Spahija: Igrači da počnu da govore istinu

Bivši hrvatski selektor Neven Spahija početkom prošle sezone dobio je otkaz u Makabiju iz Tel Aviva, ali nema mjesta za žaljenje jer je uslijedio povratak u najjaču košarkašku ligu svijeta. Spahija od početka ove sezone izvršava dužnost pomoćnog trenera u NBA franšizi Memfis Grizlis. 

Tri godine u Atlanti očeličile su izvanrednog trenera, a sada zanat usavršava u možda i najvećem iznenađenju ovosezonske NBA lige, u Grizlisima. Kao i brojni drugi košarkaški eksperti, Spahija postavlja jasnu granicu između evropske košarke i NBA, a u razgovoru za Sport Klub pristao je detaljno da opiše svoje dužnosti na poziciji na kojoj se nalazi. Kratko smo se dotakli i reprezentacije, a krenuli smo s najaktuelnijom temom u svim kutkovima sveta – koronavirusom. 

“Krenulo je kao i svugdje. Negdje početkom marta smo dobili poruku kako su nam aktivnosti u dvorani zabranjene, a klub je odmah krenuo u sastavljanje plana za novonastalu situaciju. Napravili smo detaljan plan kojeg se i dan danas držimo. Liga je vrlo specifična po tome jer većina igrača nije iz gradova za koje igraju, nakon ovoga su svi dobili raspust i povukli se kućama. Ja sam takođe htio biti u blizini najbližih, dobio sam podršku kluba i lige i nisam imao problema s odlaskom. Po dolasku u Sloveniju odradio sam standardnu samoizolaciju od 14 dana i sada čekam rasplet”.

Igrači, pretpostavljam, dobijaju detaljan individualni program treninga na dnevnoj bazi? 

“Naravno, ali gledajte, tu nema previše razlike od uobičajene situacije. Svaki naš igrač ima masu individualnih programa koje dnevno mora ispuniti i u normalnim uslovima, od individualnih treninga do prehrane. tri puta sedmično imamo tzv. ‘conference call’ na kojima radimo presjek učinjenog i plan za nastavak. Sustav je doista razgranat i detaljan tako da mogu reći da se nosimo iznimno uspješno s ovom situacijom.”

Košarkaškim fanovima širom svijeta nije lako bez najjače svjetske lige. Znate li kao neko ko je unutar NBA informacije o tome kako će se rasplesti cijela situacija?

“Volio bih da vam mogu reći više, ali doista ne mogu. Sve što čitate vi čitam i ja, a to su jedino medijska nagađanja. Završnica u Las Vegasu? Nemam tu što previše komentirati, to je možda i bio jedan među brojnim prijedlozima od službenih tijela, ali tome su na važnosti dali jedino mediji. Kažem, još se ne zna ništa, 1. maja je sastanak čelnih ljudi lige, no odluka na tom sastanku će ovisiti o preporukama Svjetske zdravstvene organizacije i američke vlade. Ako mene pitate, mislim da se ondje neće dogoditi ništa značajno te da će se konačna odluka prolongirati.”

Šta mislite o prijedlogu da se liga dovrši bez navijača?

“Po meni je to teško izvedivo. Dok se ne dogodi drastičan pad broja zaraženih, neće se igrati. Maknimo sad na stranu gledatelje, jedna NBA utakmica je toliko kompleksna da vi u njoj imate otprilike 100 ljudi koji moraju biti prisutni samo kako bi se ona organizirala i nesmetano odvila, a to je već prevelik broj.”

Kako su Amerikanci reagovali, utisak je da su informativno odsječeni od ostatka svijeta, fokusirani samo na sebe? Jeste li primjetili razliku njihovim reakcijama u odnosu na vas lično?

“Mogu reći da sam dosta rano to ozbiljno shvatio jer dugo vremena sam proveo u Italiji i imam ondje puno prijatelja. Italija je jedna jako organizirana zemlja sama po sebi, a ja bih rekao da se to posebno ističe u medicini, tako da čim sam vidio da to ondje počinje izlaziti izvan kontrole, znao sam da se nešto gadno događa i počeo sam i ovdje upozoravati ljude koji to u početku, vidjeli ste i sami, nisu preozbiljno shvatili. Ispostavilo se da sam bio u pravu. Kako to obično biva, bilo je mnogo lobija od strane vlasnika franšiza, privatnih menadžera i svima koji su u ovo upleteni zbog financijskog kolača da se liga nastavi, ali moram pohvaliti sjajnu reakciju NBA čelnika, oni su bili prvi u američkom sportu koji su odlučili zaustaviti ligu i američki sport njima može zahvaliti što nije došlo do eskalacije”.

