školi imao sve petice, a pušta se onaj koji je dobio dvojku. Takvih slučajeva je sve više u evropskim ligama. Venecija je bila prvak Italije, a nije mogla nastupiti u Evroligi. Odluka da se klubovi preko licenci i wild carda plasiraju u Evroligu uništava samu bit sporta da se kroz natjecanje i rezultat izbori nastup u eliti.

Dobar je model Lige šampiona u fudbalu. U redu, u tom takmičenju ne igraju samo prvaci svojih zemalja, ali se daje šansa i jednom Lesteru, koji je kroz svoje prvenstvo izborio Ligu šampiona. Dinamo ili Partizan imaju šansu nastupiti u Ligi šampiona na temelju rezultata u domaćem prvenstvu, dok je u košarci sad to nemoguće.

Naravno da su danas druga vremena, da je sve postalo biznis, ali mora se pronaći rješenje da se pomire posao i sportska strana priče. 

Fudbal je napravio jako dobar balans i svako ima šansu. U sportu bi trebali biti prioritet takmičenje i dobri rezultati, a ne da se nekome daje licenca i garantovano mjesto. Zbog čega? Samo zato što su bogati i jer imaju novca. Evropskoj košarci treba jedinstvo više nego ikad i nužan je dogovor između FIBA-e i Evrolige.

Da se razumijemo, nije problem samo u Evroligi. FIBA je takođe napravila niz grešaka, od kalendara do ukidanja nekih takmičenja. Evroliga je i dalje najbolje evropsko košarkaško takmičenje i jednostavno mora biti bolje organizovana. 

Mnogi će reći da je Evroliga jako nazadovala što se tiče kvaliteta u posljednjih nekoliko godina, a kao jedan od glavnih razloga tu se nameće NBA koji danas uzima sebi praktički sve što vrijedi u Evropi, čak i nedokazane klince. Što mislite o tome?

Slažem se. U jednom je trenutku u NBA-u bila čak jedna trećina neameričkih igrača. Amerikanci najprije pokupe sve što je vrijedno i talentovano iz Evrope, a ogroman je problem i što mnogi u NBA odlaze prečicom, bez dokazivanja u Evropi i bez ostavljanja traga. Puno njih ode tamo, a onda se vrlo brzo vrate jer nikad ne dobiju pravu šansu.

Mogu razumjeti te klince, dobiju bogate ponude, kakve nikad ne bi dobili u Evropi, ali činjenica je da je takva politika ozbiljno osiromašila evropsku košarku jer u obrnutom smjeru u Evropu stižu nekvalitetni američki igrači koji ne rade razliku kakvu bi trebali raditi.

Mnogi od njih igraju nauštrb domaćih igrača od kojih čak nisu ni bolji, ali sve je manje strpljenja i trenerima je jednostavnije u igru staviti nekog iskusnijeg polovnog stranca nego istrpjeti mladog igrača i vjerovati mu. Svi jure rezultat, svi bi preko noći napravili nešto, a jako malo klubova ima politiku stvaranja domaćih igrača.

Danas su neka druga vremena, puno drugačija od onih kad smo igrali ja i neke generacije prije mene. Sve je teže zadržati domaćeg igrača, klubovi ne mogu pratiti ulaganja bogatih, a onda poput domino-efekta jedno vuče drugo i dolazimo do situacije o kojoj sad pričamo.

Preskaču se stepenice i evropska košarka, nažalost, gubi interes navijača, drastično opada kvaliteta i sve skupa ide u smjeru koji nije dobar. Kad se sjetim nekih ne tako davnih Final Fourova, razlika je nevjerojatna u odnosu na danas.

Đinobili, Parker, Rigodo, o Kukoču mi je glupo i pričati, zatim Skola, pa svi genijalni igrači s naših prostora… Meni se puno više sviđalo kako je bilo nekad, ali svako vrijeme nosi nešto svoje i teško je uspoređivati epohe. 

Zašto nikad niste otišli u NBA?

Postoji nekoliko zanimljivih situacija što se tiče toga. Kad su me 1995. skautirali Sacramento Kingsi i kad su me potom izabrali na draftu, ja sam tada još bio pod ugovorom s Milanom. Boša Tanjević je kao moj tadašnji trener rekao njima da me neće pustiti i da imam odraditi još jednu godinu ugovora. Tek kad odradim ugovor do kraja, onda odlazak u NBA može doći u obzir.

