Partizan, Iva Zorka, Havaji, NBA i Džordan, Baskija

Profesionalni početak u Partizanu sa Rebračom, Brkićem… Beovuk, zatim čuvena Iva Zorka Farma sa Mijailom Grušanovićem. Havaji, raj na zemlji, školovanje i košarka. NBA, Majkl Džordan i Trejsi Mekgrejdi. Život jednog kluba i život u Baskiji.

Sve to i još mnogo toga u sebi sadrži Predrag Savović, sadašnji generalni direktor Bilbao basketa, koji je u intervjuu za Sport klub govorio o svemu gorenavedenom, o svojoj neobičnoj i raznorodnoj karijeri i životonom putu praćenom nešto drugačijim razmišljanjima.

U Partizan je došao 1993. godine kao 17-godišnjak – igrao je za juniore, ali je trenirao i bio sa prvim timom Partizana tokom cijele sezone.

“Tu su bili igrači koji su dvije godine ranije osvojili Evropu – Šilobad, Stragarac (Zoran Stevanović), Rebrača, pokojni Brkić se te godine vratio iz Čačka, Sretenović, Lončar… Stvarno lijepa sjećanja. Dosta stvari korisnih za život naučio sam sa tom grupom momaka, sada već ljudi, prije svega da se sve u životu stvara teškim radom. Mora mnogo da se radi i da se žrtvuje. Sate i sate smo provodili u dvorani sa Aleksandrom Džikićem i sa trenerom Nebojšom, ne mogu da se sjetim prezimena, našim individualnim trenerima. Stragarac je najviše pazio na nas koji smo bili malo mlađi, on nam je bio kao tata. Tu je Rebrača, mada je on bio relativno mlad, kao i Drobnjak. Cijela ta ekipa je bila mlada, te godine se desila tranzicija“, počinje Savović za Sport klub.

Zadržao se samo godinu dana, a potom je odigrao jednu sezonu za Beovuk u ekipi koja mu je takođe ostala u divnom sjećanju.

“Da, stasao sam tu kao igrač i kao čovjek – sa Radojičićem, Milojevićem, Vulovićem, zatim Galovac, Sinđa, Sloba Šljivančanin, Mića Radović, Igor Nikolić, koji je sada inženjer u Americi. Iz te generacije svi smo ostali u kontaktu. Svi smo dobri prijatelji. Tu je bilo dosta anegdota i smiješnih priča. Kad uđemo u teretanu da treniramo, to je kao da su bodibilderi ušli. Neprestano je bilo guranje ko će više – Savović, Milojević, Galovac. Miša Lakić je bio tu, trener je bio Višnjevac, tu se takođe dosta treniralo, gurali smo jedni druge. Tadašnja situacija u bivšoj Jugoslaviji bila je mnogo teška ekonomski i socijalno, tako da smo morali da se držimo svi zajedno. U košarci je bio život koji smo vodili i svi smo uspjeli da napravimo nešto dobro“.

Potom je uslijedila selidba u Šabac, u ekipu koja mnogima sa romantičarskim pogledom na košarku tog doba budi lijepa sjećanja – Iva Zorka Farma.

“Fantastičan tim stvarno, sa Manjenčićem, Grušanovićem, sa braćom Ilić… To je bila godina u kojoj sam prvi put igrao evropsko takmičenje. Igrali smo Kup Koraća, sjećam se da smo prošli prvu grupu i da smo se plasirali u šesnaestinu finala, ako se ne varam. Bilo je to za mene kao čovjeka od 20 godina divno iskustvo, da putujem po Evropi i igram internacionalne utakmice. U Šapcu smo bili odlično tretirani, a ta ekipa je zbog Mijaila Grušanovića bila veoma popularna i zbog njega smo se svi držali zajedno“, kaže Savović i dodaje:

“Mijailo je bio izvanredan i žao mi je što smo izgubili kontakt poslije toliko godina. Ja sam poslije toga otišao u inostranstvo i nisam se vraćao, ima već 23 godine. On je vrhunski profesionalac, fantastičan čovjek i bio je idol mnogima u mlađim generacijama. Imao je nevjerovatnu sposobnost da se nadmeće sa možda i fizički spremnijim igračima. Bio je nevjerovatan i kao drugar i kao lider. Bili smo okupljeni oko njega. Mogao je sigurno da zaigra i za veće klubove, ali to je bila njegova odluka. Pretpostavljam da je on u Šapcu bio kod kuće, na svome i bio je srećan. Na kraju krajeva, svi mi uvijek tražimo sreću. On je uvijek bio srećan, raspoložen, čuvao nas je i držao kao malo vode na dlanu. Sigurno da se na tome bazirala njegova odluka – našao je sreću tamo“.

Od te sezone karijera Predraga Savovića krenuli su u nešto drugačijem i neočekivanom smjerom. Relativno kasno odlučio je da ode na koledž u SAD – život je otvorio stazu, a Savović je odlučio da njome krene. Situacija u Šapcu bila teška, razmišljao je o alternativi u slučaju da sve sa košarkom ne ispadne kako se nadao.

“Da, počeo sam da razmišljam na duže staze jer nisam osjećao da je karijera išla tokom kojim sam mislio da bi trebalo da ide. Dobio sam ponudu preko mog tadašnjeg drugara, koji je već živio u SAD, i onda sam potpisao u ‘Alabama at Birimngham’ da idem na studije. Međutim, tu godinu tamo nisam igrao onoliko koliko sam mislio da bi trebalo, pa sam tražio da se premjestim na drugi fakultet. Posle godinu dana u Alabami otišao sam u Los Anđeles, gdje sam živio kod svojih sadašnjeg prijatelja, a tada ljudi koje nisam poznavao – kod Dejvida i Dejne Pamp. Oni su me prihvatili kao svoga. Radio sam kod Dejvida na dječjim kampovima i tražio sam koledž na kojem bih nastavio karijeru, a gdje bih se osjećao malo bolje“, priča Savović, zastaje na trenutak i nastavlja:

Zaposleni na tim kampovima su uglavnom bili bivši igrači ili oni koji traže angažman na nekom fakultetu. Igrali smo ‘pick-up games‘ po noći, od deset pa do ponoći, kada se završi kamp. Tu se slučajno zadesio jedan od trenera sa koledža sa Havaja. Srećom, tu utakmicu sam odigrao fantastično. On je mog prijatelja pitao za mene i ovaj mu je rekao da tražim angažman, da bih studirao. Trener je pitao da li bih došao na Havaje. Tako se desilo. Kako su mi ponudili, ja sam potpisao“.

Sljedeće pitanje samo se nametalo – kako izgleda život na Havajima, a prvo što je Savović izgovorio jeste da je to “raj na zemlji“.

“Imao sam tu privilegiju da kroz sport i studije tamo provedem četiri fantastične godine, sa fantastičnim ljudima, trenerima, prijateljima. Tamo sam stekao i drugu familiju. Nisam se vraćao u Jugoslaviju skoro pet godina otkad sam otišao od kuće. Onako kako zamišljate život na Havajima, e upravo tako i izgleda – mnogo surfovanja, uvijek je toplo i lijepo vrijeme. Ne treba ti zimska garderoba, duge pantalone i duge majice. Kada nema škole, petkom popodne i vikendom, uvijek smo na plaži. Ljudi su divni. Postoji porodična kultura, koju oni zovu ‘ohana‘. Veoma su druželjubivi. Tamo sam stekao prijatelje za života. Stalno smo u kontaktu i sastajemo se i poslije 20 godina jer su to stvarno divni ljudi. Tamo sam upoznao i dosta ljudi iz naših krajeva. Ma ta zemlja je zaista raj“.

Iskustvo na Havajima bilo je posebno i u košarkaškom smislu.

“Napravili smo takav sistem treninga i igranja da smo u tri godine okrenuli čitav program i da smo uspjeli da budemo među najboljih 25 fakulteta fakulteta u državi, što je veoma rijetka stvar za univerzitet kao što je Havaji. Ljudi ne vole da idu tamo da igraju, osjećaju se malo odvojeno i izolovano od svijeta, ipak su pet i po hiljada kilometara daleko od kopna. Kada ekipe dođu da igraju turnire protiv nas, vole da izađu na more i na sunce, ne popiju vode i onda ih samo pretrčimo. To je otprilike bila strategija“, uz smeh prepričava Savović.

Preko tog raja podigao je i lične ambicije, cilj je bio NBA, a to se i ostvarilo. Bio je u sali u Njujorku u kojoj se održavao draft, ali već je imao 26 godina i nije bilo realno da bude izabran. Ipak, potpisao je trogodišnji ugovor sa Denver Nagetsima, bilo je to pred sezonu 2002/2003.

“Ipak, kako sam počeo da igram, počele su i povrede mišića. S obzirom na to da sam bio agresivan igrač koji se dosta oslanjao na brzinu, skočnost i fizičke predispozicije, vremenom je to počelo da stvara velike probleme. Nisam mogao da se naprežem. Povrijedio sam zadnju ložu desne noge, to je bila prva povreda, potom mi se desila povreda lista i tada je menadžment Denvera odlučio da šansu dâ mlađim igračima, Vinsent Jarbrou bio je na mojoj poziciji“.

Te sezone sa vama je u timu bio ruki Nikoloz Scikivišvili – biran je kao peti pik, mnogo se od njega očekivalo, ali u NBA je napravio ispodprosječnu karijeru i zadržao se svega četiri sezone.

“Došao je mlad i to je sjajan momak sa kojim sam ostao u kontaktu poslije toliko godina. Sve je relativno. Ima divnu porodicu, još igra ako se ne varam (sadašnji klub mu je Bejrut), proputovao je svijet, stekao je prijatelje po celoj planeti… Sada, da li je neko imao više ili manje uspjeha u NBA… Bitno je da su ljudi srećni. Gledajući njega, on je srećan čovjek koji ima divnu porodicu, tako da je iskoristio maksimalno sve što je mogao. Napravio je karijeru, preko 20 godina se bavi sportom“.

Tada je u ekipi bio i Čeh Jirži Velš, a u jednom intervjuu rekli ste da su Scikišvili i on govorili srpski jezik.

Jesu, poznavali su. Ako se ne varam, Velš je imao nekog prijatelja iz Srbije, a Nikoloz je naučio naš jezik u Sloveniji, mislim. Ne mogu sada dobro da se sjetim, ali su govorili naš jezik. Družili smo se lijepo, ali proveo sam tamo samo jednu sezonu. Dosta ljudi se i iznenadilo kada su me vidjeli u NBA – izgubio sam kontakt sa mnogima jer dugo nisam dolazio u Jugoslaviju. Kada te neko poslije Partizana i Ive Zorka Farme vidi da igraš u NBA, zapita se: ‘Odakle ti?!“, smije se Savović.

U toj sezoni Savović je imao priliku da dijeli parket sa nekim nevjerovatnim košarkašima – Majkl Džordan je tada igrao za Vizardse, suočio se sa Trejsijem Mekgrejdijem i mnogim drugima.

I sa 40 godina Džordan je bio impresivan, samo odjednom nestane čovjek – okreneš glavu i nema ga, negdje je gore i visi, u tim godinama…. Drugi fascinantni igrač bio mi je Trejsi Mekgrejdi, dao nam je 47 poena u jednoj utakmici. Šta sam mogao da uradim? Napravim tri-četiri faula odmah, da mi bar ne daje poene i da sejdnem na klupu, ha-ha. Zatim Alen Ajverson… Kada igraš protiv takvih igrača, to ostane za cijeli život i šteta je što mi povrede nisu dale da malo duže budem tu“.

Nisu Nagetsi bili posebno jaki te sezone, ali jeste bilo interesantnih saigrača visokog profila poput Markusa Kembija i Džuana Hazarda.

“Oni su bili veliki profesionalci i vrhunski igrači. Ta ekipa jeste bila jedna od lošijih u NBA, ali to što sam tamo naučio o organizaciji privuklo me je da se bavim poslom kojim se sada bavim evo već 11 godina. Impresioniralo me je to kako funkcioniše jedna ekipa u NBA i jedna ozbiljna, profesionalna organizacija – kako na sportskom, tako na organizacionom nivou. To je stvarno bilo fascinantno i tada sam prvi put poželio da se bavim sportskim menadžmentom“.

