Marinković: Ako im ne ide bez publike, neka igraju šah
U sportu ima i značajnijih pobjeda od onih nad konkurencijom bez obzira koliko je pehara na talonu. Ko ne vjeruje, može da se raspita kod Vanje Marinkovića, koji je u „duelu“ sa ljekarskim prognozama „slavio“ sa najmanje 15-ak dana fore. Da je košarkaš Valensije, tom „skoru“ uspio da doda i nešto više od nepuna tri minuta na premijernom povratku protiv Asvela, bio bi to potpuni trijumf volje.
Posljednje je pomoglo da malerozni internacionalac uskoči u neki od „vagona“ prije nego što tekuća sezona toliko „ubrza“ i prohuji sa ili bez španskog vetra. A upravo je tako izgledalo kada mu je na treningu stradalo desno rame još početkom novembra. Ljekarska presuda nije bila nimalo nježna, posebno za nekoga ko još uvijek traži poziciju pod suncem tuđeg neba.
„Doktori su rekli da na košarku zaboravim najmanje tri mjeseca. Još su podvukli da je i to optimističko predviđanje. Odmah sam podvrgnut hirurškoj intervenicji u Valensiji, a ubrzo počeo i sa uobičajenom rehabilatacijom da ruka ne izgubi snagu. U dogovoru sa klubom, odlučio sam da dio oporavka obavim u Beogradu. Postoje odlični uslovi, a i porodično okruženje čini čudo kada se povrediš,“ ne krije Marinković na početku razgovora za Sport klub.
Uz pun koš energije, truda, želje, ali i koje zrnce sreće, predviđanja oko dužine odsudstva sa parketa, ipak su se „skratila“. Za razliku od finiša prethodne, početak godine je donio mnogo razloga za širok osmjeh.
„Kada sam stigao u Beograd i produžio rehabilitaciju u centru gdje su to radili Nemanja Bjelica, Bogdan Bogdanović ili Ognjen Kuzmić, nisam brojao dane na kalendaru. Postojalo je obostrano povjerenje na relaciji zdravstveni tim – moja malenkost. Ispalo je da smo „nešto“ uradili, čim su španski ljekari bili zadovoljni, pohvalili su me da sam dobro radio i, dali zeleno svijetlo da zaigram mnogo ranije u odnosu na prve prognoze. Očekivao sam takav rasplet, jer sam se dobro osjećao, ali sam ćutao kao zaliven dok doktori nisu rekli svoje.“
Poslije dva i po mjeseca pauze, povratak, naravno, nije bio od onih iz snova. Samo je negde trebalo probiti led i poručiti: „Tu sam ponovo.“
„Prije gostovanja u Francuskoj, bukvalno sam odradio dva treninga sa ekipom. Bio sam skeptičan da li ću i koji sekund da zaigram, tako da i nije toliko loše ispalo. Pa, još da smo timski „nešto“ odigrali, ali da ne pretjerujem.“
Globalna zdravstvena situacija je „isjeckala“ prvu, a povreda, drugu sezonu Marinkovićeve međunarodne karijere.
“Taman kada mi se činilo da sam prevazišao sve one probleme koji te prate kada prvi put zaigraš u inostranstvu, desilo se ovo sa pandemijom. Situacija koja nema veze sa sportom, ma sa normalnim životom. Poslije čučanja po stanovima, kućama, mi smo u Španiji i odigrali neku improvizaciju od finiširanja lige, koja je prekinuta još u rano proljeće. Kada sam spakovao tu sezonu u „plakar“, malo odmarao, pa „Jovo, nanovo“, nije mi sigurno trebala ta neugodna povreda.“
Ne postoji dobar tajming za sportsko bolovanje, posebno kad te krene, kao u Vanjinom slučaju. Na startu evroligaške sezone, Đaume Ponsarnau ga je „kalio“, bilo ga je i, nije, u sastavu „slijepih miševa“, da bi na gostovanju Žalgirisu proradio (16), ali nedugo zatim završio u „autu“. Ali, najteže je iza velike nade srpske košarke…
„Nadam se da mi neće trebati previše vremena da se vratim na zadovoljavajući nivo. I klupske ambicije će mi dati vjetar u leđa. Evroliga lagano ulazi u posljednju trećinu. Možda smo mogli da imamo koji poraz manje, ali, tu je i dalje „priključak“ za plej-of. Važno je da budemo među osam da bi i od jeseni igrali najjače takmičenje, koje je ove sezone jače nego ranije. Možda bi bolja formulacija bila, izjednačenije nego prethodnih godina. Jedini je Himki totalno otpisan, a u svim ostalim duelima, pitanje pobjednika je uglavnom otvoreno. Često svako svakoga može da dobije.“
Za razliku od srpskih vječitih rivala, koji ne mogu da prežale prazne tribine, dojučerašnji član Partizana kao da je „zaboravio“ kako publika može da ponese.