Tada smo osvojili prvenstvo, a ja sam razmišljao da, prije nego što odem u NBA, želim ostaviti neki trag u Evropi. Igrali smo za pobjedu, igrali smo za naslove. Nakon toga je došlo osvajanje Eurobasketa s reprezentacijom 1995., pa odlazak na Igre i osvajanje medalje u Atlanti.

Bila mi je želja osvojiti Evroligu, odraditi svaku stepenicu na pravi način, pa da kao dokazan igrač odem u Ameriku. Međutim, karijera mi je otišla u sasvim drugom smjeru, imao sam sreću igrati u velikim klubovima, boriti se za trofeje. San mi je bio ispunjen jer, otkako sam se odlučio baviti košarkom, cilj mi je bio osvojiti nešto, ostaviti neki trag, napraviti nešto.

Kasnije, nakon Panatinaikosa, kad sam već imao 29, 30 godina, dobio sam ponudu Rudija Tomjanovića da prijeđem u Hjuston. Bilo je još ponuda nekih izuzetnih NBA klubova i priznat ću da me to kopkalo, ali mislio sam da sam već u nekim godinama i da bi možda bilo kasno da se odlučim na taj korak.

Trebao sam možda otići ranije. Zatim sam dobio ponudu Barselone koja nikad nije bila prvak Evrope i to mi je bio novi izazov. S Panatinaikosom sam osvojio sve, podigli smo klub i pojavila se želja da s Barselonom pokušam napraviti nešto što taj klub nije nikad napravio. Sama Jugoplastika ju je tri godine zaredom pobjeđivala na Final Fouru i bile su to velike traume za Barselonu.

Vukla me želja da osvojim s njom nešto i, kad sad razmislim o karijeri, ne žalim ni za čim niti bih promijenio i jedan zarez u svom CV-ju. Presretan sam što sam igrao u najboljim evropskim klubovima, što sam osvojio puno toga i što sam živio u nekim od najljepših gradova na svijetu. To je nešto neprocjenjivo i karijeru sam završio ispunjen.

Na Balkanu je opšta stvar da u svemu, a posebno u sportu, nema svetih krava i svakome će se u jednom trenutku pronaći mana. Za Vas se to ne može reći i impresivan je nivo obožavanja navijača u Srbiji, a utiska smo da je slično i u ostalim državama gdje god ste igrali. Kako to tumačite?

To bi trebalo pitati navijače, ali zahvalan sam im na svemu. I dok sam igrao u klubovima, a posebno za reprezentaciju, osjećao sam nevjerojatnan nivo poštovanja i moje je bilo da im uzvratim istom mjerom. Igranje za reprezentaciju je nešto posebno, više i dalje od toga se u sportu ne može.

S reprezentacijom smo osvojili puno toga i navijači su bili zahvalni na tome. Naravno da je bilo i loših rezultata, nije uvijek bilo sve onako kako smo željeli, ali ljudi su znali prepoznati da smo uvijek davali svoj maksimum i vjerujem da je to odgovor na Vaše pitanje.

Je li možda razlog činjenica što nikad u karijeri niste igrali ni za Zvezdu ni za Partizan, pa Vas ni Grobari ni Delije nisu imali razloga uzeti na zub kao što je, recimo, bio slučaj s Divcem, Obradovićem ili Bogdanom Bogdanovićem?

Ne znam, ali, eto, ja sam deklarisaninavijač Partizana. Ali, da, možda ima u tome nešto. No u svakodnevnom kontaktu sa ljudima osjetim poštovanje i to je divan osjećaj. Mislim da je to samo zahvala zbog odnosa koji sam imao i prema košarci i prema reprezentaciji.

Znamo da niste bili presretni kad ste na tribinama i na dočecima čuli skandiranje navijača: “Mi imamo svoga boga, ime mu je Bodiroga.” Zašto?

Vjernik sam, vjerujem u Boga i ne volim da me se uspoređuje s Bogom. Znam da je u pitanju sport i da nitko nije imao nikakvu lošu namjeru, ali svakako mi to nije bilo ugodno čuti. Međutim, naravno da mi je prijala emocija koju sam primao od tih ljudi i mislim da sam im znao to vratiti.

