Mačvan: Sale,Duda i Dule od trenera, Teo, Marković i Bogdan od igrača

Rijetko koji svoj košarkaški san nije ostvario, ali sebe ne vidi u tom sportu na (ne)određeno vrijeme. Možda bi bilo lakše objasniti da je Milanu Mačvanu „koš“ pun razočaranja, recimo, zbog sudskog spora sa Partizanom ili raskida saradnje sa istim klubom u kojem je trebalo da bude savjetnik. Ali, sa izrazitom sportskom kulturom, ne može da shvati poplavu stranaca pod ovdašnjim koševima.

„Volio bih da budem u sportu koji je obilježio moj život, bio mnogo više od decenijskog profesionalnog angažmana. Ali, košarka koju gledam, posebno na našim prostorima, ne, hvala. Ono što se forsira, toliko stranih pojačanja, ne samo u najvećim klubovima, ja tu sebe ne vidim. Takav koncept, pa ne znam šta bih tu radio. Zato nisam ni blizu povratku u košarku“, priča Mačvan za Sport Klub.

Onom koji je od tinejdžerskih dana pa do letošnje prerane igračke penzije, mogao da ima bolje i lošije klupsko ili reprezentativno veče, ali ne i izostanak borbenosti, sada vidi nešto sasvim drugo.

„Nisam se ’zaglavio’ u vremenu, nemam ništa protiv stranaca u srpskoj košarci, ali… I ja sam bio neki stranac u Izraelu, Italiji ili Turskoj, ali jako dobro sam znao šta sam morao i želio da pokažem dok sam igrao. Čak i pri kraju karijere, u Tokiju, uvijek sam davao sve od sebe, na neki način nametao sebi pozitivan pritisak, da opravdam zašto sam angažovan. Imao sam pravilan osjećaj da se od mene u svim tim klubovima očekuje ono ’nešto više’. A to ne vidim kod ovih Amerikanaca, uglavnom su oni u pitanju, koji igraju u Partizanu, Zvezdi, po klubovima Košarkaške lige Srbije. E, sa tim ne mogu da se pomirim. Neka ovi naši dovode strance, ali da budu veoma dobri, pa i vrhunski. Samo od takvih, naši klinci mogu nešto da nauče. Ovako, ništa“.

Možda su neki klinci crno-bijelih, koji još strpljivo čekaju šansu, mogli nešto i da nauče od sportske i životne filozofije nekadašnjeg krilnog centra, ali, nije se dalo. Ili…

„Od trenutka kada mi je ponuđeno mjesto savjetnika za sportska pitanja predsjednika Partizana, nisam bio za tu opciju, iako sam ’promovisan’ na toj funkciji. To nisam ni radio, samo sam formalno ’vođen’ na tom mjestu, nikoga, pa ni prvog čovjeka kluba, nisam savjetovao. Rekao bih, njihova, klupska i moja ’ideologija’ nisu se poklopile“.

Nisu se poklopila ni „shvatanja“ dugovanja, pa će obe strane da se sudski „razračunavaju“. Od nekadašnje „ljubavi“ i angažmana Mačvana u dva navrata (sezone 2011/12, 2014/15), kako to često biva, ostala je samo tekuća parnica.

„Mislim da sam uvijek bio korektan prema Partizanu, pa i kada smo se dogovorili oko reprograma duga, koji se dugo vuče. Oni nisu mogli da ispoštuju dinamiku isplate, pa je sve palo u vodu, iako sam imao dobru volju da oprostim. Došli smo i do nekog idealnog broja, ali, očigledno nije išlo. Nisam ljut, ali, svuda u svijetu je profesionalno da budeš plaćen za ono što si radio, po slovu ugovora“.

Podsjećanja radi, dug bivšeg šampiona iznosi 95.000 evra, sagovornik Sport Kluba je oprostio gotovo pola, odnosno 45.000, a ostatak od 50.000 je trebalo da mu bude isplaćen u tri mjesečne rate. Zbog kašnjenja, dug se „vratio“ na 65.000 evra i završio na sudu.

