Tomas: Igokea je jako ozbiljan klub, imam samo riječi hvale

Marko Tomas govorio za portal crosarka

Ljetos si se odlučio na povratak u regionalnu ligu, parafirao si ugovor s Igokeom. Kako je došlo do te saradnje, vjerovatno je jedan od važnijih razloga bio i to što ćeš tako biti bliže kući?

„Prije svega, poznajem ligu u koju dolazim. U razgovoru s direktorom kluba i mojim prijateljem, Vukom Radivojevićem, s kojim sam igrao u Fuenlabradi, odlučio sam se za dolazak u Igokeu. Naravno da je blizina mojoj kući bila jedan od razloga, osim Zagreba i Krke, to je najbliža moguća solucija. Igokea je jako ozbiljan klub, izuzetno uređen i sve je posloženo tamo, imam samo riječi hvale za njih.“

Ozbiljnije košarkaške korake napravio si u KK Zagrebu. Prije skoro dvije godine klub iz Trnskog je ugašen, a njegov tvorac Pepsi Božić je preminuo. Kakva su tvoja sjećanja na period koji si proveo među Mravima?

“Izuzetno mi je žao zbog KK Zagreba. Mi igrači smo često govorili kako smo tamo bili kao jedna porodica. Tada kad sam ja bio u klubu bili smo prava klapa, nije tu bilo novca. Imali smo stvarno respektabilnu ekipu koja je uvijek bila ozbiljna, možda nismo imali dovoljan kvalitet za neke trofeje, ali s nama nikome nije bilo lako. Klub je kasnije tražio stvarno abnormalno visoku odštetu za mene kod odlaska, a mnogi su se iznenadili kada nisam izašao na NBA draft tada, sva predviđanja su govorila da ću povući taj potez.“

Nakon odličnih igara u dresu Zagreba, privukao si veliku pažnju španskih klubova. Taukeramika prva je ponudila izdašnu ponudu, spominjala se i Barselona, ali na kraju si postao igrač Real Madrida.

„Da, kad ti dođeš u neku ekipu, to je manje-više sve isto. Mene je više fasciniralo sve oko toga, klub kao klub, masa ljudi koja simpatizira i navija za Real, odnos javnosti, cijele Španije i Evrope prema Realu gdje god smo igrali. To je sportsko društvo koje ima samo košarku i fudbal. Ja sam bio zadovoljan svojom ulogom u Realu, ali nisam bio zadovoljan kako sam je iskoristio i načinom na koji sam bio korišten. Imao sam veliku minutažu, već prvu godinu od dolaska iz Zagreba imao sam po dvadesetak minuta u Evroligi i ACB-u. Dobio sam priliku, ali nisam je iskoristio na način da postanem glavni igrač, da igra bude naslonjena na mene, a u borbi za svoju minutažu dao sam veliki obol u obrani i u tom nekom smjeru me se koristilo i pamtilo. Šteta…“

Igrač Reala bio si pet godina, uz godinu dana posudbe u Fuenlabradi.

„Da, u toj situaciji možda sam imao i boljih opcija, ići negdje na posudbu u Evroligu, ali Fuenlabrada je u južnom dijelu Madrida, pa mi se nekako nije dalo seliti iz stana. Ta sezona je prošla vrlo dobro, ACB liga je tada bila izuzetno jaka i sigurno mi to nije bio minus za karijeru. Nakon sezone, po dogovoru s klubom ja sam se ponov vratio u Real i odradio tu četvrtu sezonu. Messina je tada napravio totalno novu ekipu, ostavio je samo Ljulja i Rejesa jer je morao, a ta epizoda je srećom po Real kratko trajala. Onda je došao Pablo Laso, koji i danas vodi ekipu.“

Poslije četiri godine u Španiji, odlučio si se vratiti u Hrvatsku. Real i Cibona dogovorili su da će tvoj ugovor plaćati po pola. Godina među Cibosima je bila sjajna, bio si jedan od glavnih igrača Vukova uz Bojana i Gordana.

„Sezona je bila stvarno jako dobra, šteta što nismo zaokružili tim naslovom prvaka ABA lige ili što nismo uspjeli doći na Final four Eurolige, iako smo do zadnje utakmice u Top 16 bili u igri, na kraju smo ostali bez jednog i drugog, možda je falilo malo iskusnijih igrača te jedan do dva kvalitetnija igrača u ekipi. U tom nesretnom finalu ABA lige sreća nam stvarno nije bila naklonjena, iako smo tokom cijele sezone bili dominantni u regionalnoj ligi. Imali smo veliku priliku pred nikad punijim tribinama.“

Trener Vukova tada je bio Velimir Perasović. U našim razgovorima s brojnim košarkašima koje je on vodio, oni posebno ističu taj spartanski način treninga pod Perasom.

