Mačvan: Najviše žalim …

Životni put Milana Mačvana je teško ispričati kroz jedan višesatni razgovor. 

Mačvan je odlučio da u 30. godini završi karijeru.

Zajedno smo evocirali uspomene na sve što je prošao, a proživio je mnogo toga. Gdje god da je igrao, bio je šampion, osvajao titule prvaka Srbije, Izraela, Turske, Italije i Njemačke. Karijeru je obogatio brojnim trofejima i priznanjima, dok je san ostvario u dresu reprezentacije čiji je kapiten bio.

Mogao je još, ali nije hteo, jer je pošten i iskren, najpre prema sebi, a onda i prema neizmernoj ljubavi – košarci.

“San mi je bio da budem košarkaš, ali teško odrastanje me je navelo da rano počnem da gledam na košarku kao na šansu da mogu nešto da uradim u životu. Da pomognem porodici i da omogućim sebi bolji život. Već sa 13 godina kada sam potpisao za FMP, uplovio sam u ozbiljnije košarkaške vode i iz moje ogromne želje da uspijem krenulo je sve dalje prirodnim putem do prvog profesionalnog ugovora sa Hemofardom, do koga se najteže i dolazi”, kaže Mačvan za Nova.rs.

Uvijek je isticao tim ispred pojedinca, nikada sebe u prvi plan. Vodio se pravim vrijednostima, zato je često porodica bila tema razgovora.

“Cijelo djetinjstvo mi je bilo vrlo stresno, čisto preživljavanje. Odrastao sam za vrijeme rata u Vukovaru, tata mi je bio u ratu, sestra mi se rodila malo poslije rata. Kada bih krenuo to da pričam ljudima, malo njih bi vjerovalo, jer vide moju ‘fasadu’. Vide dobra kola, sporistu koji se dobro oblači i živi super. To nije tačno, jeste ovaj drugi dio, ali ne vide sve ono što se dogodilo prije toga. Jedinstvo porodice je najbitnija stvar i ja se trudim da svoju djecu odgajam na taj način. Kućno vaspitanje se danas gubi kod djece i zato sam zahvalan roditeljima što su me vaspitali kako jesu”.

Kao inicijalnu kapislu da stvori posebne emocije prema narandžastoj lopti istakao je čuvenu trojku Aleksandra Đorđevića protiv Hrvatske na Evropskom prvenstvu 1997. godine.

“Cijeli naš narod koji živi u Hrvatskoj, ili je rasejan po svijetu, mnogo je vezan za reprezentaciju. Kroz šalu sam Saši rekao da je veliki uticaj na moju karijeru imala ta njegova čuvena trojka, jer si uslovi za život tada bili jako loši. Imali smo najosnovnije stvari, a samo jedan komšija agregat. Nije bilo struje i onda se kod njega gledala i ta trojka, pa ima simbolično značenje za mene”.

Odrastao je uz asove kao što su Dejan Bodiroga, Predrag Danilović, Đorđević i ostali, koji su se prvi popeli na čuveni balkon 1995. godine, a potom je sa bivšim selektorom sarađivao kada je postao trener.

“Iskoristio bih priliku da se zahvalim za sve Saši Đorđeviću i Zoranu Saviću, koji mi je agent cijelu kariju i s kojim imam sjajne odnose, ne samo na relaciji agent-igrač, već i familijarne. Bio mi je uzor, neko na koga sam ugledao i dobio mnogo kvalitetnih savjeta kroz karijeru o kojoj je vodio računa. Odnos sa Sašom nije krenuo sjajno, 2014. smo obavili prvi razgovor kada mi je saopštio da neću biti pozvan za Svjetsko prvenstvo u Španiji. Imali smo direktan razgovor i zamjerio mi je sve što nije dobro u mojoj igri, načinu života… Da bi trebalo maksimalno da se posvetim košarci i postanem još veći profesionalac, da vodim računa o svim detaljima o kojima do tada nisam vodio. Do tada se nismo lično poznavali, ali poslije tog razgovora, taj odnos koji smo izgradili bio je nevjerovatan. Sarađivali smo poslije i u reprezentaciji, i u Bajernu, i beskrajno sam mu zahvalan, sigurno je jedan od trenera koji je imao veliki uticaj na moju karijeru”.

A, karijera – prebogata individualnim priznanjima i titulama… Milan Mačvan = šampion! Od Srbije, preko Izraela, Turske, Italije, Njemačke, do Japana, pratili su ga trofeji, ali izdvaja još nešto važnije.

“Imponuju mi titule, naravno, jer sam uvijek gledao da je timski uspjeh na prvom mjestu i da će tim da izbaci pojedinca. Najveća moguća privilegija i čast za jednog sportistu jeste da igra za vrhunske ekipe koje se bore za trofeje, i da sarađuje sa ljudima koji imaju iste ambicije i viziju kao i ti. Zahvalan sam na toj prilici i zahvaljujem se svim ekipama za koje sam igrao. Nažalost, sezona u Japanu nije završena, ali krunisali smo je Azijskim kupom šampiona na početku i sa titulom Istočne konferencije”.

Kao što je on imao uzore, sada su Mačvan i društvo idoli nekim novim klincima. Sve je počelo 2007. kada je bio važan dio zlatne U18 generacije na EP, odnosno U19 selekcije na Svetskom prvenstvu, dok je sa nacionalnim timom osvojio olimpijsko srebro u Riju i dva evropska srebra.

