Kukoč: Fil Džeksom mi je dao da čitam “Na Drini ćuprija”

Toni Kukoč o Džordanu, Brajatnu, NBA ligi….

Iako je draftovan 1990., Kukoč je član Čikago Bulsaa postao tek 1993., nakon dvije godine provedene u italijanskom Benetonu.

“Mi smo u reprezentaciji razgovarali među sobom i znalo se da krajem tih 80-tih da Portland hoće Dražena, San Antonio Paspalja, Lejkersi Divca, Boston Rađu, Čikago mene. S Bulsima sam bio u kontaktu i prije tog drafta i oni su tražili da im garantujem da ću doći. No, kako sam se ja još dvoumio, oni me nisu izabrali u prvoj rundi. Njihov izbor u prvoj rundi bio je Kori Blaunt, a ja sam bio njihov prvi izbor u drugoj rundi. Tek kada sam proveo dvije godine u Benetonu, odlučio sam da je došlo vrijeme”, rekao je Kukoč u intervjuu za “Večernji”.

Kako je na kraju donio odluku?

“Između 1988. i 1993. osvojio sam sve. I s matičnim klubom i s reprezentacijom. I tada sam osjetio potrebu za novim dokazivanjem i rekao sam sebi “idem probati u NBA”. Shvatio sam da dolazim u redove trostrukog prvaka, u ekipu koja ima izgleda osvojiti još naslova”.

No, po njegovu dolasku sve se promijenilo i Majkl Džordan odlučio je prestati igrati košarku.

“Kazao je tada da je zasićen, da više ne trenira sa žarom, a kap koja je prelila čašu bilo je ubistvo njegovog oca. Ta objava dogodila se baš na dan kada sam ja došao u Bulse. Sjedio sam s igračima koje sam taj trenutak upoznao i oni plaču, a i meni je došlo pa sam zaplakao. Koliko god mi nije bilo drago čuti da neću igrati s najvećim košarkašem tog vremena, meni je to na kraju koristilo u smislu da sam dobio više minuta nego što je bilo planirano. Više sam igrao poziciju koju sam igrao u Evropi, a to je trojka, nego kada se on vratio”.

Što se dogodilo s Kukočem dvije godine poslije kada je Džordan objavio svoj “come back”.

“Ja sam se premještao s pozicije na poziciju. Kada bi se Harper umorio, mijenjao bih ga na jedinici, ulazio sam umjesto Pipena na trojci ili pak Rodmana na četvorci, pa čak i umjesto Longlija na petici. Igrao sam sve pozicije i to je bilo fizički vrlo zahtjevno. Posebno kada bi me stavili da čuvam fizički moćne igrače poput Melouna i Ouklija”.

Kako je izgledao Džordanov povratak? Je li tada bilo suza radosnica?

“Za nas to čak i nije bilo toliko iznenađenje koliko za javnost. Naime, i dok je bio izvan košarke, Džordan bi tu i tamo svratio na trening kod nas, recimo jednom mjesečno, i trener Fil Džekson dopustio bi mu da trenira s nama. Jednog dana, kada sam došao na trening i ušao u svlačionicu, primijetio sam na desetke patike uz Džordanovo mjesto. Svima je bilo jasno da nije Majkl donio toliko patika za jedan trening. Kada je to postalo jasno, nismo o tome smjeli govoriti sve dok on to službeno ne objavi, a on je poslao faks s porukom “I am back”. Da ne bi nastalo ludilo oko našeg leta u Indianapolis, on na svoju povratničku utakmicu nije putovao s nama nego privatnim avionom”.

Kako je bilo igrati rame uz rame s košarkaškim božanstvom?

“Svi oni koji vole i prate košarku u Džordanu su vidjeli nešto što nikad nisu vidjeli ni prije ni poslije. Ja sam sretan što sam svjedočio onome što je izvodio na treningu, a to je znalo biti i mnogo bolje od onoga na parketu. S Majklom nije bilo lako igrati jer, ako ga ide šut, njega ne zanima što si ti sam i on će pet napada rješavati sam, no zato moraš biti spreman za onaj šesti napad kada će ti dodati loptu i ako je ne šutneš, onda je nećeš dugo dobiti. No, između igranja protiv njega i s njim, biram ovo drugo jer je on garantovao uspjeh. Jednom je izjavio, ako treba, da će umrijeti na terenu, ali da će suparnik u tom slučaju umrijeti prije njega. On bi napravio sve što se može napraviti da bi utakmicu dobio. Ne vjerujem da je bilo tko fizički i mentalno bio spremniji no što je on”.

Je li se Toni, kao saigrač “njegova veličanstva”, bojao greške?

“Nije bilo straha jer Džordan je bio lokomotiva koja je vukla sve nas ostale, a naše je bilo da budemo dio ekipei da se trudimo da niko od nas ne bude slaba karika”.