Legendarni Litvanac Arturas Karnišovas je jednom rekao da nikad u životu nije upoznao košarkaša koji je toliko skroman izvan terena, dok se na terenu pretvara u zvijer. Takođe, Dino Rađa uvijek priča sve najljepše o trenucima koje je u Atini proveo s Vama u dresu Panatinaikosa. Je li Vaš karakter razlog takve omiljenosti?

Arturas malo pretjeruje, ha-ha. S Dinom sam u tih godinu dana baš uživao. Nedavno, kad smo se vidjeli na promociji knjige Svetislava Pešića, obojica smo se prisjetili tih trenutaka. S Dinom sam mogao igrati zatvorenih očiju koliko smo se “kapirali”.

Kad igraš s velikim igračima, brzo nalaziš zajednički jezik i kod velikih igrača nema zavisti. Problem nastaje kad srednji ili mali igrači umisle da su veliki. Dino je jedan od najvećih i taj njegov napadački talent u ulozi centra je nešto neviđeno u košarci. Bili smo fantastičan tandem.

Tu ste godinu s PAO-om osvojili titulu na neviđeni način kad pričamo o grčkoj košarci – u majstorici na terenu Olympiakosa, što je praktički nemoguće. Kakav je to bio osjećaj?

Godinama je naslov osvajao onaj klub koji je imao prednost domaćeg parketa u majstorici. Svi su nas otpisali. Inače, u Grčkoj nema gostujućih navijača, ali u toj je utakmici bilo dozvoljeno da nekih 30 posto ulaznica pripadne našim navijačima, tako da su u dvorani bile oko četiri hiljade navijača Panatinaikosa.

Bila je fantastična utakmica. Igralo se na mali broj poena, a oni su u prvom poluvremenu imali solidnu prednost. Tada smo se počeli vraćati, a sjećam se kao danas da je Dino pogodio jednu tricu sa pola terena za izjednačenje. Stigli smo ih, prestigli i na kraju pobijedili.

Taj je naslov bio ključan jer je nakon te utakmice počela era Panatinaikosa, kako u Grčkoj tako i u Evropi. Do tada je Olimpijakos dominirao. Vladao je dugi niz godina u Grčkoj, a nakon te pobjede dolazi i Željko i Pana počinje stvarati istoriju što se tiče i Grčke, ali i Evrope.

Jeste li svjedočili trenutku kad je Dino Rađa za vrat uhvatio Dimitriosa Janakopoulosa, u to vrijeme sina vlasnika PAO-a, a sadašnjeg gazdu kluba, kad je ovaj na vulgaran način vrijeđao trenera Piksija Subotića? 

Ne, nisam. Kasnije sam vidio reakcije na taj incident, ali nisam svjedočio tom trenutku. Volim obitelj Janakopoulos, napravili su velike stvari za grčku i evropsku košarku. Obožavam njihovu strast koju su ulagali u Panatinaikos. Sin Dimitrios je, kako da kažem, malo temperamentniji u odnosu na oca i strica, ali ne mogu reći ni jednu lošu riječ za tu familiju, čak ni za Dimitriosa.

Kakav je bio osjećaj kad ste u dresu Barselone došli u Atenu igrati protiv Panathinaikosa, a navijači su Vas dočekali ovacijama i porukom da ste zauvijek dio zelene familije?

Neopisivo nešto. Sad kad ste mi to spomenuli, evo, naježio sam se. To je nešto što se ne može opisati. Totalna emocija. To se jednostavno ne može riječima opisati. Ta količina emocije i ljubavi od navijača je nevjerovatna.

Zidali smo u Panatinaikosu velike stvari, dva smo puta bili prvaci Evrope i jasno mi je bilo da su navijači zahvalni, ali taj povratak i doček me totalno šokirao. To se rijetko dogodi u sportu. 

Sad kad smo se dotaknuli Barselone, te ste sezone (2002./03.) osvojili povijesni naslov prvaka Evrope, ali sjećate li kako ste prošli u prvom dijelu takmičenja, kad ste gostovali u Zagrebu? 

Hm, ne sjećam baš. Kako?

