Žarko Milaković: Pet igrača, jedna glava

Nova analiza koju za košarka24.ba piše Žarko Milaković.

Košarka danas ne traži savršeno nacrtane akcije, niti igrače koji besprijekorno izvršavaju naredbe. Traži nešto mnogo zahtjevnije – pet igrača koji razmišljaju isto, ali reaguju samostalno.

Nekada je bilo dovoljno da jedan igrač misli, a ostali da slijede. Danas je to recept za poraz. Ritam igre, prostori i brzina odluka više ne dozvoljavaju luksuz centralizovanog razmišljanja. Ako samo jedan vidi – kasno je. Ako svih pet vidi – odbrana nema vremena.

Koncept “pet igrača, jedna glava” ne znači da svi rade isto. Naprotiv. Znači da svi razumiju iste principe. Kada se lopta pomjeri, pomjera se i cijela petorka. Kada se pojavi prednost, bez obzira na vrstu odbrane, svi je prepoznaju. Kada se akcija raspadne, igra se ne raspada – ona se nastavlja.

To je razlika između tima koji reaguje i tima koji čita igru.

Čitanje odbrane danas je osnovna vještina. Prepoznavanje pomoći, rotacija, promjena, trenutka za napad ili dodatno dodavanje – to se ne može delegirati jednom igraču. Svako ko je na terenu mora biti učesnik u odlučivanju.

Kao trener, znam koliko je teško pustiti igru da se “dogodi”. Koliko je teško vjerovati da će igrači donijeti ispravnu odluku bez direktne instrukcije. Tim koji zavisi od glasa s klupe – zavisi od okolnosti. Tim koji zavisi od zajedničkog razumijevanja – zavisi od sebe.

Najbolji napadi često izgledaju kao improvizacija. Ali to nije improvizacija. To je posljedica zajedničkog jezika koji je građen na treningu: kroz situacije, greške, korekcije i ponavljanje odluka – ne šema.

Igrači koji dijele isto razumijevanje ne trebaju dogovor. Dovoljno im je kretanje saigrača.

Nažalost, kod nas se često miješaju sloboda i haos. Sloboda bez principa je haos. Ali principi bez slobode su kruti i predvidivi. Balans između ta dva je ono što pravi razliku.

Kada pet igrača razmišlja isto, trener ne gubi kontrolu – on dobija tim. Dobija grupu koja zna šta da radi kada plan A nestane, kada pritisak poraste i kada se utakmica odlučuje u jednoj odluci.

A upravo se tu utakmice dobijaju.

“Pet igrača, jedna glava” ne znači da trener nije važan. To znači da je uradio svoj posao. Da je stvorio sistem razmišljanja, a ne sistem poteza. Da je naučio igrače da vide igru, a ne samo da je izvršavaju.

Jer bolje je imati i jednu pogrešnu zajedničku ideju nego pet ili dvanaest savršenih pojedinačnih. Zato titule ne osvajaju pet najboljih igrača na svijetu, već pet (ili dvanaest) koji se najbolje razumiju.

Pročitajte i prethodne analize: