Samo da bude zdrav Bogdan Bogdanović
foto:printscreen
Važno je da svi znamo svoje korijene, a ja na svakom mjestu naglasim ko su moji preci, tačnije da mi je pokojni otac iz Trebinjam kaže Milan Gurović.
Čudan je mentalitet ljudi u Hercegovini, gdje vas još odmalena uče da dajete sve od sebe, jer odrastanje na posnoj i krševitoj zemlji nije lako. Kaže ovo u intervjuu za “Glas Srpske” Milan Gurović, bivši košarkaš, navodeći da se uvek toga držao, a što danas prenosi nekim novim klincima koje trenira.
Gurović, koji će ostati upamćen po trojkama iz Indijanapolisa, kada je kreirao preokret protiv američkog drim-tima na Svjetskom prvenstvu u Indijanapolisu 2002. godine, što ga je pretvorilo u idola nacije, danas uči neke nove klince prvim košarkaškim koracima. U ovom razgovoru osvrnuo se na to kako izgleda taj rad te zašto je napustio profesionalnu trenersku karijeru. Osvrnuo se i na dešavanja u srpskoj košarci i reprezentaciji Srbije, potencijalu koji posjeduju, ali i fenomenu zvan Nikola Jokić.
Reprezentacija Srbije plasirala se na Svjetsko prvenstvo, dosta teže nego što se očekivalo. Koliko je novi format takmičenja prednost ili mana za srpsku košarku?
“Nisam igrao ovaj format, ali je očigledno iscrpljujući za igrače. Osim toga selektori ne znaju na koje igrače mogu “igrati”. Dobro je da smo se kvalifikovali za Svjetsko prvenstvo, a ako budu svi zdravi, moći ćemo pokazati puno više od Evropskog prvenstva, gdje smo imali kiks i loš dan protiv Italije. Možemo i vredimo puno više, siguran sam da ćemo to već demonstrirati na idućim velikim takmičenjima”.
Srbija ponovo ima veliku košarkašku zvijezdu Nikolu Jokića. Da li je on trenutno najbolji u igri pod obručima na svijetu, titule MVP-a to i govore?
“Imali smo Stefa Karija koji je pomjerio granice na svojoj poziciji. Sada je tu naš Nikola Jokić. Definitivno je najbolji evropski, pa i svjetski, igrač koji trenutno hoda zemljom. Nevjerovatan je, koliki nivo inteligencije u igri posjeduje, kako razmišlja lucidno. To što on radi čarobno je ponekad i nestvarno. Svoju igru uvijek podredi kolektivu i važnija mu je pobjeda tima nego njegova lična statistika, iako je i ona fascinantna”.
U Americi mu zamjeraju što nekad previše dodaje loptu te što nije malo “bezobrazniji” i ne uzima više šuteva.
“On voli da asistira, ali i da postiže poene. Sve njegove nagrade su sasvim zaslužene, a mislim da će ih osvojiti još puno, kako u klubovima tako i u reprezentaciji. Skroman po prirodi uvijek daje svoj maksimum, zato i jeste voljen i popularan. O košarci koju on igra mislim da se nema puno više šta dodati, a još joj ima puno dati, jer je ozbiljnih sezona isred njega u NBA ligi”.
Sjećanja na Indijanapolis ne blijede ni poslije više od dvije decenije od uspjeha?
“To Svjetsko prvenstvo u SAD ostaće urezano u srcima svih nas, ne samo nas što smo igrali nego i našeg naroda i nacije. Mala država kao što smo mi tada bili napravila veliki uspjeh. Ipak, pokazali smo još tada da samo velika košarkaška sila. Imali smo srce i kvalitet, dobru harmoniju, zato smo osvojili zlato. Bila je to nevjerovatna ekipa predvođena Dejanom Bodirogom, Predragom Stojakovićem, Divcem i svim ostalim igračima. Ostaće to upamćeno. I kada ostarimo pisaće da smo bili zlatni. Bio je to sjajan turnir, često kroz glavu prođu te utakmice. Nakon toga bila je velika proslava, svi smo slavili radovali se, obradovali smo naš narod, koji odlično poznaje košarku”.
Hoće li se ponoviti uskoro nešto takvo. Činjenica je da imamo odličnu reprezentaciju?