Cibona je slavila 17 razlike, a u jednom trenutku je bilo i preko 30. Posebno su sjajno odigrali Rimac i Prkačin.

Uvijek je bilo neugodno igrati u Zagrebu. Imala je Cibona tada talentovanu ekipu, a Slavena sam uvijek cijenio. Generacija smo i igrali smo često u mlađim kategorijama, uvijek je bio igrač po mom guštu. 

U karijeri su Vas vodili veliki treneri. Od Kreše Ćosića, Boše Tanjevića, Dude Ivkovića, Željka Obradovića, ali nekako je posebna priča Svetislav Pešić. Pešić je ni iz čega stvarao nešto veliko. S do tada nekošarkaškom Njemačkom je postao prvak Evrope, s Albom je baš Vaš Milano pobijedio u finalu Kupa Radivoja Koraća, s Barselonom je s Vama uzeo njenu prvu titulu evropskog prvaka, a i lani ju je iz ponora doveo do Final Foura. Koja je tajna Svetislava Pešića?

Kari Pešić je produkt jugoslavenske škole iza koje je stajao veliki rad. Studiozan je, posvećen je, a ima i poseban odnos s igračima. Da, od Bormija, pa preko Njemačke, do Indianapolisa i Barselone, svugdje je radio čuda i osvajao naslove. Svaka mu čast.

Krešo Ćosić Vas je kao klinca od 16 godina doveo u Zadar. Kakav je utjecaj Krešo imao nas Vas?

Krešo je poseban. Najprije je bilo veliki čovjek, a u košarci je bio vizionar. Sjećam se, kad me doveo u Zadar, pričao je o nekim stvarima koje su se po njemu trebale dogoditi u košarci.

Nakon par godina upravo se to i dogodilo, sve je točno predvidio. Napravio je velike stvari. Kao igrač je bio preteča, avangarda. Bio je play u glavi, a igrao je centra. Napravio je značajne stvari kao trener, premda su mnogi to osporavali.

Sa selektorske funkcije u bivšoj državi potjeran je nakon “samo” trećeg mjesta u Ateni 1987., a tada je na Eurobasket vodio juniore Kukoča, Divca, Rađu, Đorđevića i tek nešto starijeg Paspalja, što se vjerovatno niko tada ne bi usudio.

Upravo tako, a to se pokazalo dugoročno kao najbolji potez. U Madridu na SP-u on Divca s 18 godina vodi na turnir i daje mu šansu u onoj ludoj polufinalnoj utakmici protiv Sovjeta. Sjećam se da, nakon tog šoka i poraza nakon što smo 45 sekundi prije kraja imali devet razlike, nisam spavao cijelu noć. Takva se utakmica dogodi jednom u sto godina.

To što je on godinu dana kasnije napravio, kad je odradio takvu smjenu generacija i u reprezentaciju uveo te klince s kojima je osvojio broncu, najbolji je dokaz o kakvom se vizionaru radilo. Pogledajte kakve su karijere kasnije imali i Kukoč, i Divac, i Rađa, i Đorđević, i Paspalj. Svugdje gdje je bio, radio je čuda, od Zadra do Splita, i zato za Krešu i njegovu porodicu imam samo najljepše riječi.

Kako Vas je uvjerio da 1990., sa samo 16 godina, iz Zrenjanina dođete u Zadar?

Imao je odličan pristup. Sve je počelo zbog jedne juniorske utakmice koju sam protiv Zadra odigrao odlično. Mišo Ostarčević je bio trener juniora Zadra i nazvao je Krešu te mu je rekao da sam dobar i da bi me trebali dovesti. Već se tada počelo pričati da ima jedan talentovani klinac u Zrenjaninu i neki su klubovi pokazali interes da me dovedu.

Krešo me zvao u jedan kamp, tamo sam bio sedam dana i rekao mi je da želi da dođem u Zadar. Sjećam se basketa s Gjergjom i Krešom na jednom treningu. Vratio sam se kući u Zrenjanin i rekao sam roditeljima da ipak ne bih otišao u Zadar jer mi je želja bila zaigrati za Partizan, ali je Krešo tu odigrao majstorsku rolu.

