Vujošević: Dalo viče “Ja sam Gagić, ja sam Gagić”

Duško Vujošević o generaciji Partizana, koja je 2010. izborila Fajnal for Evrolige u Parizu.

Vujošević se za BC Partizan tv prisjetio sezone u kojoj su crno bijeli u četvrtfinalu sa 3:1 izbacili Makabi.

Ogroman uspeh je napravljen, neverovatan u odnosu na kvalitet tima i ekonomki potencijal kluba u tom momentu. Tamo nismo imali sreće, ali to je već druga priča“, rekao je Vujošević za BC Partizan TV.

Proslavljeni trener ističe da je ekipa igrala na nevjerovatnom nivou zbog kompletne atmosfere.

“Sa tim timom nijednog momenta nisam pristao na njegove objektivne kvalitet, već smo stvarno uspjeli da atmosferom, saradnjom i nekim transom dođemo do situacija da se funkcioniše toliko timski, toliko posvećeno. Bez obzira ko je bio ispred nas, od nas su strahovali. Ni jednog protivnika nismo respektovali, u smislu da ne možemo da ga dobijemo. Izašli smo iz nekog okvira realnosti, a sport je upravo interesantan jer je totalno nepredvidiv. Partizan je te godine bio ekipa koja je simbolizovala upravo tu karakateristiku”.

Vujošević ističe da kod njega pred svaki meč postoji određena doza straha. prisjeća se mečeva u Beogradu protiv Makabija.
Pred te obe utakmice bio je prisutan strah koji kontrolišem i pobjeđujem. Ali bila je prisutna i neka svjest i neka intuicija da se dobija. Stvar je postala toliko velika da će ići sama po sebi. Euforija je bila u cijeloj zemlji, od svih ljubitelja košarke, a pogotovo od navijača Partizana. Osjećalo se to”.

Crno-bijeli su te sezone imali veoma mlad tim i Vujošević kaže da “realno tim nije bio za velika djela”.

“Veselom je to bila druga sezona u Partizanu. Došao je kao igrač eliminisan iz Olimpije, koji nije ni u Slovanu nešto posebno igrao. Kada sam vidio njegove fizičke predispozicije, prebacio sam ga na poziciju tri. Bio je posvećen košarci”, kaže Vujošević i nastavlja:

“Često sam pričao da imam cilj da kada igrači odlaze sa treninga, budu bolji nego kada su pipnuli kvaku od sale kada su dolazili na trening. Nije lako. To bolje ne znači da se odmah vidi trenutnom formom, ali da ja znam da količina i kvalitet rada doprinosi njihovom napretku. Taj tim nije ni blizu bio isti na početku i na kraju sezone. Uvijek sam zagovarao zdravo jezgro domaćih igrača. Imao sam maksimalno zaštićena leđa od predsjednika kluba, koji je verovao u moj rad, nije se mešao, niti je dozvoljavao da bilo ko drugi pokuša da tu priđe. Igrače kao što su Jan Veseli, kasnije Bertans, Leo Vesterman, Lovernj ili Dalo, uopšte nisam smatrao stranim igračima, jer su došli kao klinci u Partizan”.

Prisjetio se i atmosfere koja je vladala u ekipi.

Postojala je litvanska vježba za šut, gde se radi četiri na dva sa maksimalno tri dodavanja, a koju sam ja nadogradio i uklopio u neki svoj sistem treninga. Na primer, ubacio sam da se kao kazna za tri puta uzastopno primljena koša trči kamikaza, ili da oni koji izgube viču ‘ja sam magarac’ i slično. A onda Dalo krene umjesto toga da viče ‘ja sam Gagić, ja sam Gagić’. Takođe, kada su se brojali ubačeni poeni, kada Bertansu ubaci pa broji osam, Dalo je redovno vikao ‘koliko?!’, Bertans ponovi, a ovaj mu viče na ‘k**** te nosam’… Sve na srpskom! To su takve scene bile, ne mogu naravno da pričam sve iz svlačionice. Bilo je tu šala i na račun članova stručnog štaba, odnosno sportskog direktora od strane tih klinaca. Uopšte ih nisam tretirao kao strance. Zavoljeli su Partizan, zavoljeli Srbiju. Bili su prave patriote, ali ne onakav što kažu ‘partiotizam je postao posljednje utočište za hulje’, misleći na onaj patriotizam što se materijalizuje. Veseli je u tom momentu zaslužio isti takav trentman. Pokazao se talentovanim, našao sam mu poziciju gdje će da igra. Napredovao je, imao je i tada problem sa šutem, ali rješavali smo to”.

Kako su se tražili strani igrači?
Na primjer za Mekejleba sam zvao Bošu, on je igrao za Mersin. Rekao je da je solidan igrač, da je na tržištu teško u tom momentu naći boljeg. Robertsa sam zvao. On je, uz Blejka Stepa, jedan od omiljenih stranaca, ovako ljudski. Sve je trpio Step, stavljao se u funkciju tima. Prihvatao je svaku ulogu. Tako i Roberts. Takav borac, pametan momak iz situirane familije, ne materijalno, bili su intelektualci, on je intelektualac. Prava emocija. Drag mi je čovjek. Dobra grupa. Gdje je neko i ko je bio polu-ovakav nije imao priliku da iskoči na bilo koji način. U svemu tome se dešavalo da smo dobili i Cibonu košem Kecmana koji nije ni bio potreban da se utakmica na normalan način završila”.

foto: