Pokušaću da vratim u Partizan u Evroligu, ali ne mogu ništa da obećavam

Novi sportski direktor Partizana Zoran Savić bio je gost emisije Oko na RTS-u, tom prilikom govorio je o svojoj blistavoj karijeri i ulasku u reprezentaciju iz druge lige, kako je početkom devedesetih završio u Splitu, a ne Zagrebu. Takođe je pričao i o novom poslu u Beogradu, najavio promjene u sistemu rada i napad na Evroligu sa igračima koje će klub sam stvarati.

Kao igrač je osvojio sve što se moglo osvojiti i na klupskom i na reprezentativnom nivou, i igrao je za mnoge velike evropske klubove, a odlučio se da novo poglavlje u karijeri, pomalo iznenađujuće, otvori u Partizanu i Beogradu.

Uvijek su me vodili sportski motivi, a konsultovao sam se s svojom ženom. Iskreno, sve se desilo za pet dana”, rekao je Savić na početku razgovora.

Mnogi od njega očekuju da Partizan vrati u Evroligu, i da je on najvažniji čovjek na tom putu povratka. 

“Ne bih rekao da sam ja najvažniji, i da će samo zbog mene to biti. Da bi se to dogodilo, nama je važna i publika, koja uvijek donese pet ili deset poena razlike. Mnogo je tu faktora koji odlučuju”, poručuje Savić, koji je sa selekcijama Jugoslavije imao mnogo uspjeha početkom i sredinom devedesetih godina. 

“Lijepo je vidjeti ove scene (u dresu reprezentacije). Drago mi je, jer je za mene osjećaj igranja za reprezentaciju neponovljiv. To današnji klinci možda i ne mogu da shvate.”

Svoju karijeru u državnom timu počeo je pomalo iznenada, kao igrač iz druge lige.

“Mene je Duda Ivković stavio na spisak iako sam igrao u drugoj ligi. I njemu dugujem mnogo. Vjerovao je u mene. Znate, on je nas prije finala u Buenos Airesu (1990) vodio na grob Perona, pa na ručak, da bi smanjio tenziju”, prisjeća se Savić svoje prve velike medalje, ali i sjajne generacije košarkaša u kojoj su bili Divac, Paspalj, Kukoč, Dražen, Rađa i drugi, koja je, po mnogima, najbolja u istoriji.

“Teško je porediti timove i reći koja je generacija najbolja. Bilo je tu mnogo njih – Kića, Praja, Moka, Mirza, Ćosić, kojeg sam volio da gledam u Zadru…”

Ipak, sjajna generacija s početka devedesetih nije dobila šansu da igra sa američkim “drim- timom” na olimpijadi 1992, što se dugo čekalo.

“Mogli bismo da igramo s njima, to sigurno, ali teško je reći da bismo dobili. Džordan je tada bio u naponu snage, imali su dobru ekipu i trenere… Ali bismo igrali”, priča Savić.

Četiri godine kasnije, u finalu u Atlanti ispriječila se povreda, pa Savić ponovo nije mogao da odmjeri snage sa NBA igračima, u meču čije je prvo poluvreme obilježio Žarko Paspalj.

“Da, bila je ta povreda zbog koje sam na štakama gledao finale. Ali nama je finale prije finala bilo ono sa Litvanijom, u polufinalu, i najvažnije nam je bilo što smo tada dobili. A Paljina partija tada bila je fenomenalna, on je prvi od nas pokazivao da može da igra tu košarku i NBA.”

Savić je i među igračima i kod trenera bio poznat kao igrač koji nije pravio razliku između treninga i utakmica, uvijek se trudio.

“Znao sam samo tako. Da se ostane posle i da se radi, jer sam imao osjećaj da mi uvijek nešto fali. Danas nije to tako, drugo je vrijeme i ne može da se poredi”, kaže Savić, koji se potom osvrnuo na podređivanje timu kada god je igrao u reprezentaciji. 

“Ako je tako razmišljao Vlade Divac, koji je igrao u Lejkersima, što ne bismo i mi ostali. Ali zbog bekovske linije kakvu smo imali tada, bilo je logično da to uradimo mi centri. A te kvalifikacije za EP 1995, protiv Bugara i ono bacanje Paspalja. To je bilo mnogo teško i važno za nas”, istakao je trofejni igrač rođen u Zenici, osvrnuvši se odmah i na čuveno finale sa Litvnacima te godine:

“Poslije smo dobili Litvance, nikad jače. Ali to smo uradili jer smo igrali zonu, što je bila dobra trenerska odluka. A i vjerovali smo svi, u svlačionici je bila takva atmofera.”

Svoju reprezentativnu karijeru završio je na EP u Španiji 1997. godine, poslije pobjede u finalu protiv Italije, koje je obilježila njegova dobra igra, ali i jedan napravljen faul.

“Mi smo izgubili od njih i na pripremama i poslije u Badaloni. I to finale nismo htjeli. A ja sam Fućku znao iz italijanske lige, on je igrao u Milanu, a ja u Bolonji, i znao sam šta mu smeta. Iako je mršav, on je jak, imao je 100-102 kilograma. Ali uspio sam da ga zaustavim i uradim šta sam želio”, sa osmjehom na licu prisjeća se Zoran Savić.
Na pitanje voditelja šta se zaista dogodilo i kako je iz drugoligaškog Čelika stigao u tadašnju Jugoplastiku, aktuelonog prvaka Evrope, rekao je: 

“Mislim da više ne može tako, iz druge lige da se igra Evroliga i odmah naredne godine i osvoji. Veliki uticaj je imao Kosta Jankov, koji se sa Božom (Maljkovićem) znao iz Zvezde i oni su me našli i doveli. A ja jesam imao dogovor sa Cibonom, međutim, oni se zbog nekih previranja u klubu nisu javljali četiri mjeseca i odlučio sam se za Split”, rekao je Savić i potvrdio priču da je za prelazak u Zagreb mogao da dobije BMV.

Prve godine u novom timu bio je rezerva Rađi, da bi u drugoj sezoni bio starter i uz Kukoča najzaslužniji za treću titulu “žutih” zaredom. 

“Ta ekipa je vjerovatno bila najlošija od svih šampionskih prije toga. Ali smo vjerovatno na bazi te Božine ekipe nastavili da igramo dobro. Onda smo u finalu pobijedili baš Božu. Tada Barsa nije vjerovala da može da nas dobije“, kaže Savić, koji je u polufinalu ubacio 25, a u finalu 27 poena.

A onda je nagradu za MVP dobio Toni Kukoč, koji potom izlazi pred medije i kaže: “Nisam ja najbolji igrač, već Zoran Savić.”

“Kuki je sjajan momak, nikad nije isticao sebe i bio nadmen”, hvali nekadašnje saigrača i svog velikog prijatelja.

Ipak, i pored sjajne istorije, ljubitelje košarke u Srbiji više zanima budućnost. I da li on može da preokrene stvari u Partizanu, koji je dugo u krizi rezulata. Prije svega, da li može da ga vrati u Evroligu. 

“Pokušaću da vratim u Partizan u Evroligu, ali ne mogu ništa da obećavam. Mislim da Partizan po svojoj tradiciji zaslužuje da tamo bude”, rekao je Savić i dodao da klub ne treba samo da traži nove i još osam-devet “Jaramaza”, već da ih stvara.

“Mislim da je najbolje da ih napravimo jer ćemo ih teško dovesti. Mislim da Partizan ima kadra za taj rad. Što se trenera tiče, o njemu još nismo razgovarali”, rekao je Savić demantujući dogovor sa trenerom Nižnjeg Zoranom Lukićem.

Prokomentarisao je i trend kod talentovanih igrača da češće biraju klubove poput Mege, nego one kao što su Zvezda i Partizan. 

“Solucija Mege je dobra, ali to je linija manjeg otpora. Ja nikad nisam tako išao. Igrati u Partizanu nije lako, taj dres su nosili Danilović, Đorđević i ostali velikani. Mi ćemo pokušati da privučemo strukturom koju imamo i takmičenjem koje igramo kakvo je Evrokup. Ne obećavam ništa povodom Evrolige, ne znam da li će biti za dvije-tri godine, ali nam je to cilj i moramo to da sanjamo. Ako uspijemo i prije, neću bežati od odgovornosti”, istakao je nekada sjajni centar.

O Ćaviju Pasvakalu – da li je bio blizu Zvezde i ima li šanse da dođe u Partizan.

“Sjajan momak i moj blizak prijatelj. Ali daleko je on od naših klubova, plaćaju ga mnogo više i nije dostupan u tom smislu.”

foto: KK Partizan NIS