Potom je Savović otišao kod Sava Vučevića u Belgiju, u ekipu Šarlroa, ali tu su se povrede nastavila. Zatim se desio prelazak koji će mu odrediti dalje tok života – potpisao je za Bilbao jednogodišnji ugovor, a ostao je pet, kao igrač.

“U Belgiji sam bio strijelac, 16-17 poena po meču, a u Bilbau sam bio igrač uloge, u tome sam se pronašao i našao sam drugi dom – već 16 godina sam vezan za Bilbao, osim što sam bio dvije godine u Saragosi, generalni direktor u dva različita kluba, to se ne dešava u našem sportu“.

Na pitanje koji su kvaliteti potrebni da bi se vrhunski obavljala funkcija sportskog direktora, Savović odgovara:

“S obzirom na to da imam sportsku pozadinu, da sam bio igrač, a sa druge strane sam školovan i imao sam nekoliko svojih biznisa, posjedujem mješavinu potrebnu da se vodi sportski klub. Moj moto jeste da pustiš ljude da rade svoj posao i da ih fino koordinišeš. Moraš da prihvatiš da određene stvari treba da pustiš ljudima da rade i da se ne petljaš u sve, ali da imaš viziju, jasnu i čistu strategiju, da daš ljudima prostora da rade unutar te strategije, da osetiš veoma jasno šta je jedan klub i kako funkcioniše“, naglašava Savović i detaljnije pojašnjava upravo na primeru Bilbao basketa:

“Prvo se definiše šta smo kao klub. Mi smo klub koji je porodično orijentisan. Naši navijači su u većini slučajeva porodice koje dolaze sa djecom. Naši igrači moraju da budu dobri ljudi, da shvate da moraju da budu na raspolaganju za bilo kakvu aktivnost sa navijačima, sponzorima. Mi smo inače borci, dolazimo iz sredine u kojoj je fudbal veoma atraktivan. Atletik Bilbao je istorijski i svjetski fudbalski klub , pa smo mi morali da nađemo svoje mjesto. U gradu koji ima oko milion stanovnika morali smo da pronađemo svoje fanove, u čemu smo i uspjeli. Imamo svoju dvoranu i osam hiljada ljudi koji dolaze na svaku utakmicu. Borba preživljavanje, ozbiljnost i porodični duh, to je naš identitet, to se osjeti na svakom meču“.

Savović Baskiju opisuje kao stabilnu i razvijenu regiju visokog životnog standarda u kojoj su ljudi organizovani, posjeduju autonomiju i svoj jezik.

“I ljudi su veoma prijatni – u početku mogu da djeluju zatvorenima, ali nije tako. Koliko sam godina tu, nikada se nisam osjećao strancem. Slični su nama karakterom, žele da budu bučni i viđeni. Veoma su pošteni, odgovorni i radni. Divno mjesto za život. Vrijeme može nekada da pravi problem jer je kišovito i brdovito. Ljeta nisu topla, nema mnogo vrućine, pa može da se uživa na plaži. Svima koji su u Baskiji predlažem da posete i Bilbao i San Sebastjan“.

Za kraj, pitali smo Predraga koji ga je saigrač najviše impresionirao, a da ne spada u red onih najzvučnijih. Odgovor je bio Karl Ingliš, saigrač iz studentskih dana, koji još profesionalno igra košarku u rodnoj Kanadi, a tokom karijere nastupao je za Virtus, Zadar, Gran Kanariju, Baskoniju, AEK, Albu…

“Bio je toliko posvećem sportu i košarci da je to bilo fascinantno. Šteta što Karl nikada nije mogao da dobije priliku da igra u NBA, ali napravio je veoma lijepu karijeru. Stvarno je živio basket, mnogo smo trenirali godinama na Havajima i učili jedan od drugoga“, zaključuje Savović za Sport klub.

foto: JORDI ALEMANY