„Istina, tad smo bili u nekom naponu snage. Iz sadašnjeg kuta gledanja, taj režim bi malo igrača moglo proći, stvarno. Kada usporedim današnji princip, kada je broj utakmica veći, a intenzitet treninga manji, mi smo stvarno trenirali jako. U početku je bilo teško, ali čovjek se brzo navikne na to i zaista smo s velikim radom i trudom u jednom trenutku sezone došli u poziciju da se osjećamo moćnima i spremnima za velike stvari. Godinu smo otvorili s onim katastrofalnim porazom od Siene, međutim, s vremenom smo upijali Perasove zamisli i stvorila se jedna zaista izvanredna ekipa i velika je šteta što nismo ostali dvije ili tri godine na okupu, bili bi spremni za velike stvari.“

Tu si igrao s Bojanom, ali u trenutku kada si bio igrač Reala i Bojan je bio pod ugovorom s Kraljevima. Jesi li pretpostavljao da će naš Babo napraviti ovakvu karijeru?
„Uvijek sam imao veliko i pozitivno mišljenje o Bojanu, još kad je kao klinac došao na blic treninge iz Mostara u Madrid. On je te godine kad sam ja potpisao za Real došao u Madrid, samo je tu prvu godinu odradio na posudbi u Zrinjskom kao 16-godišnjak. Zatim je tri godine bio u Realu, kada ovako čovjek gleda, dobro za njega, a šteta za Real što ga se olako riješio. Dobro je odlučio dolaskom u Cibonu, ozljeda Rozića mu je otvorila prostor i da brže dobije veću priliku, on je to izvanredno iskoristio i kao što sam već rekao, šteta je što se ta momčad nije mogla zadržati koju godinu više.“
Kako danas gledaš na situaciju u i oko Cibone, prema nekim informacijama klub je u nikad goroj situaciji?

„Manje-više svi znamo kakvo je stanje i ne treba više ponavljati to. Šteta je što se Cibona ajmo reći drži na aparatima, ali s obzirom na ulaganja i stanje u klubu, oni i dalje imaju solidne rezultate. Za to koliko ulažu, napravili su dobru selekciju, imaju dobrog trenera, bore se ljudi u klubu, ali jednostavno to nije dovoljno. Svi pamte Cibonu kao puno bolji klub, takva su vremena, s ovom krizom bit će još i teže. Sve je manje domaćih igrača, jedino mladi igrači mogu pokrenuti klub u ovakvoj situaciji. Jeftina ekipa, mladi igrači s velikim potencijalnom, onda bi ljudi to više i pratili, možda bi se našao koji sponzor, priča bi se zakotrljala.“

Odlične igre među Vukovima donijele su ti angažman u turskom velikanu Fenerbahčeu. Kako je bilo u tom klubu kojeg prati horda navijača?

„To ljeto poslije Cibone stvarno sam imao na stolu ponude gotovo svih najvećih europskih klubova. Mogao sam birati, jedino mi je tada već Amerika bila pomalo zatvorena. Mogao sam, ali kroz Ljetnu ligu. Da sam možda bio malo pametniji, ranije otišao na draft, bio draftiran i u drugom krugu, imao bih puno veće šanse za direktan potpis. Tada sam bio u naponu snage, s 25 godina i nekako mi je Fener u tom trenutku djelovao najozbiljnije. Moj veliki prijatelj Roko Ukić je već par mjeseci prije iz NBA lige došao u klub. Stvarala se neka velika priča, bili smo stvarno dobri, trebala je doći i ta druga godina, ali eto ta moja velika ozljeda s reprezentacijom 2011. u Litvaniji mi je pokvarila sve planove i od te povrede je krenulo dosta velikih pehova. Drugu sezonu u Feneru sam odigrao možda 15% utakmica i vratio sam se u Zagreb, tačnije Cedevitu.“
Kod povratka u Cedevitu, gotovo odmah si doživio ponovno veliku povredu.

„Da, to je bilo stvarno frustrirajuće. Gotovo tri godine sve zajedno bez košarke u najboljim godinama.“

Emil Tedeski odlučio je otići iz Hrvatske, a samim time hrvatska košarka ostala je bez jedinog ozbiljnog predstavnika u Evropi. Ne sumnjamo kako si među onima koji na to gledaju kao veliki gubitak za našu košarku?

„Cedevita je bila savršeno posložen klub, bez nekih velikih razlika u usporedbi s klubovima u kojima sam igrao u Evropi. Napravili su zaista sve da bi igračima bilo što lakše, nemoguće dobri uslovi za jednu Hrvatsku i zaista je velika šteta da mi više nemamo takav klub. Sve pohvale za gazdu kluba, jedino nije došlo do te neke sinergije s navijačima, to nikad nije postojalo. Šteta možda što se nikad nisu spojili Cedevita i Cibona, da se taj jedan zamah i volja ljudi nije iskoristilo da se napravi jedan pravi evropski klub.“

Poslije Cedevite imao si još dva turska kluba, po jednom si se vratio među Vukove i Vitamine, kratko bio član Zaboka i došao u Igokeu. Možeš li nam izdvojiti pet najboljih suigrača iz vlastite karijere?

„To je poprilično teško, ali ako moram izdvajati, onda bi na jedinicu svakako stavio Jasikevičiusa, iako je on tad bio u veteranskim godinama, ali još uvijek odličan i on je doktor košarke. Na poziciju dva bih stavio Louisa Buloka, on je jedan od rijetkih tako dobrih igrača koji nikad nije igrao u NBA ligi, a imao je vrhunsku koledž karijeru. Na poziciji tri je dvojba Bojan ili Gira, ali ajmo staviti Babu. Četvorka je Rejes, najbolji skakač svih vremena, nenormalna energija. Na centra bi stavio Nikolu Vujčića, igrali smo skupa u reprezentaciji, dok je bio na vrhu Evrope.“

Je li ti žao što nikad nisi zaigrao u NBA ligi?

„Možda mi je malo žao što nisam vidio tu karavanu, kad sam već imao prilike. Najveća je prilika bila kada sam igrao u Zagrebu, što si mlađi, to ti je put za tamo lakši. Brojni skauti su dolazili na moje domaće utakmice u Trnsko, za ničim ne žalim, napravio sam sasvim zadovoljavajuću karijeru.“

foto:kosarka24.ba

“

About The Author