Leo Vesterman: Spremnost da se boriš za dres, da se boriš za grad, za klub — to je nešto što moraš da nosiš u sebi

Leo Vesterman prati Partizan i sve što se dešava u i oko kluba.

Francuski plejmejker je vezan za Partizan čiji je dres nosio od 2012. do 2014. Kao mlad je stigao u beograd i pod trenerskom palicom Duška Vujoševića skrenuo pažnju na sebe. Ljubav prema Partizanu nikad nije krio. Tako je i sada dok sa 33. godine nosi dres španskog drugaligaša Obradoira.

“Ovo je veoma težak period. Pratim svaku utakmicu Partizana kao navijač i, iskreno, mnogo me boli sve što se dešava ove sezone. Teško je, jer ima mnogo stvari koje su upletene u priču – politika, košarka, razne okolnosti. Nije u pitanju samo jedna stvar, već cjelokupna situacija.

Mora se gledati šira slika. Ni ja nisam siguran da znam sve probleme i sve što se dešavalo, kako sada, tako i od početka sezone. Jedino što mogu da kažem kao navijač jeste da je ovo, naravno, veoma težak trenutak.

Sve što se dogodilo sa trenerom Obradovićem i slično. Sa druge strane, ako se pogleda iz drugog ugla – ne čaša koja je poluprazna, već ona koja je polupuna – uvijek je teško za neki tim kada Obradović ode. Kada je napustio Panatinaikos, i oni su prošli kroz težak period koji je trajao 10 godina. Kada je otišao iz Fenerbahcea, ja sam bio tamo i mogu da kažem da ni sljedeća sezona nije bila nimalo laka. Takvog trenera je izuzetno teško zamijeniti”, rekao je Vesterman za BasketballSphere.

Zbog iskustva u Fenerbahceu, zna kako da opiše odlazak Željka Obradovića, možda bolje nego bilo kog drugi. Zbog toga kakav odnos ima prema Partizanu, potpuno je jasno zbog čega i te kako dobro poznaje priliku u bivšem klubu.

“To je, da tako kažem, neka vrsta male depresije. U isto vrijeme, klub ide dalje, klub i dalje živi i treba vjerovati ljudima koji ga vode. Urađen je sjajan posao u posljednjih pet godina. Ako pogledate posljednje tri ili četiri utakmice, Partizan izgleda bolje. Penjaroja je odličan trener. Imao sam priliku da igram protiv njega mnogo puta.

Potrebno je da se ekipa prilagodi sistemu i da se ponovo vrate energija i dobra atmosfera u dvorani. Biće to sve u redu. Razumijem navijače – težak je trenutak gledati kako Obradović odlazi, ali klub će preživjeti. I mora da preživi. Moramo da gledamo u budućnost, nadam se u svijetlu budućnost. U svakom slučaju, ovaj klub ne može da opstane bez svojih navijača. Navijači moraju da budu sto odsto uz klub”.

Njegov sunarodnik i ljubimac navijača Partizana, Žofri Lovernj, pominjao se kao ozbiljna opcija za crno-bijele prošlog ljeta. Do povratka nije došlo, ali se smatra da je baš igrač njegovog profila bio potreban ekipi. Pogotovo zbog velike privrženosti klubu, što je osnova.

“Spremnost da se boriš za dres, da se boriš za grad, za klub — to je nešto što moraš da nosiš u sebi. I postoje i ljudi koji mogu da ti pomognu u tome. Kada smo Žo i ja prvi put došli u Partizan, bili smo okruženi nevjerovatnim srpskim igračima: Vladimirom Lučićem, Draganom Milosavljevićem, Markom Čakarevićem.

Nisu bili toliko stari, ali su bili duša tima. Svi su potekli iz klupske škole. Oni su nam pokazali put — kako treba da se ponašaš u ovom klubu, kako da treniraš jako, kako da poštuješ i zahvališ se ljudima koji dolaze u halu. Pokazali su nam put.

Rekao bih da je izuzetno važno imati domaće igrače koji će ti pokazati kako da se ponašaš kao igrač Partizana i kako da voliš ovaj klub. Zato je Žou i meni bilo mnogo lakše da se uklopimo u kulturu Partizana. Imam osjećaj da je danas to malo teže, jer u Partizanu više nema tih igrača poput Lučića, Bogdana Bogdanovića ili Milosavljevića, koji mogu da pokažu put mlađima.

Kada su dolazili Lučić i Milosavljević, prije njih tu su bili Dušan Kecman i Petar Božić, ali i Uroš Tripković, Novica Veličković — svi oni kojima je Partizan mnogo značio. Oni su morali da pokažu ostalim igračima, strancima, Amerikancima, odakle god da su, kako se ovde živi i igra. To je ono što trenutno nedostaje Partizanu”.