Bio je strpljiv, nije forsirao, pustio me da razmislim i onda je nakon dvije sedmice došao u Zrenjanin i uvjerio me da je to najbolja odluka za moju karijeru.

Kako je bilo doći iz Zrenjanina u Zadar u predratno vrijeme i kako Vam je bilo u tih godinu dana?

Bilo mi je lijepo, imam uglavnom lijepe uspomene. Prava košarkaška sredina, juniorski trening dođe gledati 300 ljudi. To je bilo nezamislivo bilo gdje drugdje. Gradom je odisala košarka. Kvalitetno sam radio, najprije s Pinom Grdovićem, kasnije sa Slavkom Trninićem.

Naravno, tu je stalno bio Krešo kao glavni strateg čitavog projekta. Te ću stvari pamtiti čitav život. Nešto kasnije, pred sam rat, u proljeće 1991., kad sam potpisao ugovor, počele su se događati i neke situacije koje nisu bile ugodne.

Tada je jasno bilo da će rat početi i počele su se u gradu događati neke ružne stvari, ali njih želim zaboraviti i želim pamtiti samo lijepe trenutke, kojih je bilo puno. Sa 16 godina sam upao u prvu ekipu, Krešo mi je vjerovao, gurao me i iz sadašnje perspektive mislim da je dolazak u Zadar bio ispravan potez.

Krešo je imao viziju kako napraviti veliki klub, ali sticajem okolnosti to se nije dogodilo i ja sam otišao u Trst, u Stefanel kod Boše Tanjevića, još jednog velikog trenera, koji je takođe značajno utjecao na moju karijeru. 

Zašto u Stefanel, a ne u Partizan kod Željka Obradovića, koji je baš tog ljeta gradio šampionsku ekipu koja će 1992. u Istanbulu postati prvak Evrope?

Prva ideja je bila da idem kod Kreše u AEK. Međutim, kad su se Krešo i Boša čuli, to je bilo to. Tanjević me uvjerio da je to najbolja odluka za mene, Krešo je tu takođe puno pomogao. Kad već sa 16 godina nisam prešao u Partizan, a znamo što se tada sve događalo u bivšoj Jugoslaviji, odlučio sam da je najbolje za mene da odem u Trst kod Tanjevića.

Pokazalo se da je izbor bio ispravan, Boša je imao hrabrosti da me u tako jakoj ligi sa 16 godina stavi u prvi sastav, da mi da svu odgovornost. To je posebno značajno ako znamo da su u to vrijeme u Italiji mogla igrati samo dva stranca. Jedan od ta dva stranca u Stefanelu sam bio ja.

To je bio jedinstven potez tada u košarci, ali Boša je vjerovao. Poput Ćosića, imao je viziju kako se stvara ekipu. Sa Bosnom je bio prvak Evrope, s reprezentacijom Italije takođe, a velike stvari je radio i sa Stefanelom i Kasertom. U Stefanelu je stao iza mene i bilo je to doba kad sam doslovno odrastao preko noći.

Nije mogao Boša nikome objašnjavati da ja imam samo 18 godina i da mi se mora dati vrijeme da sazrem. Bio sam stranac i, bez obzira na godine, morao sam raditi razliku. Odmah sam u ruke dobio veliku odgovornost i mislim da me to odredilo kao igrača, kao čovjeka i kasnije je puno utiecalo na sve što sam postigao.

Boša je u isto vrijeme bio sjajan trener, ali i veliki pedagog. Znao je stati kad treba, znao je dati mi slobodu, ali opet, da ne naruši disciplinu. Bio je to vrijeme kad si se iz utakmice u utakmicu stalno morao dokazivati i, kad sam kasnije pričao sa igračima iz starijih generacija, shvatio sam da smo prošli isti košarkaški put.

Kad sam slušao Kiću, Moku, Praju, pa Mirzu kad je došao u Trst prvi put nakon izlaska iz Sarajeva, vidio sam da su se morali stalno dokazivati, kroz pobjede i trofeje. U moje doba je vrijedilo da, ako ne osvojiš naslov prvaka Evrope, nemaš što pričati.

Status kod trenera, navijača, ali i saigrača mogao si dobiti jedino na parketu. Takva su tada bila pravila. Danas mi se čini da igrači više pričaju sa svojim agentima nego s trenerima. Kad sam bio kod Boše, ja nisam ni imao menadžera.