„Sudsko potraživanje mi je bilo posljednje rješenje, nisam imao izbora. Partizan je odgovorio na moju tužbu, ali to je već stvar advokata. Ceo slučaj je završio na Stalnoj sportskog arbitraži pri Olimpijskom komitetu Srbije, koji ima ingerencije za eventualnu blokadu i naplatu, pa ćemo vidjeti. Ako ne prođe, idemo dalje“, za Mačvana je očito završeno vrijeme dogovora sa klubom iz Humske.

Kao i uspješna karijera pod obručima, iako je tek nedavno „rasitnio“ 31. godinu. Srce je htjelo, ne i koljena.

„Mogao sam još da igram, ali na ’silu“. Da mi je gorjelo pod nogama, ili, što je još važnije, da se nisam dokazao u karijeri, možda bih pokušao. Iako, u takvom raspletu, to znam, ne bih bio ono što sam ceo igrački život od sebe očekivao. Čak se pojavila šansa da produžim saradnju sa Lukom Pavićevićem u tokijskom Alvarku, ali… Takođe i prijedlog ljekara da opet idem na takozvano čišćenje koljena. E, to više nisam mogao da izdržim, više psihički, nego fizički“.

Ozbiljni problemi sa povredama počeli su prije tri godine tokom angažmana u Bajernu.

„U Minhenu mi se baš nije dalo, prvo pola 2018, a u jesen iste godine, duplo duža pauza. Prednji ukršteni ligament plus oštećen meniskus, ma, svašta sam prošao. Desilo mi se, računajući i igranje u Armaniju, da sam imao tri operacije u četiri godine. Čak su mi ’otvarali’ i zdravo desno, da bi koristili dio tetive da ’zakrpe’ ono drugo, oštećenije koljeno. Onda sam se proljetos pogledao u ogledalo i, shvatio da to više nije to. Eto, mogao sam još nešto da odigram, ali nisam mogao više da lažem sebe, a još više druge. Jer, nisam bio siguran da mogu da pružam partije na adekvatnom nivou. A to već ne bi bilo pošteno“.

Igračku „težinu“ je potvrđivao nebrojeno puta, od vremena Hemofarma (Vršac), preko Makabija, Partizana, Olimpije (Armani), Bajerna, Galatasaraja, sve do kraja, u Tokiju. Ali, i među trofejima i medaljama za punu vitrinu, nema baš svega, uvijek nešto nedostaje.

„Žalim zbog dvije stvari, a obe su vezane za istu osobu – Željka Obradovića. Zato što nikada nisam radio sa Žocom, a on je rođeni pobjednik. A od njegovog Panatinaikosa, te 2011. Makabi, čija sam tada bio član, izgubio je finale Evrolige. Žao mi je što nisam osvojio taj trofej“.

Ne broji čaše meda i žuči, obična, mala ljudska sreća najbolji je pokazatelj, ali iz sjećanja ne nestaju…

„Sport, košarka je kao život, dobre, loše utakmice, bljesak, suze, bol… Olimpijsko srebro iz Rija, Evropsko prvenstvo 2017. kada sam bio kapiten, još da ne biješe poraza u finalu… Razni klubovi i, trofeji. Partizanova dupla kruna, jeste, crno-bijeli sam fan, pa nacionalna titula Galate poslije skoro tri decenije… Kažu da se najbolje pamte posljednji uspjesi, u srcu mi je azijska titula, prva u istoriji nekog japanskog kluba, hvala Alvarku, nadam se da sam im pomogao. Ali, ne zaboravljam ni kada je boljelo, ma još boli, kao onaj polufinali poraz od Turske na SP 2010. godine“.

