Kešelj: Prosinečki i Peruničić prvi čestitali
Marko Kešelj o karijeri, Spanulisu, Pešiću, pozivu Tonija Parkera.
Marko Kešelj prošao je prethodnih godinu-dvije težak put u Zvezdi. Prošao put od toga da je bio zaboravljen do toga da je odlučio meč protiv Limoža u Evrokupu. Čekao je šansu i na kraju dočekao.
“Ja sam takav čovjek. Ne volim da gledam iza sebe. Ne gledam šta je bilo juče, a kamoli šta je bilo prošle sezone. Izvučete neke pouke, naučite neku školu. U životu se srećete sa ljudima, koji na vas ostave pozitivan i loš utiask. Ja sam profesionalac, plaćen sam za to što radim i na meni je da se prilagodim. Na žalost prošle sezone situacija je bila takva kakva je bila da sam cijelu sezonu proveo pored klupe, ali eto sticajem okolnosti ove godine sam nagrađen za sav rad i trud i za sve treninge i za sve što sam istrpio. Ove godine odigrao sam par nekih dobrih utakmica i učestvovao u pobjedama naročito protiv Limoža, koja je bila na startu Top 16 faze Evrokupa. Za mene to predstavlja veliku satisfakciju i mltivaciju za nastavak sezone”, rekao je Kešelj u intervjuu za Radio televiziju Republike Srpske.
Kešelj je kao mlad otišao u Španiju. Sa 18 godina je iz Avala Ade prešao u špansku Đironu.
“To je odluka koja se donosi jednom u životu. Ja sam je tada uz pomoć svoga oca donio. Imao sam 18 godina. Sjećam se tog razgovora koji je trajao do duboko u noć. Ja nisam želio da ostavim drugare, trebaos am da nastavim i školovanje, tadašnju djevojku i šta znam još…Mislio sam da mi se život raspada i kad se vratim da ništa više neće biti isto.Otac mi je tad rekao. “Zlatne kočije prolaze jednom u životu”. Tako da čovjek ima priliku da donese ispravnu odluku kao mlad, a nekome se ta vrata da kažem otvore malo kasnije. Ja sam donio odluku da krenem tim putem iako sam imao ponude američkih univerziteta”.
Jedan čovjek imao je presudnu odluku da ide u Španiju.
“Moja presudna odluka je bila to što je tamo bio Svetislav Pešić, koji me dosta pratio kroz karijeru. Ostali smo u sjanom odnosu. Ja sam mu zahvalan za sve lekcije ne samo košarkaške. Vjerovatno da njega nisam imao u tom momentu kada sam imao 18 godina, da sam imao nekog trenera koji nije pazio na mene i van terena, vjerovatno bi se priča drugačije završila”.
Ambiciozan projekat je tad bila Đirona, ali nije dugo potrajao. Bila su tu neka velika imena tada i neka velika buduća imena svjetske košarke.
“Bio je tu Mark Gasol, Dailbor Bagarić, Gregor Fućka, Darius Selenga, Darel Midlton, Viktor Sada, Fernando San Emeterio. Od naših je bio Marko Marinović. Ja sam sa 18 godina bio ubjedljivo najmlađi. Prve godine sam samo učio o načinu profesionanog rada, ponašanju u ekipi”.
Igrao je kasnije i u Njemačkoj, Grčkoj, Francuskoj. Za Francusku i odnos njihovih navijača prema košarci imao je zanimljivu anegdotu kada je nosio dres Asvela u koji je stigao kao osvajač Evrolige sa Olimpijakosom.
“U Francuskoj na utakmice dolaze porodično. Mislim da biraju između pozorišta i kina , pa ako nema karata idu na košarku. Kad sam igrao u Asvelu igrači su imali obavezu da poslije utakmice direktno iz svlačionice idu u VIP salon gdje su sponzori i prijatelji kluba da provedete neko određeno vrijeme sa njima. I ja sad dolazim u taj salon i neka bakica od možda 70 godina mi kaže:” Vi ste fantastičan igrač, super ste odigrali večeras. Da li ste negdje prije igrali košarku? reko povremeno jesam hahha”.
Zanimljivo je kako je stigao u Asvel, čiji je predsjednik te 2013. postao Toni Parker.
“On me zvao, a ja se nisam javio pošto sam bio na nekom izletu. Nisam mu se javio. Nisam ni znao da je on. rekao mi je da želi da dođem u jegov klub u kojem je njegov brat jedan od pomoćnih trenera. razmišljao sam poslije Olimpijakosa to bi mi možda bila stepenica nazad u karijeri, ali reko Toni je veliko svjetsko ime i to sam prihvatio”.
Sa Olimpijakosom je osvojio titulu šampiona Evrolige. Čuveno finale u kojm su se vratili iz minusa od 19 poena i koševima Printezisa došli do pobjede. U tom preokretu učestvovao je sa pogođenom trojkom. Ivković je uveo u igru petorku: Kešelj, Mancaris, Slukas, Printezis i Hajns. Pobjedničke poene Printezisa gledao je sa klupe.
“Na klupi smo sjedili Ejsi Lo bivši košarkaš Partizana i ja jedan pored drugog. Pošto je on došao iz SAD u Partizan, pa u Olimpijakos nije baš poznavao igreače u Evroligi. I kada je Šiškauskas izvodio bacanja, pita on mene: “Hoće li dati?”. Mislim se u sebi on od 1994. i treninga nije promašio oba bacanja. Ja kažem kako se ne sjećam kad je on promašio oba bacanja. I taman kad to govorim on promašuje prvo. On promašio i drugo i tenzija je na klupi. Imamo napad. Spanulis za Printezisa i ostalo je istorija”, kaže Kešelj i pokušava da se sjeti trenutaka poslije poena.
“Tih posljednjih momenata poslije sudijskog zvižduka se ne sjećam. Kao da smo svi popadali u nesvjest. Najveći pehar u evropskoj košarci koji može da se osvoji. Mi smo tamo došli kao autsajderi Sam plasman na F4 je bio ogroman uspjeh”.
U polufinalu su te godine dobili Barselonu, a Kešelj se sreo sa Robertom Prosinečkim.
“Prosinečki je bio u hotelu u Atini i igrali su prijateljsku utakmicu protiv Olimpijakosa. Mi smo taman krenuli na finalni turnir i pita on mene protiv koga igramo u polufinalu?. Ja mu kažem Barselona. On mene potapša po koljenu i kaže da je bar sa nekim drugim, ali kao gdje ćete na Barsu, nemate šansu. Poslije osvajanja Evrolige prvi koji su me zvali da čestitaju bili su Nenad Peruničić i Robert Prosinečki”.
Igrao je sa vrhunskim igračima. Izdvojio je Vasilisa Spanulisa.
“Za njega nestaje cjelokupan spoljni svijet kada uđe u salu. On je vjerovatno najveći lider sa kojim sam ja ikada došao u kontakt. To je fokus 100 posto. On je u stanju poslije utakmice, pošto je kum sa Nikosom Zizisom, odmah da ga zove i oni četiri sata poslije analiziraju utakmicu. Ta posvećenost je nevjerovatna”.
foto:printscreen,euroleague.net,Ouest-France
About The Author
