“U NBA su mi rekli vaši igrači su od nas uzeli 9 od 10 najgorih stvari, samo drogu nisu probali”

Zoran Savić sportski direktor KK Partizan govorio za Jutarnji list.

Zorana Savića (54) ovaj je novinar gledao prije jedno 35 godina, tamo sredinom osamdesetih kad je s Lastom iz Čapljine (gdje mu je saigrač bio Jasmin Repeša!) strpao 20 Pepsijevom Novom Zagrebu u Prvoj B ligi tadašnje države. Taj stasiti Zeničanin je 1989. stigao u Split, u prvaka Europe, odmah se dokopao reprezentacije, ali i s Jugoplastikom osvojio dva naslova šampiona Evrope. U onom posljednjem osvajanju, na Final Fouru u Parizu 1991., Savić je bio i najbolji strijelac. Kasnije je bio prvak Evrope i sa Virtusom, 1998. a to je već bio MVP. Od medalja s reprezentacijom, nema samo olimpijsko zlato, ima srebro iz Atlante, ali je bio svjetski prvak (1990.), tri puta evropski prvak (1991, 1995., 1997.).

Kad je okončao karijeru, bio sportski direktor Barselone i Fortituda, kasnije i menadžer, a od 2014. godine se povukao u biznis. Otvorio je košarkaške akademije u Dubaiju, u jednoj od njih radi i nekadašnji Cibonin centar Dževad Alihodžić i vodio je “jedan život, miran i tih”, dok nije sreo Ostoju Mijailovića, predsjednika Partizana…

“Razgovarao sam s Ostojom, pričali o viziji, oko trenera, poklopile su nam se ideje. Partizan nije imao rezultata, a to je veliki brend, možda veći u inostranstvu nego u Srbiji. I kad sam dolazio, na ovaj funkciji sportskog direktora sam od maja, nisam niti pomišljao na to da će nam doći Željko Obradović za trenera. Kad mi je to rekao predsjednik, mislio sam da je lud. Uostalom, ja sam prihvatio posao i bez Željka, jer mi je projekt bio zanimljiv, sada je ovo vrhunska priča. Neviđen se entuzijazam stvorio u i oko kluba, gradimo projekat za dvije, tri godine….

Obojica su vratili nakon dugog izbivanja…
“Mene na ovim prostorima nije bilo 30 godine, otkako sam otišao iz Jugoplastike, Željka 28 godina. Sve je to drugačije, ali Željko ima toliko energije, toliko ljubavi. Ja doista nisam nikada vidio nekoga ko voli klub kako Željko Obradović voli Partizan”.

Koji je cilj, osim, jasno, ulaska Partizana u Evroligu?
“Nemoguće je ovdje napraviti sistem kao Italiji ili Španiji. Važno je i da ne uspoređujemo ono što je bilo prije 30 godina, jer to nisu isti klubovi. Niti je Partizan nivo onoga nekadašnjeg Partizana, niti je današnji Split nivo Jugoplastike, niti današnja Cibona nivo one Mirkove Cibone. Ne govorim tu samo u terenu. Veliki je problem i proizvodnja igrača”.

Savić nije od onih koji će sipati lire.
“Kad sam došao, mislili su valjda sam plav, plavih očiju, zgodan, Šveđanin. Tvrde, Srbija ima proizvodnju igrača, pa pogledajte, MVP NBA lige, MVP Eurolige, MVP Evrokupa, MVP ABA lige. To je sve sjajno, kazao sam, no pitao sam ih i ovo; a zašto nema zlata? Tu je kriza i ozbiljni problemi. Igrači koji dolaze iz juniorskog programu su fizički i mentalno nespremni za seniorsku košarku. Želio sam da druga ekipa Partizana i Zvezde igraju domaću ligu, ali to nije prošlo. Nema ništa od toga da klince šalješ u neku nižu ligu gdje igraju tipovi stariji i deblji od mene, to su problemi….

Razgovarali smo u Opatiji, nije ga, kaže, dugo bilo u Splitu. Osjeća li on danas da je legenda Jugoplastike, one velike, najveće Jugopalstike?
“Nemam pojma. Ja se svugdje osjećam kao kod kuće. U Solunu, Barseloni, pa i u Splitu, gdje nisam bio desetak godina, zadnji sam put bio kad je Tabak krstio kćer”.