„Zvezdi i crno-bijelima to puno znači, njima nije svejedno, ali, takav je život, mora da se igra u ovakvim uslovima. Mene nerviraju oni koji non-stop apostrofiraju prazne dvorane kao strašan hendikep, ne razumijem kolege igrače kada to rade. Nama, košarkašima, ovo je posao, od toga živimo i, htjeli ili ne, moramo da se naviknemo na razne uslove, pa i ove epidemiološke. Ko zna koliko će da potraje. Ne mogu da shvatim da se neki nisu navikli, jer je ovako otkada smo ponovo ušli u sale, krajem maja. Ako je nekome i dalje teško što nema navijača, onda neka igraju šah umjesto košarke. Zar im toliko nedostaju oni koji ponekad nesnosno urlaju, vrijeđaju aktere? Zar im je to jedini podsticaj za partije na terenu? Po meni, odsustvo publike nije više hendikep odnosno razlog za slabije partije. Neka okrenu ploču.“
Dok je prinudno odmarao, Marinković je barem imao vremena da na miru gleda košarku do mile volje, uprkos svakodnevnoj terapiji, boravku u teretani, laganom kondicionom treningu…
„Gledam Partizan i vidim… bolje da ćutim, pošto nemam dlake na jeziku. Žao mi je zbog svega što im se dešava. Tamo sam, ipak, proveo šest godina, sazrio, krenuo u svijet. Jeste me, ali i nije briga. Samo bih rekao da su u klupske stvari umiješani neki ljudi koji ne bi trebalo da budu umiješani. Sve je počelo sa otkazom Vladi Šćepanoviću. To mi se nije svidjelo, koliko god da nije ispunio očekivanja, mada je u trenutku odlaska, imao isti skor kao Trinkijeri godinu dana ranije. U Humskoj nema strpljenja, a o ostalom, bolje da ne pričam. Nije mi potrebno još glavobolja,“ priča za Sport klub onaj, koji je jedine klupske trofeje (prvenstvo Srbije 2014, dva Kupa 2018, 2019) do sada, osvajao u crno-bijelom.
Relaksirajuće je vratiti se na sadašnje prilike, klub koji ne postoji ni pune tri i po decenije, ali nije „špansko selo“ za ostatak Kontinenta.
„Solidni smo u nacionalnoj ligi, „motamo“ se oko petog mjesta. U jednom trenutku smo vezali devet pobjeda što je bio mali klupski rekord. „Saletele“ su nas povrede, doduše, primjera radi, Dubljević i Prepelič su mnogo bolje prošli od mene, nije za poređenje. U ovo doba godine, polako se bacaju karte na Kup kralja, takmičenje koje ima posebnu težinu na Pirinejskom poluostrvu. Nešto mislim da bismo tu mogli do finala, ma vidjećemo…“
Prvi trofej Valensije u kratkoj istoriji, bio je baš Kup kralja 1998. kada je na klupi sjedio nedavno preminuli Mihajlo Vuković.
„Imao sam čast da ga upoznam, on je klupska legenda. Sjajan čovjek i stručnjak. Dok god bolest nije uzela maha, redovno je dolazio da nas gleda, znalo se njegovo mjesto, pored terena. Često bi zastao i popričao sa mnom. Njega su svi voljeli i, izuzetno cijenili. Ne čudi što je jedna dvorana u sportskom kompleksu, nazvana baš po Vukoviću. Sa košarkašicama Valensije je bio još ubjedljiviji.“
I ovlaš pogled na klupsku igračku arhivu dovoljan da se utvrdi da je Marinković „tek“ 13. internacionalac sa ovih prostora, a od kojih polovina crno-bijelih (Tomašević, Avdalović, Milojević, Rebrača, Perović, Lučić). Dok su u pojedinim periodima igrali još Rakočević, Marinović, Marković, Savanović, Kešelj i Nedović.