“Neki počeci u reprezentaciji, u vezi sa U16 selekcijom, nisu baš bili slavni za godište ’88. i ’89. godište, ali spajanjem ta dva godišta dobila se izuzetno kvalitetna grupa igrača. Poslije smo prešli i u seniorsku reprezentaciju, i onda kreću i neki rani uspjesi na U18, U19 i U20 takmičenjima, a bio sam pripajan i starijim godištima. Poslije Univerzijade u Beogradu (2009. prim.aut), selektor Dušan Ivković odlučio je da mene i još četvoricu prebaci u A tim. Išli smo u Poljsku na Evropsko prvenstvo i ponosno mogu da kažem, kao možda i najmlađa reprezentacija koja je otišla na neko EP, osvojili smo medalju. Imam i olimpijsko srebro iz Rija, i evropsko srebro iz Istanbula 2017. godine, koje je možda za mene najveći rezultat, jer sam bio i kapiten te reprezentacije”.

Kapiten reprezentacije – velika čast, osjećaj ponosa i zadovoljstva.

“Od svih individualnih priznanja, najveći ‘trofej’ mi je što sam bio kapiten reprezentacije. To je san svakog dječaka, tako je bio i moj, kada sam krenuo da treniram košarku s pet godina u Vukovaru, prateći naš nacionalni tim, sanjao sam da zaigram za Srbiju i jednog dana budem taj koji će da osvaja medalje. San mi je bio i da se popnemo na čuveni balkon, nažalost, nisam osvojio nijedno seniorsko zlato, ali nadam se da je ispred moje generacije još dva-tri takmičenja i da će doći bar do jednog zlata”.

Uspjesima je pisao istoriju srpske košarke, ali nije zlatna medalja jedino za čim žali, iako ima karijeru za pamćenje.

“Najviše žalim za saradnjom sa Željkom Obradovićem, nisam imao priliku da radim sa njim, i za osvajanjem Evrolige. Igrao sam finale sa Makabijem protiv Panatinaikosa u Barseloni (2011) i izgubili smo. Kao najljepše trenutke bih naveo osvajanje srebrne medalje sa Srbijom u Rio de Žaneiru na Olimpijskim igrama i uglavnom su u vezi sa reprezentacijom i Partizanom”.

Srbija će pamtiti sve što je uradio na parketu, a Mačvan izdvaja i ono van terena.

“Poslije karijere, ono što ostaje iza igrača su trofeji i uspjesi, a s ponosom mogu da kažem gdje god sam igrao, ostao sam u dobrim odnosima sa ljudima iz kluba, saigračima, trenerima. Dan danas se čujem sa mnogima od njih i to je ono najljepše. Isto tako i upoznavanje različitih kultura, počevši od Izraela, koji je bio moje prvo inostranstvo u karijeri, pa sve do Japana koji je fascinantan na svoj način. Zahvalan i na toj životnoj šansi da se usavršavam i kao osoba i kao igrač”.

Na Olimpijskim igrama je Mačvan bio, u NBA nije, a Igora Kokoškova, novog selektora Srbije, upoznao je odavno, u Klivlendu koji ga je draftovao.

“Iskreno, ne žalim toliko za NBA. Jednostavno, nisu se složile kockice. Proveo sam 2014. u Klivlendu osam dana, tamo je trener bio Bajron Skot, a Kokoškov pomoćnik i mnogo mi je pomogao u tom periodu. Prošao sam i ljekarske preglede, čak smo i počeli pregovore oko ugovora, ali posljednjeg dana boravka pitali su me za mišljenje o Dejvidu Blatu, sa kojim su krenuli u pregovore i ta ponuda je nekako ‘nestala’ sa stola. Sa Kokoškovim sam ostao u kontaktu, čuli smo se tri-četiri puta otkako je postao selektor. Podsvjesno je možda pomeranje Olimpijskih igara uticalo na odluku o kraju karijere, ali minimalno, nikako krucijalno, jer sam bio u Riju i imam srebro. Mislim da naša reprezentacija jako teško može da ostvari bolji rezultat od srebra na Igrama”

Mačvan nam je ispričao i kako su njegovi saigrači reagovali na završetak karijere i ko mu je omiljeni.

“Stefan Marković. Sa njim sam odrastao u Vršcu, došli smo u istom periodu u Hemofarm. I sada smo nerazdvojni. Izdvojio bih i Teodosića, Pekovića, Aroja, Krstića… Neka budu njih četvorica. Svi su poštovali moju odluku o povlačenju, znaju da sam dosljedan i ne volim da budem ukalupljen, da postoji rok trajanja i da svi moramo da trajemo do 35. ili 37. godine. Jednostavno, kod mene je proces sazrijevanja bio ranije i zbog objektivnih problema odlučio sam da karijeru završim u 30. godini. Možda sam mogao sebe da natjeram još da igram, ali to ne bi bilo pošteno i ne bih uživao u košarci, a mnogo je volim i uživam u njoj. Podržali su me, jako mali broj ljudi je znao, možda njih desetak iz sveta košarke, neki su lakše, neki teže to podnijeli, ali me svi razumiju”.

Za kraj, Mačvan je otkrio i šta će mu uvijek biti prve asocijacije na košarku.

“Ljubav i život. Kroz odrastanje i kada sam krenuo da treniram košarku s pet godina, jedino je čime sam želio da se bavim. Druga profesija ili drugi sport nisu dolazili u obzir. Košarka mi je dala mnogo, previše, ali dao sam i ja njoj sve što sam mogao. Košarka će mi uvijek biti najveća ljubav i moj život”, završio je Mačvan.

foto:fiba

About The Author