Po čemu je NBA toliko specifična? Jesu li vam tri godine u Atlanti značile više od evropskog iskustva? 

“Dugo sam u NBA, to je jedna od najuređenijih sportskih organizacija koje postoje. Mnogo vremena sam kao trener proveo, da se tako izrazim ‘pokraj NBA-a’ u raznim trening kampovima, na pripremama i slično, a da nisam bio ‘unutra’ i već tada sam bio impresioniran. Sad kad radim tamo još više mi je to sjelo. Te tri godine su bile neprocjenjive. Bez obzira na veliko iskustvo koje sam skupio u Europi, mogu potvrditi onu tezu da je NBA jednostavno drugi sport u odnosu na evropsku košarku, stoga mi je iskustvo rada s Budenholzerom najviše pomoglo i izgradilo me za posao koji trenutno obavljam”.

Malo o Memfisu – niste bili među favoritima, a sad držite osmo mesto na snažnom Zapadu, kakvi su utisci? 

“Pa gledajte, Memphis je daleko najveće iznenađenje lige, znate da NBA prije početka svake sezone ima razne predikcije i power rankinge, za nas su ta predviđanja bila prilično niska i sve smo iznenadili, trenutno se nalazimo na 8. mjestu tradicionalno snažne Zapadne konferencije i presretni smo”.

Svake sezone se priča o timovima koji ‘tenkuju’, gledaju da izvuku što bolji pik na draftu zbog nemogućnosti borbe za plej-of, pa se ni ne trude na utakmicama. Drži li ta teorija vodu? 

“To definitivno ima smisla i neku podlogu zbog koje bi se izvukao neki takav zaključak, ali neke službene potvrde da ekipe to rade nikad nije bilo. Mi smo od početka sezone bili stava da idemo pobjeđivati koliko god možemo, sve smo snage uprli u to i trenutno smo na playoff poziciji.”

Koja je najveća razlika između NBA lige i evropske košarke? 

“Jednostavno način na koji se igra i ta filozofija. Tehničke razlike već znate, nije ista veličina terena, nisu ista pravila i linija za tri poena je dalje nego u Evropi. Pravilo koje radi razliku jest kazna za defanzivne tri sekunde pod košem koje u Evropi ne postoji, a ono mijenja pogled na košarku iz korijena. U Europi je osnova da uvijek imate čovjeka pod košem bez obzira gdje je lopta i tako neutralizirate opasnost od laganih koševa”, kaže Spahija, pa nastavlja:

“Da prijeđem na filozofiju igre – u SAD-u su u prvom planu tzv. ‘pace’, brzina, izmjena posjeda, gleda se da se prva otvorena situacija pokuša iskoristiti. S druge strane, u Evropi je kod većine trenera pravilo dugačak napad. Onda tu imate i način na koji treneri razmišljaju. Ne biste vjerovali koliko se taktika bazira na statističkim podacima. Prvo se gledaju statistike poput broja skokova, broja ispaljenih trica, a zatim i statistički podaci individualaca protivnika s kojim ćete igrati i prema tome se slaže taktika. Nakon svega dolazi i videoanaliza za što smo zaduženi mi pomoćni treneri”.

Ipak dodaje – Evropa je zakoračila u smveru NBA, ali pred njom je još dug put. 

“Evropa je doduše, posljednjih godina krenula tim smjerom, mnogo više je utakmica otkad je uvedena ta jedinstvena Evroliga i mislim da je to najveći pomak evropske košarke u ovom mileniju, međutim, uslovi jednostavno nisu kao u NBA-u. Organizacija nije toliko detaljna, nema privatnih aviona za igrače, nema uslova za tako detaljne treninge. U NBA-u po jednoj ekipi imate sedam košarkaških trenera, pet momaka u videoroomu, imate taj ‘performance staff’ koji ima 5 do 6 ljudi. U rad jedne ekipeje dnevno involvirano 20-ak ljudi i jednostavno se pazi na svaki detalj.”

Mnogi će reći kako se u NBA ne igra prava košarka, kako je liga previše orijentisana na individualce i kako se samo vodi računa o ličnim statistikama, a utakmice se često pretvore u ‘one man show’. Šta vi kažete na te kritike? 