“Samo da bude zdrav Bogdan Bogdanović. Sa Nikolom Jokićem i svim našim igračima koji imaju zapaženu ulogu u Evroligi možemo daleko. Ne bih još otpisao ni Nemanju Bjelicu, ni Bobana Marjanića. Imamo lijepe šanse. Uz plejadu mlađih supertalentovanih igrača i nevjerovatnog Vasilija Micića, uz selektorsku palicu Svetislava Pešić, možemo do još jednog zlata. Bio bi to lijep oproštaj Pešića od profesionalne trenerske karijere”.
Imali ste bogatu igračku karijeru. Ipak znamo da Vam je jedna zemlja ostala u posebnom sjećanju?
“Svaka zemlja i klub gde sam nastupao na svoj način imali su svoje čari. Ipak moram da istaknem Grčku, jer sam tamo otišao kao klinac, sa nepunih 17 godina. Osjećam Atinu kao svoju drugu kuću, jer sam rastao uz te ljude tamo i nekako sam vezan za njih i dalje. Lijepo je bilo u Španiji, ali i u Turskoj gdje sam završio karijeru”.
Trenutno radite sa mlađim kategorijama gdje prenosite znanje na buduće šampione?
“Imamo akademiju, usavršavamo mlade igrače. Uz to imamo i svoj klub Real Beograd u kojem se radi na poboljšanju tehnike šuta i načinu igre. Ima tu dobrog materijala. To je ono što sam oduvijek želio, da prenosim znanje na dječake. Važno je znanje prenositi na klince. Ima dosta njih zainteresovanih koji žele da uče, napreduju, da uspiju kao košarkaši. Sport je spas i najbolji lijek u ovim vremenima”.
Kao trener seniorskih ekipa imali ste dosta uspjeha na samom početku karijere. Ipak ste relativno brzo odustali i dali prednost omladinskim selekcijama?
“Probao sam da budem trener i to je krenulo sa puno uspjeha. Sa FMP-om bio sam dvije godine prvak KLS-a. “Izbacio” sam tada Marka Gudurića, Ognjena Dobrića, Dejana Davidovca i Stefana Lazarevića. Ponosan sam na te igrače koji sada igraju ozbiljnu košarku. Jednostavno, nisam sebe vidio u trenerskim vodama, jer to iziskuje mnogo odricanja. Nisam bio spreman da se žrtvujem narednih 20 godina, jer život je samo jedan. Ljudi misle da je lako, ali svima kažem: “Sjedite na klupu i vodite da vidite”.
Srbija trenutno ima dva evroligaša, Partizan i Zvezdu. Šta mislite ko ove godine ima više šanse da se okiti titulom u ABA ligi?
“Obe ekipe su kvalitetne. Mislim da su u ABA ligi šanse 50-50. Ekipe vode dva vrhunska stručnjaka, hale su pune. Partizan je krenuo malo lošije, a kako odmiče vrijeme igraju sve bolje i bolje. Drago mi je da Srbija ima dva predstavnika u Evroligi, jer Beograd to zaslužuju, jer je to grad košarke. Lijepo je vidjeti u dvoranama onoliki broj ljudi koji navijaju. Takvo nešto može biti samo u Srbiji i Grčkoj i nigdje više”.
Korijene vučete iz Trebinja, na šta ste posebno ponosni. Znamo da dosta slobodnog vremena provodite na jugu Srpske kod rodbine, gdje punite baterije.
“Ponosan sam na svoje hercegovačko porijeklo. Moj pokojni otac je iz Trebinja, gdje i danas imam puno familije i svako ljeto sam tamo. Mislim da je taj hercegovački mentalitet uticao na uspjehe ljudi toga kraja, jer su energičniji nego u Srbiji. Uz to izražen je patriotski naboj i genetika. Uživam u Hercegovini, čaroban je to kraj”.
Kažete da Vas nešto posebno impresionira kod tamošnjeg stanovništva.
“Kada odem u Trebinje vidim stričeve kako rade u vrtovima i okopavaju zemlju. Malo je plodne zemlje, jer vas brzo ispod dočeka kamen, ali ih to ne spriječava da rade. Mučenje je to. U Vojvodini šta god da bude posijano i rodi, mnoge je lakše. Mislim da su ljudi u Hercegovini, pa i cijeloj Republici Srpskoj, generacijama očvrsnuli u težim okolnostima nego u Srbiji. Navikli su da se bore. Genetski i karakterno su jaki i nepotkupljivi. Borba ih čini jačim”.
About The Author