Postoje trojica trenera koji su me obilježili, sa kojima sam na vezi. Nabrojaću ih, ne po značaju, svaki od njih je nešto posebno za mene. Saša Đorđević iz reprezentacije, i dalje se čujemo. Dule Vujošević zauzima specijalno mjesto u mom srcu, tolika posvećenost košarci, igračima… A Duda Ivković me ubacio u nacionalnu selekciju sa 18 godina. Značili su i drugi, kao Struja (Željko) Lukajić, Steva Karadžić ili Milovan Bulatović, koji me je iz Vukovara doveo u Železnik. Od silnih saigrača, opet trojica za pamćenje. Stefan Marković koji mi je kao brat, Miloš Teodosić koji nosi ’orlove’ i, Bogdan Bogdanović, koji je trenutno najbolji srpski igrač“.

Košarkaška lopta se tapka, bori se sa svim i svačim, od (preko)brojnih stranaca u Srbiji, praznih tribina širom planete, sve više uniformisanosti, a manje kreacije…

„Teška vremena, pogođeni ovom pandemijom, ekonomski problemi će tek da pritisnu košarkaški sport, svuda, od Amerike do Evrope. Tekuća sezona neće realno da odslika stanje. Nemoguće je ’nadoknaditi’ prazne tribine u budžetu, plus unosni ugovori. To ni NBA ne može da izdrži. Ali, da ostanemo na kontinentu. Materijalni problemi će tek obilježiti košarku, pa će se i ugovori vratiti u ’normalu’. Mislim da će biti nikad bliži standardu i platama obične srednje klase. A Srbija će imati i još jedan problem, koji sistemski može da pogodi sport kojim se s pravom ponosimo. Klupski podmladak ima sve manje šanse da ’nešto’ odigra u seniorskim sazivima. Ako se broj stranaca na svede na razuman broj, dvojicu-trojicu po klubu, ne prekinemo da lako ’dijelimo’ pasoše istim, doći ćemo brzo u problem. Da nam se ne desi što i Bugarskoj ili Gruziji“.

Mačvan ne može da se pomiri sa činjenicom koliko se rapidno nepovoljno mijenjaju uslovi za mlade talente u posljednjih desetak godina.

Znam šta je meni značilo kada sam zaigrao sa manje od 18 godina u FMP, a još veću šansu ubrzo dobio u tadašnjem Hemofarmu. Ne samo ja. Sada toga skoro da nema u većini klubova. A problem je kinetički povezan i sa trenerima od kojih se očekuju pobjede ’sad i odmah’. Razumijem i njih, kako da se usude da puste klinca ako oni stalno ’vise’. Bojim se da će nam se tako ’uvezana’ košarka naći u problemu, ako već nije“.

Iako bježi od angažmana u košarci koja više nije njegovo poimanje tog sporta, prati šta se dešava sa najpoznatijim klubovima.

Partizan i Crvena zvezda plaćaju ceh igranja bez publike. Njima mnogo znači domaći teren, a u sličnom problemu je i Fenerbahče, Panatinaikos ili Virtus Bolonja. Imaju kvalitet, ali im teško ide bez publike, posebno vječitima. Crno-bijeli stagniraju u odnosu na proteklu, virusom prekinutu sezonu. Imaju istu okosnicu tima, ali su na neki način unazađeni. Morali su da pronađu drugačija rješenja za pozicije ’jedan’ i ’četiri’. Volden je bolji od Mekintajera, a Tomasu je Veličković trebalo da bude, to bih nazvao, duhovnom pomoći. Ovako, Novica igra ponekad po 20 minuta, a to nije to. Crno-bijeli Amerikanci ne pružaju očekivane partije. Ne bih više na ovu temu, nisam u klubu, pa da se ne shvati, znate već kako. Ipak, moj bivši klub više nema ono što ga je godinama krasilo – borbenost. Do iznemoglosti, preko realnih mogućnosti. Tako su se nekad dobijali mnogo jači, od Reala, Barselone, Makabija i ostalih. To je bila draž, sada to ne vidim“.

