Novica Veličković o savjetu Predraga Danilovića: Tako se ne rukuje igrač Partizana

Novica Veličković se vratio u Partizan.

Bivši kapiten se vratio u Partizan. U Partizanu će zajedno sa Milenkom Tepićem i Aleksandrom Bućanom biti dio omladinskog pogona, zadužen za razvoj igrača. Radom na terenu, ali i razgovorima, prenošenjem iskustva.

Po dolasku iz Drvomarketa odrastao je u Partizanu i dobro naučio principe crno-bijele škole i o tome je govorio za Meridian sport.

“Partizan je mnogo veliki, kroz istoriju škola našeg kluba je bila jedna od najboljih u Evropi. Mislim da velikim radom možemo da dođemo do nekih novih klinaca, budućih igrača, što nam je i cilj. Mora da postoji plan, sistem i količina rada koju djeca mogu i treba da iznesu. Ako se radi kvalitetno, u mjeri kojoj je potrebno, nemoguće je da se ne vidi napredak.

Te godine kad sam došao u Partizan bile su ‘paklene’. Počev od toga da je bila najkvalitetnija kadetska ekipa, kasnije juniori, pa na to treba nadovezati i mladi tim Partizana. Na treningu sam na mojoj poziciji imao priliku da igram protiv dvojice, trojice momaka jednakih talentom. Nijanse su odlučivale, ali neka vrsta takmičenja bila je svakodnevna.

Kad igramo jedan na jedan moram da te dobijem, da se pokažem… Kao klinac bio sam malo u strahu od veličine kluba, plus je tu bila i želja da ne uprskam tu moguću šansu ako dobijem za prvi tim”, prisjetio se početaka Novica.

U svemu je bitno je da djeca imaju i svoje uzore među sadašnjim prvotimcima.

“Kao što sam ja počeo zbog Čubrila. I kupovao patike kao njegove, doduše moje su bile ‘fejk’… Volio bih da i ubuduće naši klinci imaju svoje idole, koga da gledaju, kao kad se Bogdanović pojavio. Dan danas se priča o Bogdanovoj seriji, a prošlo je i proći će mnogo godina da je neko nadmaši”.

Veličković je igrao u Partizanu i Realu klubovima sa brojnim legendama. Jedna od uloga vodećih ljudi omladinske škole je da mlade upoznaju koliko su velikani svojevremeno značili svjetskoj košarci, kako bi imali jasnu sliku u koliko su velikom klubu.

“Uvijek treba od prvih. Kad smo gledali nešto za fondaciju, uzeo sam da gledam sastave od 50-ih godina, pa nadalje… Kad vidiš koliko je trajalo, pa kad je došao prvi trofej, shvatiš da je ta priča stvarno ogromna. To djeci ne treba da bude teret, nego želja da dostignu te visine, kao što je meni nekada bila želja da se upišem negdje”, kaže Veličković, nastavljajući sa vrlo zanimljivom anegdotom.

“Kad sam došao u klub i prvi put stao ispred Danilovića, imao sam 14 godina i pružio ruku… Stisak je bio slabašan. Tad mi je rekao: ‘Tako se ne rukuje košarkaš Partizana!’ Odmah poslije toga, a biće tako do kraja života, svima jako stiskam ruku. Jednostavno upiješ savjet odmah. Ponavljam, ne treba nikome to da predstavlja teret, već isključivo da budi poštovanje i motiv”.