“Te kritike nemaju osnovu, mogu reći da se u NBA-u igra jako kolektivno, pa samo jedan set napada NBA ekipa ima 100 stranica ako ga želite isprintati. Ljudi koji donose takav sud su uglavnom prikovani uz TV ekrane, a ne možeš suditi s TV-a, kad dođete tamo onda vam postane jasno kako to izgleda. Ne, NBA nije samo run’n’ gun kako neki kažu. Pogledajte Memphis, naš tim kao prvo nema takav profil igrača da bismo uopšte mogli tako igrati, mi smo recimo prvi u ligi po broju asistencija i iz prve ruke vam mogu reći da nam je kolektiv na prvom mjestu. A tako je i s mnogim drugim ekipama.”

Kakve su vaše dužnosti kao pomoćnog trenera u jednom NBA klubu? 

“Svi mi asistenti imamo krug klubova koje skautiramo i onda detaljno pripremamo momčad za njih. Naprimjer, recimo da je jedan od klubova za koje sam ja zadužen Brooklyn, kad igramo s Brooklynom, moja dužnost je pogledati njihovih zadnjih 5 utakmica, napraviti analizu, zatim tzv. ‘scout report’ koji se printa na papiru, i nakon vlastite analize to detaljno prezentirati na videu ostalim trenerima i igračima.

U slučaju da se igra s klubom koji nije moja dužnost nego od nekog kolege, aktivno sudjelujem u komentarima njegove prezentacije i pripreme, te prenosim svoje i njegove ideje igračima. Osobno kao trenutno najiskusniji od pomoćnih trenera Grizzliesa sudjelujem u kompletnoj pripremi sportske politike za sezonu. Uvijek dobro dođu sve ideje za budućnost koje nemaju veze s trenutnom situacijom. Amerikanci to zovu ‘outside of the box’ razmišljanje. Eto, to je vrh sante leda, ali nadam se da sam vam uspio ponešto približiti način rada u NBA klubu.”

Nakon NBA lige osvrnuli smo se i na hrvatsku reprezentaciju – Spahija ne skriva razočaranje rezultatima u posljednjih desetak i više godina, ali nakon imenovanja Mršića na selektorsku poziciju polako se pretvara u optimistu. 

“Ako želite da budem iskren, posljednjih 10, 15 godina je stanje u reprezentaciji bilo toliko loše da me na spomen reprezentacije uhvati duboki osjećaj razočaranja, teško je tu nešto pametno reći. Drago mi je da ipak mogu reći da je izbornik Mršić je na početku ovog ciklusa napravio neki rez u filozofiji i da je ovo bio obećavajući start nove ere.

Ja sam optimista, vjerujem u njega i u ove dečke, ali moramo biti svjesni da ništa neće ići preko noći, jer ako se nešto toliko godina urušava, onda će biti potreban dugačak proces da se sva prljavština spere i da se krene u nekom zdravijem smjeru. Ponavljam, smatram da su ljudi kojima je Savez sad prepustio odgovornost oko reprezentacije napravili pozitivne korake i da se nazire svjetlo na kraju tunela”.

Neodazivanje NBA košarkaša u reprezentaciju postalo je pravi trend među hrvatskim igračima, kako vi gledate na to? 

“Gledajte, uvijek je za očekivati da se odazovu najbolji igrači, bez njih neće ići. Kad se neki igrači ne žele odazvati, što je kod nas nažalost bio čest slučaj, onda se mora reći javnosti zašto je tomu tako, moraju reći istinu. Tu je greška našeg Saveza, stalno se neke stvari guraju ispod tepiha i to je već duže vrijeme tako, a javnosti se zbog toga stvara gorak okus u ustima.”

Ima li onda Savez tu odgovornosti, snose li oni dio krivice što se pojedinci ne žele odazvati?

“Ma kakvi, tu želim istaknuti da Savez nema odgovornost ako se neki igrač ne odazove reprezentaciji, a u mogućnosti je. Njihova jedina greška je što nisu transparentni oko svega i onda navlače i na sebe neku negativnu sliku. Vrijeme skrivanja je prošlo, neka se zna ko želi igrati za reprezentaciju, a ko ne želi i zašto, ovako će košarkaši uvijek imati šansu odazivati se stihijski, a ako ih razotkrijete, onda će se i oni zamisliti”, kaže Spahija, pa povlači konačan zaključak:

“Reprezentacija je jako važan dio nacionalnog identiteta uopće. Ona će prodati igrače i trenere, a trend kakav se kod nas postavio bi rezultirao za par godina time da kod nas nitko od košarke ne bi mogao živjeti. Iskreno, nadam se da je ovo što je napravio Mršić početak našeg uspona, ali tek smo započeli put oporavka.”

foto:euroleague

About The Author