Zvezda je bar rezultatski dominantna u ABA ligi, koja je jedina šansa za najjača evropska klupska takmičenja.

I oni imaju stranaca i stranaca, pa se vraćamo na ono što može da bude bumerang za srpsku košarku. Sad klubovi mogu da kažu da nema dovoljno kvalitetnih domaćih igrača, možda su i u pravu. Ali, ni ti klubovi nemaju više kredibiliteta kod onih koji bi se vratili poslije nekoliko sezona u inostranstvu. Niti valja sve to, niti vidim kuda vodi, osim u neizvjesnost. Neko svjetlo u ovom tunelu je Mega. Odlični su, napravili su strašan posao sa mladim Petruševim, koji je trebalo da dođe u Partizan… Drago mi je i zbog Vlade Jovanovića, kako se razvio kao trener. Jer, njegove kolege u Srbiji, ili već jesu, ili će uskoro biti u poziciji da će doći u pitanje i njihov napredak, kao i, igrača“.

Po Srbiji lagano, ali sigurno nestaju i nekadašnje basket sredine, a novih ni od korova.

„Kad se samo sjetim Hemofarma, današnjeg Vršca. Koliko je samo tamo poniklo nas, tada klinaca, uglavnom u tekućem vijeku. Marjanović, Marković, moja malenkost, pa kasnije Milutinov, Dangubić, Mitrović, da samo pomenem reprezentativce. Igrač se ne postaje u Zvezdi ili Partizanu, nego u klubovima kao što je bio Hemofarm, pa FMP…Uh, ’farmaceuta’ mi je žao, a koliko su puta igrali završnice ULEB (Evrokup), pa ABA, Superlige Srbije… Sve se nekako izgubilo. Još se ’koprca’ čačanski Borac, sve sa dva stranca. Da li će baš oni da im pomognu da opstanu u regionalnoj ligi, pa vidjećemo. Ja bih rekao, ne. Eto, stalno se vraćamo na početak problema“.

Strategija „što više stranaca“ ostaviće posljedice i na nacionalnu selekciju?

„Bojim se da hoće. Svi se uhvatili nedavnog poraza od Švajcarske u kvalifikacionom prozoru za Evrobasket. Ljudi, nije to ništa. Srbija je gubila u najboljim sastavima od Estonije, Izraela, Crne Gore, prije sedam-osam godina. Ti momci koji su izgubili u Finskoj, sigurno igraju u kvalitetnijim klubovima nego oni sa švajcarskim pasošima. Vjerovatno je bilo malo više respekta, nije to problem. Osvrnuo bih se na nešto drugo. Naši mlađi igrači sve manje osjećaju pripadnost reprezentaciji. A šta će tek biti sa mjestom plejmejkera, kada prestanu da igraju Teodosić, kao nekad Marković, ili Jović? Micić je ’mješavina’, kombobek, i to odličan. A nekad su nas baš krasili lucidni organizatori igre. Pogledajte ko nam već duže vremena igra u klubovima na tim mjestima? Proći će Srbija kvalifikacije za Olimpijske igre, Evrobasket ili neko drugo takmičenje, ali šta će biti za pet-šest-sedam godina… Neće biti dobro, ako nam se klubovi ne ’opamete’ po pitanju broja stranaca na prvom mjestu“, rekao je Mačvan u razgovoru za Sport Klub.

Mačvan je u šest klubova osvojio 11 trofeja, nacionalnih i međunarodnih, od Makabija, preko Partizana, Galatasaraja, milanske Olimpije, Bajerna i japanskog Alvarka. Bio je evropska „Zvezda u usponu“ (2009), najbolji igrač SP (do 19 godina), MVP prvenstva Srbije, član idealne petorke… Sa seniorskom reprezentacijom je osvojio tri srebra (OI 2016, EP 2009, 2017), a u mlađim selekcijama tri zlata (SP do 19, EP do 18, EP do 20 g).

foto:fiba