Što mu prvo padne na pamet kad pomisli na te čarobne dvije godine koje proveo na Gripama i gradu pod Marjanom?
“Na organizaciju, na jačinu kluba. Kažem, tadašnji klubovi se ne mogu mjeriti s ovim danas. Ljudi koji su bili u klubovima su bili vrhunski menadžeri, Jugoplastika je, pazite, u onoj državi, tada imala inostranog sponzora, Pop 84. Bile su to ogromne pare. Vrhunski su bili uslovi, putovalo se čarterima, navijači su odlazili velikim avionima s nama, dvorana je bila sređena, sauna u svlačionici. Evo, sad sam došli u Partizan, a taj klub nema u svom vlasništvu niti jedan kvadratni metar…

Kako je to bilo igrati s Tonijem Kukočem?
“Uvijek sam razmišljao ko je od njih dvojice, od Dražena i Tonija, bolji. Dražen je bio idol, bio je nejvjerovatan. Kuki je bio poseban, a opet najnormalniji momak. I da, bio je ispred svog vremena, izgledao je na terenu puno starije od svojih godina. Cijela je ljeta provodio na pripremama reprezentacije i jedan je od igrača koje najviše volim. Nije postojalo dodavanje kojega nije vidio, nije bio egoist, a ja ne pamtim niti jednu veliku utakmicu u kojoj nije bio odličan. Dražen je bio koš mašina, killer, neviđeni radnik. Kuki i Dražen, najbolji…

Gdje je tu Luka Dončić, junak našeg doba. I kako bi se on uklopio u tu veliku generaciju?
“Da je Dončić igrao i u našem vremenu, on bi bio super. Fizički je košarka otišla naprijed, to je razlika u odnosu na danas. Mi smo nekada odlazili u SAD, tamo gubili 40, 50 razlike od sveučilišta, a danas bi prvak Evrope isprašio prvaka NCAA lige s trideset razlike. Je li mali Dončić danas bolji od Dražena, teško mi je to reći. Dražen, Kukoč, Rađa, Divac su radili velike stvari i u NBA, a Jokić koji je MVP NBA lige ili Dončić sada tamo prave razliku”.

Tvrdi da se sve promijenilo. Danas na utakmice klinaca u prva dva reda sjede roditelji, a svaki igrač, klinac, ima svog individualnog trenera.
“I tako dolazimo do toga, kad kažu lani da je Jaramaz koji je igrao u Partizanu mlad. Čovjek ima 26 godina. U Zvezdi su još dva mlada koji imaju 26 ili 27. Ja sam došao u Split kasno, sa 22. Pitali su me jednom kako mi je bilo s 18 doći, tako mlad. Ja im kažem, pa došao sam s 22. To je onda već bilo staro, ili jesi ili nisi. Sad smo postali kao italijani, koji za one od 24, 25 godine govore da su mladi”.

Do koga je to do trenera ili do samih igrača?
“Do svih. Treneri se moraju adaptirati. Ne možeš klincu reći da ugasi telefon, a nekad su sport i škola bili sve. I dva TV programa. Meni nije ideja bila da postanem profi, ja sam želio završiti strojarstvo. I upisao sam ga u Zenici, dao neke ispite. Time sam se mislio baviti…

I je li mu danas žao što ga nije završio?
– Bio sam jako dobar u školi. U Titovom fondu, među najboljim đacima cijele Jugoslavije, imao sam stipendiju koja je bila na novou prosječne radničke plate. Kad sam došao u Split, upisao sam ekonomiju, ali to me nikada nije zanimalo. A, evo s ekonomijom se zapravo cijeli život bavim…

Šta je njega napravilo dobrim igračem?
“Nas je u Čeliku vodio Kosta Jankov, koji je radio zajedno sa Božom Maljkovićem, bili su pomoćnici u Zvezdi. I pripreme su bile kao za Evroligu, Vlašić, Zlatibor, samo na nižoj razini. Bio sam spreman za Božin rad kad sam došao u Split. Danas u Beogradu ima 150 škola košarke, nekada ih je bilo, kažu i 250, što samo po sebi znači da bi proizvodnja trebala biti nevjerovatna. Ali, ako ti klinci ostanu u toj školi košarke mjesec dana duže nego treba, sve je propalo. Imaju klinci individulane trenere, kao teniseri. Ne znaju što je to rad sa ekipom. Ako imaju sreću, pa su za NBA, čekaju draft. Spremaju se dvije, tri godine, onda su umorni. Čekaju maksimalac, nakon toga supermaksimalac i u tom krugu pate reprezentacije, Srbija ili Hrvatske, u manjoj mjeri Slovenija. I ne treba tu ići dalje od jednog Luisa Skole, koji je iz Kine dolazio u Argentinu da bi igrao kvalifkakcije u poznim godinama”.