Agenta sam dobio tek kad sam prešao u Real. S njim sam imao odličan odnos, ali čuli bismo se jednom ili dva puta godišnje. Danas je sve drugačije. Sve se promijenilo. 

Tanjević Vas je nazvao Bijelim Medžikom? 

Da. Na juniorskom SP-u u Kanadi, a bilo je to zadnji put kad je zaigrala reprezentacija Jugoslavije, u polufinalu smo izgubili pola koša od Amera. Jedan talijanski novinar je bio oduševljen time što sam ja sa svojih 205 centimetara igrao playa, a kasnije je to Tanjević samo potencirao i nazvao me Bijelim Medžikom. 

Što Vam je draže, evropsko zlato u Atini 1995. ili svjetsko u Indianapolisu 2002.?

Podjednako. Atina je bila važna jer tri godine nismo igrali zbog sankcija. Kako se ovdje nismo mogli okupljati, dolazili smo u Atinu, gdje bismo provodili zajedničko vrijeme, igrali neslužbene utakmice i gradili kult reprezentacije. Za Evrobasket 1995. smo napokon mogli igrati kvalifikacije, a tamo smo proživjeli pravu dramu.

Bugarsku smo u ključnoj utakmici dobili na jedvite jade. Paspalj je zabio jedno od dva bacanja, ušli smo u produžetak i nekako smo dobili. Jedva smo preživjeli, Mladenov nam je zabio 40. Ipak, kvalifikovali smo se, a onda je sve krenulo. Zato je Atina bila važna. Zbog svega što se događalo, zbog tolikog naboja, to je zlato bilo nevjerovatno iskustvo.

S druge strane, Indianapolis je bio velika pobjeda, posebno jer je bila izborena protiv Dream Teama na njihovom terenu. Nismo najbolje počeli turnir. Izgubili smo od Španije, pa od Portorika i dogodilo se to da smo protiv Amerikanaca morali igrati puno prije nego što smo očekivali.

No, kako je rekao Pešić, kad smo već dolazili na SP, znali smo da se, ako želimo medalju, prije ili kasnije moramo s njima susresti. Velika pobjeda.

U sjećanju je ostalo kad ste se obrisali ručnikom Redžija Milera. Šta je to bilo?

Vidio sam da je šokiran situacijom, da mu nije bilo jasno što se događa. Nisu očekivali da ih možemo dobiti, u očima sam mu vidio nevjericu i da je tek tada shvatio da je vrag odnio šalu. Bila je to odlična ekipa Amerikanaca. Džordž Karl je bio trener, Greg Popović pomoćnik. Možda njih par nije igralo, ali bio je to sjajan sastav i mislili su da će se prošetati do zlata.

Divac je odigrao odlično prvo poluvrijeme, Peđa Stojaković je cijelu utakmicu igrao odlično, a Gurović nas je s dvije nevjerojatne trice, kad smo bili na -10, vratio u egal. Tada smo zaigrali s visokom postavom, s četiri igrača koja su mogla igrati sve pozicije. Imali smo tada avangardnu i modernu petorku. Jarić s dva metra, Peđa Stojaković 203 cm, Gurović 203 cm, ja 205 cm, Divac 212 cm.

Imali smo petorku gdje su svi bili preko dva metra. Kad smo se u drugom poluvremenu počeli vraćati u igru, znali smo da ih možemo dobiti. Zapravo, to se dalo naslutiti još u finalu Igara u Atlanti. Bila je to strašna ekipa, u odnosu na Barselonu 1992. tamo samo nisu bili džordan, Medžik i Bird.

Njihova centarska linija je bila zastrašujuća. Olajdžuvon, Šek i Robinson. Do 30. minuta smo bili na poen-dva, a mi tada nismo bili ni kompletni. Zato mi taj Indianapolis i nije bio neko preveliko iznenađenje, jer se kad-tad moralo dogoditi da netko dobije Amere bez obzira na to koliko dobri bili.

Pešić je više puta znao reći da bi reprezentacija Jugoslavije, da se nije raspala, možda čak i dobila SAD, ako ne u Barseloni, onda sigurno u Atlanti. Slično je rekao i Rađa. Mislite li da biste dobili Amerikance 1996. da su u sastavu bili Kukoč, Rađa ili Zdovc?