Lokomotiva i to turbo snage bio je i nedavno stradali Kobi Brajant kojeg će Kuki pamtiti i po ovakvim detaljima:

“Na dan utakmice mojih Bulsa protiv Lejkersa, koja se igrala u 19 sati, došao sam u dvoranu oko 4.45 i zatekao Brajanta kako šutira. Iako mu je to bila posljednja sezona, iako je imao slomljena dva prsta šake pa su bili bandažirani, on je šutirao. Kad sam ga pitao što mu ovo treba kada Lejkersi ionako više ne mogu u doigravanje, on mi je odgovorio: “Da ja ne radim ovo što sam radio cijeli život i što me dovelo do ovoga gdje sam sada, imao bih osjećaj da varam samog sebe, suigrače, košarku.” Ljudi ne vide stvari koje igrače čine pobjednicima, jer kada bi vidjeli kako treniraju i što sve rade, 99 posto ljudi reklo bi da oni to ne mogu, da nisu toliko mentalno jaki, da ne mogu svaku večer ići leći u devet i ustati u šest, da nemaju volje ići na terapije kada ih boli koljeno, da i ne pomišljaju na trening kada imaju fibru… A baš su to osobne pobjede koje igrače na kraju čine posebnima. I zato sam sretan što sam imao uz sebe Džordana kao primjer, ali i sve one trenere koji su me tjerali na vrijedan rad, kao što su Trninić, Grdović, Slavnić, Ćosić, Maljković, Pavličević…

A kako je Fil Džekson, jedanaesterostruki trenerski prvak NBA lige, uticao na splitskog Pink Pantera?

“On je tip trenera koji je htio dobro upoznati svakog igrača pojedinačno. Htio je znati što nas zanima u životu, kako se “palimo”, nastojao je ući u našu psihu da bi znao kako da nas tretira. Igračima prve i druge godine znao je dati kontrolni ispit o poznavanju našeg napada i obrane i, ako ne biste odgovorili točno na svih deset pitanja, niste imali izgleda igrati. Da bi nas poticao na razmišljanje, znao nam je dati knjigu po svojem izboru, a sa mnom se, po mojem dolasku, našalio davši mi neki strip s vrlo malo slova. Bilo je to moje prvo putovanje s Bulsima pa, kada sam ga pitao što je to, rekao je: “Nisam siguran koliko dobro govoriš i čitaš engleski pa sam ti dao ovo.” Sljedeće godine dao mi je roman “Na Drini ćuprija”, ali tek nakon što je i sam pročitao tu knjigu. Iznenadio se kada sam mu rekao da sam ja tu knjigu već pročitao jer nam je to u školi bila obvezna lektira”.

Džordan je najbolji primjer neograničenih ovlasti koje imaju NBA zvijezde, najbolji igrači neke ekipe.

“U Evropi su ih imali Dražen, Sabonis, Galis, pa i moja malenkost, no to nije nešto što ti je programirano ili dano, nego što si ti morao zaslužiti. Poštovanje trenera i suigrača nikome ne bi bilo darovano na lijepe oči. NBA zvijezde vole se poistovjetiti s jednim klubom pa zato Juing nikad nije htio otići iz Njujorka, Olajdžuvon iz Hjustona, Meloun iz jute, Miler iz Indiane i tako redom. Sada je stvar malo drukčija. Danas se mnogo više zarađuje pa se u jednom trenutku igrači dogovore da se nađu u jednoj ekipi ne bi li osvojili naslov kao što je to bio slučaj s Lebronom, Vejdom i Bosom u dresu Majamija”.

Džordan je poštovao Kukoča, no svojim najboljim saigračima – a 13 je godina igrao u NBA ligi, i to u četiri kluba – Toni je proglasio Skotija Pipena i Denisa Rodmana.

“Da ja biram saigrače, najprije bih izabrao njih. Oni toliko pomognu u obrani, sve naprave nesebično za tebe kao suigrača i ti se uz njih dvojicu mnogo bolje osjećaš. To su bili istinski timski igrači. A posebno mi je pomagao Pipen, saigrač koji te nikad neće ostaviti na cjedilu. Upravo mi je on najviše pomogao”.

Zar nije Toni s Pipenom imao i jednu neugodnu epizodu, onu kada se Scottie ozbiljno naljutio nakon što je trener Džekson u utakmici doigravanja protiv Niksa odlučio da šut za pobjedu uzme Kukoč, a ne on? Sat je pokazivao samo 1,8 sekundi do isteka prvog produžetka, Džekson se odlučio za Kukoča, a uvrijeđeni Pipen zatražio je da ne bude u igri.

“Te sezone tri sam puta pogodio šut za pobjedu, protiv Milvokija, Indiane i Orlanda, pa je treneru bilo logično da nacrta akciju za mene. Tim više što je u toj istoj utakmici baš Pipen promašio nekoliko važnih napada. Dakako, nije se Pipen naljutio na mene, nego na trenera i poslije toga u našem odnosu nije ništa bilo sporno”.

Pročitajte više na: https://www.vecernji.hr/sport/toni-kukoc-otkrio-detalje-o-najvecem-ubojstvo-oca-prelilo-je-casu-svi-smo-sjedili-i-plakali-1381124 – www.vecernji.hr

foto:fiba