Možda danas igrači i ne vole toliko košarku?
“Ima i toga. Ali, ako igraš samo zbog para, onda valjda pokušavaš biti što bolji da bi zaradio više. Imaš takvih koji ne vole, slažem se. Ja sam rekao da ću igrati dok mi ne bude grozno dolaziti na jutarnje treninge. Jednom mi je jedan ugledni GM iz NBA lige kazao da su igrači s ovim prostora preuezeli od NBA igrača od deset najgorih stvari – devet. Jedino drogu nisu probali!

Koliko je u kontaktu s ljudima iz Splita?
“Proveo sam tamo dvije lijepe godine. Nisam nešto izlazio, jer je to bila košarka. Grad je to koji je fenomenalan za život i Split je jedan od najljepših gradova bio i u bivšoj Jugi. Meni su Dalmatinci silno simpatični, baš sam uživao nekidan s Rađom na Zlatiboru. To su kvalitetni ljudi, koji posjeduje radne navike. Morao sam otići nakon dvije sezone, Barselona je tada platila odštetu, bilo je takvo vrijeme, rat je kretao…

Da nije bilo rata, koliko bi dugo Split vladao Evropom?
“Otišli su Rađa, prije toga, Sobin, Duško, onda Kukoč i ja. Teško je tako moglo dugo trajati. No, da je bilo kao prije toga, da se nije moglo van do 28. godine, da smo svi ostali zajedno, da je ostao Kuki, mislim da bi, dok ta generacija 67, 68′ Rađe i Kukoča ne bi napunila 28, sve osvojili…

Česta je tema i reprezentacija. Vi ste sa Srbijom i Crnom Gorom igrali u finalu Atlante, bi li te 1996. zajednička reprezentacija imala šanse slaviti protiv SAD-a?
“S onima iz 1992. koji su bili stariji, a mi tada s tim igračima nismo imali puno doticaja, ne bismo se mogli nositi. Već za 1996. bi možda bilo drugačije, uostalom, i mi smo se u tom finalu u Atlanti nosili jedno poluvrijeme.

Kad pogleda danas tu generaciju iz Splita, puno je tu trenera, Perasović, Ivanović, Tabak, Sretenović…
“Svi smo mislili da će Sreta biti trener, najbolji od svih. Postoji tu i to nasljeđe Bože Maljkovića, veliki rad. Sjećam se tada da mi je Božo rekao da skočim s prvog sprata, ja bih bez problema skočio…

I za kraj, Partizan želi do Evrolige, Zvezda je već u Evroligi, biće vatreno, tu je i ABA liga…
“Partizanova publika voli košarku, sjećate se kakve je ovacije doživio Kukoč na onoj utakmici prije raspada kad je izlazio iz igre. Međutim, mi smo majstori na ovim prostorima da od normalnih stvari napravimo nenormalne. Ovo jedina liga na svijetu, govorim o ABA ligi, gdje su menadžeri vlasnici klubova, gdje igraju druge ekipe nekog kluba. To je nemoguće bilo gdje drugdje, točno se zna da ako neko ima drugu ekipu, tada ne može ta druga ekip niti ući iz drugu u prvu ligu po zakonu. I Evroliga sve to zna. A mi se pravimo kao da ne znamo. Neke se stvari tu moraju riješiti, zbog zdravlja košarke na ovim prostorima. Sami sebi pucamo u nogu”.

Ovo zadnje išlo je, ako niste shvatili na račun Mege,FMP-a i ekipe Sportski centar. Prva je menadžerski klub, a drugo Zvezdina druga ekipa, dok je Studentski centar druga ekipa Budućnosti.

foto: KK Partizan NiS

About The Author