Ne znam. Ne volim pričati o tome što bi bilo kad bi bilo, ali znam da bi tu generaciju, koja je harala 1989., 1990. i 1991., teško bilo ko dobio. Kukoč bi u svakoj ekipi radio razliku. To kako je on igrao, to je bila čista poezija. Kad se on pojavio, to je bilo nešto sasvim drugačije. Šut, asistencija, vizija… Čudesan i neponovljiv. Kukija se nije moglo gledati kroz brojeve, on je bio pobjednik.

Kad su Dino, Sobin, Ivanović i Maljković otišli iz Jugoplastike, opet je bio prvak Evrope. Nezaboravne su ovacije u Beogradu kad je sam pobijedio Partizan 1991. u svom zadnjem nastupu za Jugoplastiku pred sam rat. Beogradska publika ga je uvijek voljela jer je uvijek bio drugačiji, poseban, ljudi su obožavali njegov raskošan talent.

Teško je reći bismo li s njima dobili Amerikance, to će uvijek biti upitno jer se nikad nije dogodilo. Možemo pričati samo o onome što bi bilo. Činjenica je da bi takvom sastavu bilo tko mogao teško prići, ali govorimo hipotetski. Teren je jedino pravo mjerilo.

U današnje doba je previše marketinga. Svako malo čitamo i slušamo kako se pojavio neki novi džordan, Kukoč, Dražen ili Kića. Ej, pa nije to baš tako. Ti su ljudi godinama osvajali sve, dokazivali su se iz utakmice u utakmicu, iz turnira u turnir, ne ide to baš samo tako. 

Argentinci nakon dramatičnog finala u Indijanapolisu i dalje tvrde da su moralni pobjednici i da su pokradeni u zadnjoj sekundi regularnog dijela utakmice. Je li ono bio faul na Skonokiniju?

Ne bih se složio da su oni više od nas zaslužili pobjedu i da im je netko nešto oteo. Faul je mogao biti, sudija ga je mogao suditi, ali ja mislim da prekršaja ipak nije bilo. Argentinci su dvije minute prije kraja vodili osam razlike. Ja bih uvijek potpisao takvu situaciju, tako da ne volim kad se priča da smo im nešto ukrali.

Da mi neko kaže da ću u finalu SP-a voditi osam razlike dvije minute prije kraja, uvijek bih pristao na to. Nevjerovatna je Argentina bila tada, fantastični igrači, strašna generacija, dvije godine kasnije olimpijski prvaci. Puno godina je prošlo otkako sam zadnji put pogledao tu utakmicu, a nedavno, kad sam je opet gledao, sav sam se preznojio kakva je to drama bila.

Bila je to prava rovovska bitka. Mi smo se puno istrošili protiv Amera u četvrtfinalu, pa smo odigrali teško polufinale protiv Novog Zelanda. Svi su očekivali kako ćemo lako to dobiti, ali nije baš to bilo tako. Nezgodni su bili.

To polufinale protiv Novog Zelanda je obilježio incident s Radmanovićem na poluvremenu kojeg je Pešić kasnije poslao kući zbog toga što je ovaj jeo bananu umjesto da sluša upute. Je li bilo moguće natjerati Pešića da promijeni odluku?

Nije to bilo ništa spektakularno. Stvar je bila samo u pravilima koja se moraju poštivati u svlačionici. Jednostavno mi je jako žao što se to dogodilo i što je Radmanu to kasnije možda obilježilo karijeru. Uvijek smo imali dobru atmosferu, držali smo se uvijek skupa, pa i kad bi bio neki problem, nastojali smo da on ostane u svlačionici.

Da nije bilo tako, ne bi bilo ni svih uspjeha. Pešić je tražio red, to se dogodilo na poluvremenu, čekao nas je nastavak utakmice i kasnije finale i jednostavno nije bilo vremena da od Karija tražimo da povuče odluku. Žao mi je što se to dogodilo.

Nakon zlata u Indijanapolisu dogodio se nagli pad srpske košarke. Najprije loš plasman na EP-u u Švedskoj 2003., pa debakl na Igrama u Atini, a kulminacija je bila blamaža na Eurobasketu 2005. u Beogradu. Kako to objašnjavate?