„I sada ima „naših“, poput Bojana Dubljevića, crnogorskog reprezentativca i „male“ klupske legende, Nikole Kalinića ili Slovenca Klemena Prepeliča. Ja sam sa svima dobar, ali najčešće sam u društvu pomenutog trija,“ Marinković indirektno otkriva da je sa španskim i dalje na ratnoj nozi (prekinuto pohađanje seminara zbog korone), pa je engleski spas za komunikaciju unutar tima.
Na Vanjin ovosezonski prosjek od 8.7 poena i 1.3 asistencije, i te kako je ostavila traga povreda, ali ima i stvari koje nisu u direktno-posljedičnoj vezi sa pomenutim.
„Volio bih da popravim pristup, da imam kontinuitet, maksimum u što više partija, da prestanem da „talasam“. Kada bih svaku utakmicu odigrao na taj način, bilo bi to ono pravo. Potrudiću se da idem u tom pravcu.“
Bolje prakse skoro da nema od španske nacionalne lige, koja godinama drži primat u Evropi.
„Lakše mi je da igram Evroligu nego ACB. Posebno kad sam tek došao u Valensiju, koliko god da čudno zvuči. Prva me, na neki način, podsjeća na ABA ligu, u obe se igra dosta tvrdo, sa akcentom na odbrani. A ovdašnja liga je mnogo lepršavija, dosta se kombinuje, trči… Dobro, trči se i u Evroligi, ali si više „ukalupljen“. Lijepo je igrati u ACB ligi, ali je i zahtjevno. Ali, relativno brzo sam se navikao.“
Možete i da se odviknete s obzirom da vam ugovor sa Valensijom ističe na ljeto. Čak je i počela licitacija novih evropskih odredišta.
„Nemam razloga da ne ostanem u Valensiji. Pored košarkaških uslova, grad i sredina su sjajni. Nije veliki poput Madrida ili Barselone, ali je najbolji za život u cijeloj zemlji. Čak je i zimi temperatura između 20 i 25 stepeni, ljeta jesu topla, ali i dosta vlažna. Meni ovde sve odgovara. Jedino ako zovu iz NBA, to je već druga priča,“ priznaje Marinković, koga je kao 60. pika izabrao Sakramento 2019. godine.
Možda pre američkog „zova“ uslijedi onaj reprezentativni, seniorski. Krajnje je vrijeme…
„S obzirom na sukob Evrolige i FIBA, eventualni poziv ne očekujem prije kraja svih klupskih obaveza. Nekoliko puta sam se čuo sa selektorom Igorom Kokoškovim, ali su to više bili informativni razgovori. On je dobar čovjek i odličan stručnjak, svi o njemu pričaju sve najbolje. Sve zavisi od mojih partija kada pričamo o eventualnom pozivu. Fokusiraću se na svoju igru, sa nadom da bude kvalifikacija, pošto se opet šuška da bi Olimpijske igre mogle da se još jednom odlože ili totalno otkažu zbog pandemije. Nadam se da se tako nešto neće desiti.“
Za razliku od olimpijske (ne)izvjesnosti, susret, duel na parketu, barem kad akteri prezdrave, ili barem telefonski poziv, mnogo su izvjesniji, sa nekadašnjim saigračem iz crno-bijelih dana.
„Često se čujem sa Gagijem (Dragan) Milosavljevićem, posebno dok nisam igrao. I njega nešto muči koljeno, ali bi trebalo da bude spreman za februar. Bodrimo jedan drugog.“
Marinković sve glasnije tapka loptu, odzvanja u „zaključanoj“ Valensiji, čak i u vrijeme policijskog časa, od 20.00 do šest ujutru. Trebalo bi nadoknaditi vrijeme mirovanja, zaboraviti povredu i, krenuti ka novim izazovima.
foto:euroleague
About The Author