Od 1995. do 2002. imali smo nevjerovatan period dominacije. Pad je logičan. Pojavile su se druge reprezentacije koje su igrale sjajnu košarku, poput Španije, Francuske, Grčke i Litvanije, a mi smo imali smjenu generacija. Nije se dogodilo ništa neočekivano.

Ipak, Beograd je bio veliko razočaranje. Legendarna je postala presica Željka Obradovića koji se nakon poraza od Francuske u osmini finala brutalno obračunao s igračima rekavši da su se međusobno mrzili i da su sabotirali reprezentaciju. Navodno je čak došlo do fizičkog sukoba Jarića i Rakočevića. Što se tada tačno dogodilo?

Taj Beograd mi je najteži poraz, tada je bol najduže ostala. Ja sam se nakon Indijanapolisa praktično oprostio od reprezentacije, ali pred Beograd me Željko opet pozvao. Žoc je najtrofejniji trener svih vremena, fantastično smo sarađivali i u klubovima i u reprezentaciji.

Nisam mogao ne odazvati se kad me pozvao. U redu, igramo kući, bilo bi lijepo kod kuće nešto osvojiti. Zato sam se vratio, ali jednostavno nije bilo potrebne hemije. Igrački je to bila kvalitetna ekipa, tu su bila velika imena, ali atmosfera ni izbliza nije bila onakva kakva je bila kad smo osvajali titule.

Neke stvari koje su se dogodile zauvijek će ostati između nas igrača i mislim da je to najpoštenije. Naravno da smo svi odgovorni za taj neuspjeh i jako mi je žao što kod kuće, pred svojim navijačima, nismo napravili veliki rezultat.

Bez obzira na to koliko mi je teško bilo, odmah sam došao pred njih, suočio sam se s njima jer znam koliko su nam oni bili važni tijekom svih tih godina kad smo osvajali zlata. Bol je bila prevelika i morala je proći. Za sve ostalo, za detalje, radije ne bih o tome pričao jer, ponavljam, najbolje je da to ostane među nama u svlačionici.

Naša košarkaška reprezentacija je jedna velika porodica, a u svakoj pravoj porodici svi problemi koji se dogode ostanu isključivo u četiri zida.

Ko Vam je bio prvi idol, zbog koga ste počeli igrati košarku?

Prvi osjećaj za košarku dobio sam preko zlatne generacije Kiće, Praje, Kreše, Moke i Mirze. Ipak, premda sam zahvatio tu generaciju, bio sam premali, pa mogu reći da je Dražen bio taj zbog kojeg sam zavolio košarku. I ne samo ja. Kad se Dražen pojavio, to je bilo to.

Obilježio je čitavu moju generaciju, pravio je razliku. Dražen je bio prvi pravi idol, bio je inspiracija, ali nakon toga sam ipak težio da pronađem jedinstven stil zbog kojeg ću biti upamćen i prepoznat. A onda se pojavio i Toni i tada sam se šokiran u čudu pitao: ”Pa dobro, što je ovo?”

Dražen i Vi ste rođaci, zar ne?

Kad sam se počeo baviti košarkom, to nisam znao, ali da, istina je. Jole, Draženov i Acin tata, iz Petrovića je kod Trebinja, odakle su i Bodiroge. Drugo smo koljeno. Moji roditelji su znali da smo rođaci, ali na početku me nisu željeli s tim opterećivati.

Dražena sam upoznao 1989. kad sam igrao za juniore Zadra i kad nam je Krešo sredio turneju u Americi. Bili smo na utakmici Portlanda i Phoenixa i tada smo se upoznali. Znao je i on ko sam ja, da smo rođaci. 

Jeste li u kontaktu s Acom?

Ovako na redovitoj bazi ne, ali svaki put kad se negdje vidimo, rado se nađemo, popričamo i popijemo piće.

Pratite li današnji NBA?

Slabo. Radije ću pogledati neku stariju utakmicu, ovo danas me nimalo ne drži. No volim pogledati kako su odigrali Jokić, Dončić, Bojan i Bogdan. Njih popratim.

foto:printscreen/youtube

About The Author